Filmska adaptacija romana "Red, White & Royal Blue" tek je objavljena na streaming servisu "Amazon Prime" i već je postala najgledanija u SAD-u i Velikoj Britaniji. Jedna od scena prikazuje i glavne likove koji su homoseksualci i oduševljeni su skulpturom "Torzo Banović Strahinje" čuvenog jugoslavenskog kipara Ivana Meštrovića, piše to srpski portal Nova.rs, koji slovi za ozbiljan i progresivan medij koji se protivi politici Aleksandra Vučića.
Dalje navode da se radnja filma dijelom odvija u SAD-u i Velikoj Britaniji, a skulptura je inače izložena kao stalna postavka u muzeju "Victoria and Albert" u Londonu. Skulptura je, kako navode na web stranici muzeja, napravljena u Srbiji 1908. godine.
Ivan Meštrović bio je jugoslavenski i hrvatski kipar i arhitekt. Diplomirao je Likovnu akademiju u Beču, a zatim je bio profesor na domaćim i stranim likovnim akademijama.
Međutim, dalje govore da je bio možda i - Srbin.
- Prema pojedinim izvorima, Meštrović je u zrelom dobu govorio svojim prijateljima, da je srpskog porijekla, jer potiče starinom iz Novopazarskog sandžaka, od plemena Gavrilovića. Pjesnik i diplomat Jovan Dučić je utvrdio da u trokutu Pljevlja - Foča - Goražde postoje dva sela, sa zanimljivim imenima: Meštrovci i Maštrovac. Bio je to po njemu "klasični starosrbijanski kraj pun nemanjićkih tradicija, carskih crkava i tvrđava, gnijezdo guslara i heroja nacionalnih". Gavrilovići su, utvrđeno je, bili podijeljeni na tri grane, a jedna od njih bila je vlastelinska porodica, u srodstvu sa srpskim kraljem Urošem II - piše Nov, ne navodeći koji su to izvori.
Evo što Leksikografski zavod Miroslava Krleže kaže tko je bio Ivan Meštrović.
- Meštrović, Ivan, hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 – South Bend, SAD, 16. I. 1962). Od djetinjstva rezbario u drvu. Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901–06), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. U europskim muzejima proučavao je egipatsko i asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i renesansno kiparstvo (osobito Michelangelova djela), a u Parizu je upoznao radove suvremenih kipara A. Bourdellea, A. Rodina i A. Maillola.
Njegova najistaknutija djela su: Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko... Pred I. svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju, izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike, izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila....
Više o njegovim djelima pročitajte OVDJE.
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike, čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja.
Darovnicom je svojem narodu 1952. ostavio mnoga svoja djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica. Sabor RH je 1991. donio Zakon o Fondaciji Ivana Meštrovića, koja je 2007. izmjenom zakona preimenovana u Muzeje Ivana Meštrovića.
