StoryEditor

Prošlo je točno 100 godina od stvaranja prve države Južnih Slavena: evo što kažu povjesničari o ulasku Hrvatske u zajednicu sa Srbima i Slovencima i je li to bio pametan potez

28. studenog 2018. - 09:32

Sto godina nakon stvaranja prve države Južnih Slavena 1. prosinca 1918. povjesničari smatraju da je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će se kasnije primenovati u Jugoslaviju, nastalo kao rezultat težnje južnoslavenskih naroda za ujedinjenjem, u kontekstu vremena i događaja zajednička se država činila najmanje bolnom opcijom po Hrvate, ali su u toj državi generirani međunacionalni sukobi koji traju do danas.

Ideja o stvaranju države koja bi okupljala južnoslavenske narode postojala je još u prvoj polovici 19. stoljeća, no njezin nastanak ubrzala su politička zbivanja s početka 20. stoljeća kada nestaju veliki imperiji i raste pravo na samoodređenje, a osobito Prvi svjetski rat, čijim su okončanjem stvoreni potrebni politički uvjeti za njezinim osnivanjem.

Ideja o južnoslavenskim narodima u jednoj državi nastala je unutar hrvatske inteligencije tog doba, a danas se ta ideja najviše osporava upravo u Hrvatskoj. Sagledavajući povijesni kontekst tog vremena, ideja o zajedničkoj državi, ističu povjesničari, u tom trenutku bila je najbolja opcija za Hrvate.

Uvijek je problem o jednom vremenu govoriti iz današnje perspektive. Danas je sasvim jasno kako nemamo razloga biti zadovoljni ni s jednom od dviju Jugoslavija čiji smo bili sastavi dio, ali to ne znači da Hrvati žale za Austro-Ugarskom. Kada uzmete ideju jugoslavenstva do 1918. godine, valja naglasiti kako je ideja kao zamisao jedno, dok je praksa sasvim nešto drugo te dovodi u pitanje samu ideju. No, u danim okolnostima i kontekstu ulazak u zajedničku državu bilo je tada najbolje rješenje za Hrvatsku", kazao je za Hinu povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest Davor Marijan.

Povjesničari smatraju kako bi, da nije došlo do ujedinjenja sa Srbijom, vodeće sile Antante - Velika Britanija, Francuska i Rusija upravo hrvatskim teritorijem "isplatile" Italiju i Srbiju kao zemlje pobjednice Prvog svjetskog rata.

Iako se krajem 1918. godine ulazak u zajedničku državu činio kao najmanje bolna opcija, vrlo brzo dolazi do razočaranja.
Od samih početaka nove države nastaju nesporazumi, razmirice i sve veće razlike između vodećih srpskih i hrvatskih političara. Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke, težio je da nova država ima federalno republikansko, dok je srpska vlast zahtijevala unitarno monarhističko ustrojstvo države.

Hrvatska je ujedinjenjem izgubila višestoljetne institucije na kojima je temeljila svoju državnost, poput Sabora, županija i vlastitog domobranstva, što je 1921. godine potvrđeno Vidovdanskim ustavom.

Među dijelom hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom iskazalo se na samom početku zajedničke države, pa samo četiri dana nakon njenog proglašenja, 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države, što je ugušeno u krvi.

"Dogodilo se da najjača strana unutar novoosnovane države, a to je Srbija, pokušava odrediti prilike prema vlastitom nahođenju, što se ogleda u negiranju narodnosti sudionica stvaranja te države. Slom ideje o jugoslavenstvu bio je jasan nakon ubojstva Stjepana Radića čime su potvrđene njegove riječi o 'srljanju poput gusaka u magli' u novonastalu državu", mišljenja je Marijan.

"Nakon što se sagledaju stvari koje su dovele do ujedinjenja i onog što se događalo kasnije, kako u prvoj, a potom i u drugoj Jugoslaviji, postavlja se pitanje zašto su se raspale sve države u kojima je Beograd vodio ili nastojao voditi glavnu riječ. Je li bio problem u Srbima ili svim ostalim u toj zajedničkoj državi? Po mojem mišljenju, čini se kako sa Srbima nitko nije mogao živjeti u zajedničkoj državi, jer su nametanjem svojeg koncepta te države takvo što spriječili", smatra Marijan.

Da je ulazak Hrvatske u prvu zajedničku državu u tadašnjim okolnostima bila najmanje bolna opcija slaže se i Mario Jareb, također povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.

"Analizirajući ono što se dogodilo, iz današnje perspektive to je jedino nedvojbeno. Na pitanje 'što bilo kad bi bilo' danas je teško odgovoriti jer bi se radilo o pretpostavkama. Činjenica je kako je ono što se događalo od 1. prosinca 1918. pa nadalje bilo izrazito loše za hrvatski narod i hrvatske zemlje", istaknuo je Jareb za Hinu.

Na pitanje je li ujedinjenje sa Srbijom bilo generator svih kasnijih sukoba, Jareb je kazao kako naknadne događaje i uzroke stotinu godina kasnije ne treba pojednostavljivati, ali je činjenica da je "hrvatski narod nakon ulaska u zajedničku državu bio neravnopravan te se morao boriti za svoj goli opstanak i očuvanje svojeg identiteta".

Jareb zaključuje kako je nakon ujedinjenja ipak sačuvan hrvatski teritorij jer je većina Hrvata ostala unutar jedne države, "čime nije došlo do osipanja, što se može smatrati pozitivnom činjenicom kada je riječ o zajedničkoj državi".
Kasnija ograničavanja političkog pluralizma, agrarna reforma te kulturni i vjerski revanšizam dovode do sve većeg neraspoloženja protiv zajedničke države, čemu uvelike doprinosi i uspostavljena diktatura kralja Aleksandra I. Karađorđevića iz 1929. godine.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca tada postaje Kraljevinom Jugoslavijom koja početkom Drugog svjetskog rata nestaje, a po završetku rata nastaje nova, druga Jugoslavija iz koje je Hrvatska istupila 1991. godine.

Izdvojeno

27. listopad 2020 17:04