StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetgodišnjica maršalove smrti

Titov kult ličnosti gradio se desetljećima, živio je i otišao pompozno, a na sprovod su mu došli svi osim Cartera

Piše Saša Ljubičić/SD
4. svibnja 2022. - 15:16

Teško bi bilo objasniti mladima kako je izgledao 4. svibnja u Jugoslaviji kad bi zloguko zatulile sirene. Gdje god si se našao, ostao bi na trenutak u stavu mirno. I to je, kao, bilo normalno, i to je rijetko tko dovodio u pitanje. Bilo iz straha, bilo da je tu minutu šutnje, koja se od 1980. jednom godišnje repetirala do propasti Jugoslavije, shvaćao kao znak pijeteta prema, kako mu se tada tepalo, najvećem sinu naših naroda i narodnosti.

Komemoriranje Titove smrti odavanjem počasti svakog 4. svibnja u 15 sati i pet minuta, kad je službeno objavljena smrt Josipa Broza, podsjećala je na njegov pogreb na kojem su se zaista okupili svi najvažniji ljudi tadašnjeg političkog svijeta. Konstatira se da je izostao samo Jimmy Carter, ali zato ga je dostojno reprezentirao današnji američki predsjednik Joe Biden.

Što se točnog trenutka smrti tiče, tu se dosta spekuliralo je li Tito umro nešto ranije, netom nakon što su ga skinuli s aparata, navodeći kako je Centralni komitet SKJ-u bio taj koji je, zbog zahtjevne procedure najave smrti šefa države, odlučio da to bude 15 sati i pet minuta, a ne desetak minuta ranije kada je smrt nastupila.  

Istočni front

Kako to da su se praktički svi odreda poklonili Titu; i kapitalistički zapad, i socijalistički istok? Kako to da nikome nije smetalo to što je bio vlastodržac bez izbornog legitimiteta i doživotni predsjednik, često nemilosrdan prema političkim protivnicima, koji su spas od njegova režima tražili bježeći u Njemačku, Švedsku, Australiju ili Ameriku? Naravno, ako su uopće uspjeli pobjeći...

Tita su cijenili najviše kao neustrašivog vođu antifašističkog pokreta koji je na Balkanu zadao teške udarce osovini Hitler – Mussolini. Njegovi su partizani gerilskom borbom vezali uza se velike neprijateljske snage i tako im onemogućili prebacivanje na Istočni front, što je u konačnici donijelo prevagu u korist Crvene armije, koja je najzaslužnija za pobjedu u Drugom svjetskom ratu.

image

Josip Broz Tito, Gamal Abdel Nasser i Jawaharlal Nehru na Brijunima 1956. godine

 

AFP

Osim toga, Titov kult ličnosti brižno se njegovao od njegovih prvih dana na čelu Partije. Pomno su birane njegove fotografije, najbolji su kipari, poput Antuna Augustinčića, izrađivali njegove biste, a mladost Jugoslavije slavila mu je rođendan noseći štafetu od Vardara pa do Triglava. Priređivala sletove, poput onih kojima se danas slavi samo Kim Jong-una u Sjevernoj Koreji; savršeno režirane i sinkronizirane, riječju – spektakularne.

I nije to sve izmislio komunistički agitrop. Dio ceremonije koji se stvarao oko Josipa Broza preuzet je od njegovih prethodnika. Zapravo, kopiran. I Aleksandru Karađorđeviću nosili su štafetu. I njega su, kao i Tita, često fotografirali na konju. Josip Broz u mladosti je bio fasciniran držanjem Stjepana Radića, pučkog tribuna, dok je u domoljubnoj ognjici držao govore seoskoj sirotinji koja ga je listom podržavala. Pogledate li pomnije Titove nastupe pred narodnim masama, na isti je način držao glavu kao i Radić, govor tijela bio im je sličan, simbolizirao je prkos političkim protivnicima.   

Car

Titovu imidžu i kultu ličnosti koji se gradio desetljećima, pridonijela je i njegova fascinacija filmom. Odjeven po posljednjoj modi i nerijetko s kubom u ruci, ugošćavao je na rajskim Brijunima, koje je "oslobodio" od autohtonih stanovnika, najveće filmske zvijezde onoga vremena: Sofiju LorenYula Brynnera, Richarda Burtona, Orsona Wellesa...  Komunistički car volio je glamur i dobro mu je pristajao.

Kako je živio, tako je i otišao – pompozno. Pogreb koji su putem malih ekrana pratile milijarde na svim meridijanima i paralelama, a kojem je prethodilo putovanje lijesa "plavim vozom" kroz Jugoslaviju, bio je faraonski. Takva je i mramorna grobnica u beogradskoj Kući cvijeća, na kojoj, do danas će to ostati misterij, nema znaka pod kojim se Josip Broz gotovo cijeli svoj život herojski borio protiv dušmana – crvene zvijezde petokrake.

image
Bruno Konjević/Cropix

Premda ga je bijelom, "maršalskom" uniformom, Tuđman volio oponašati, nikad se nije uspio približiti idolatriji koja je pratila Broza. Za nju mu je nedostajalo karizme. Osim toga, za razliku od Tita, Tuđman je imao opoziciju, a čim nužno svi ne pripadaju "fan" klubu, vladarov autoritet dovodi se u pitanje, što mu automatski skida aureolu svetosti. 

Bez obzira na to što su nakon promjena devedesetih Titovi kipovi i biste nerijetko letjeli u zrak, zbog njegova iznimnog doprinosa u antifašističkoj borbi, ali i osnivanju Pokreta nesvrstanih, na njega se u svijetu mahom gleda kao na povijesno pozitivnu ličnost, zaslužnu za pola stoljeća mira na uvijek eksplozivnom Balkanu. I to mu nitko ne može negirati.  

20. studeni 2024 07:51