StoryEditor
Hrvatska i svijetIZ KOLONE SJEĆANJA

U Vukovaru svi znaju Velikog Bojlera, neprežaljenog zapovjednika obrane Sajmišta. Sreli smo njegovu kćer: Mislim na oca svaki dan. A danas i plačem

Piše Mario Pušić/JL
18. studenog 2020. - 16:32
Katica Pavletić, kćerka Damjana Samardžića, Velikog Bojlera, jednog od zapovjednika obrane SajmištaVlado Kos/Cropix

Svi znaju priču o Velikom Bojleru. Tako su, zbog njegove fizičke, ali i ljudske veličine zvali Damjana Samardžića. On je bio jedan od petorice zapovjednika obrane Sajmišta, najkritičnije vukovarske točke obrane. Preostala četvorica poginula su u borbama, a on je mučki ubijen na Ovčari.

Preživjeli svjedok gledao je kako su ga šestorica vojnika u SMB i maskirnim uniformama tukla 20 minuta, skakali mu po grudnom košu i glavom udarali o beton, sve dok nije ostao nepomično ležati. Danas na Sajmištu ima bistu, u Spomen domu Ovčara obris lica, i dokumentarni film o njegovim i herojstvima četvorice prijatelja.

Grob nema, jer mu ostaci nikada nisu pronađeni. U smrt je odveden u jednom od pet autobusa sa ostalim ranjenim suborcima iz vukovarske bolnice. Na istom mjestu u Županijskoj ulici danas je stajala Katica Pavletić, njegova kćerka, čekajući da krene Kolona sjećanja.

Misli ona na oca svaki dan, no ovaj dan nije kao drugi. Na ovaj dan i plače.

Vukovar je napustila s trogodišnjim sinom i otišla u Pulu u kolovozu 1991. godine. Osim oca, grad je ostala braniti i njena majka dragovoljka, te suprug koji će iz rata izaći kao ratni vojni invalid.

- Rekla sam sama sebi, idem unatoč koroni, pa makar je i dobila! Imam za koga ići. Ubijen mi je tata, polubrat i bratići, njih desetak je pogubljeno na Ovčari - rekla nam je kroz suze Katica.

Veliki Bojler bi danas bio djed četvero unuka, koliko je Katica odgojila djece, u dobi su od 33, 27, 24 i 21 godine. Nijedno ne živi u Vukovaru, odselili su putujući trbuhom za kruhom u Zagreb i Split. To je drugi dio tragične priče o gradu na Dunavu.

Tomislav Maslač je s Mitnice, u tom istočnom dijelu grada je živio, branio ga, tamo je zarobljen i u njega se vratio nakon mirne reintegracije 1998. godine.

- Nakon zarobljavanja sam završio u Sremskoj Mitrovici, u tom sam logoru proveo devet mjeseci. U Hrvatsku sam se vratio u kolovozu 1992. godine, nakon one velike razmjene u Nemetinu. Obitelj je preko Zagreba otišla za Njemačku jer je supruga tamo imala sestru. Kuća nam je obnovljena među prvima, pa smo se vratili u Vukovar. Kako se osjećam? Emocije prorade, ali vrijeme čini svoje. Živjeti se mora, a mi koji smo zadržali imalo pameti i snage pokušavamo što normalnije možemo dalje - kaže nam Tomislav Maslač.

Mirjana Kačmar danas ima 62 godine. Na dan kada su u Vukovar ušle ubojice s istoka bila je supruga hrvatskog branitelja i majka dviju curica, s kojima se skrivala po podrumima svih 87 dana brutalnih napada.

- Radila sam u tvornici Borovo, tada 15 godina. Živjeli smo na Trpinjskoj cesti, koja će kasnije postati grobljer tenkova, u Hercegovačkoj ulici na prvoj liniji obrane. Tamo smo bili do 14. rujna i prvog velikog napada na grad. Djeca su imala šest i tri i pol godine. Muž Željko je bio na ratištu, zapravo je branio našu kuću, ali je čitavo vrijeme i brinuo o nama, donosio nam je mlijeko, i čokolinu sve dok je bilo hrane - kaže nam Mirjana.

Najgora granatiranja je s djecom provela u podrumu Borova, prvo u "komercu", dok ti prostori nisu pretvoreni u improviziranu bolnicu Kako su se povlačili branitelji, njihovi muževi, došli su do njih. Skupa su dočekali ulazak neprijateljskih vojnika.

- Muž je u naručju držao naše mlađe dijete, Anitu. Pomislio je da ga neće "otkinuti" od nas, ali to se nije dogodilo. Ja se u tom transu uopće ne sjećam trenutka kada mi je pružio to dijete i otišao. Odveli su ga. Mjesec dana nismo znali kamo. Nas su kao civile odveli u Novi Sad, a odande tko je kamo mogao. Moja svekrva je Šokica, preko iz Bačke, tamo je imala obitelj i tamo smo se smjestili. Tajni kanalima smo doznali za zarobljenike u Stajićevu, doznali smo da je suprug tamo. Čak sam mu išla u posjetu, vidjela ga nisam, ali sam bila sretna što sam znala da je živ. Ostavili smo mu neke potrepštine. Taj dan su ih selili u Sremsku Mitrovicu. Opet smo se sreli u kolovozu iduće godien nakon razmjene zarobljenika - priča nam Mirjana.

Željko je također bio u Koloni sjećanja, sa svojim dečkima iz 204. vukovarske brigade. U ratu je poginuo Željkov otac. Godinama nisu za njega znali ništa, a onda su mu tijelo pronašli u masovnoj grobnici. Kod njihove je kuće poginuo, kaže, jedan dečko, branitelj iz Krašića, te iz tog mjesta svaka godine dolazi do njih jedan autobus njegove obiteljii prijatelja.

- Svrate do nas, palimo lampion na ulazu u našu kuću, molimo zajedno, plačemo zajedno. Takav je ovaj dan. Za prisjećanje i plakanje - kaže nam gospođa Mirjana.

 

item - id = 1058466
related id = 0 -> 1128993
related id = 1 -> 1128301
27. rujan 2021 20:48