StoryEditor
Hrvatska i svijetSPALILI SMO DINARU

Pred plamenim jezicima ova je hrvatska mitska planina poprimila obrise spaljene zemlje; Slijede godine oporavka

Piše Toni Paštar
19. travnja 2020. - 12:59

 

 

 

U ime Općine Kijevo, Grada Knina, Općine Civljane, Grada Vrlike i cijele Cetinske krajine pozivam i molim institucije koje odlučuju, ali i koje sudjeluju u odlučivanju o prioritetima, da spase ovaj komadić raja za nas, za našu djecu i djecu naše djece. Želimo i namjeravamo Dinaru proglasiti parkom prirode. Obavještavam hrvatsku javnost da nakon ovoga požara nećemo, nažalost, imati što proglasiti parkom prirode.”

Ovo je dio dramatičnog i emocijama nabijenog javnog apela načelnice općine Kijevo Lidije Slavić i njezina poziva da se zaustavi požar pod čijim je plamenim jezicima ta hrvatska mitska planina i hrvatski ponos, planina na kojoj je s razlogom postavljen Spomenik domovini, poprimila obrise spaljene zemlje. I ne samo zemlje, nego svega živoga što se zateklo pred jurećim plamenim kočijama, i ovaj put pristiglim iz susjedne BiH.

Stigla pomoć s neba

U svojem javnom apelu načelnica Slavić navela je i sljedeće:

“Stanovnici naselja podno Dinare već danima ne vide sunca. Poslije ove stihije na Dinari mjesecima nećemo vidjeti biljnog i životinjskog svijeta kakvoga smo poznavali. Od Knina preko Kijeva, Civljana i Vrlike pa duž cijele Cetinske krajine, mi koji živimo na tom prostoru danima smo udisali dim i gutali pepeo, ali u prvi red opet stavljam floru i faunu dinarskoga krša. Obožavamo Dinaru, izvore, potoke, rijeke, volimo se slikati, obožavamo zalaske i izlaske sunca. Nekolicina ljudi iz JVP-ova i DVD-ova, lovci, planinari, članovi HGSS-a s područja Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije, nastojali su staviti pod kakvu-takvu kontrolu bar dio požara. Hvala svima na angažmanu, ali, ljudi, malo je!” javno je zavapila načelnica Slavić.

Nakon devet dana i noći što je harao njezinim obroncima, požar na Dinari ugašen je u noći na utorak. Maloj skupini nemoćnih gasitelja dan prije značajno su pomogle protupožarne zračne snage HRZ-a bacajući na desetke vodenih bombi iz jednog kanadera i jednog air-tractora.

– Osobno sam molila ministra Tomislava Ćorića, čije ministarstvo priprema zakon o proglašenju Dinare parkom prirode, da intervenira kako bi se angažirale zračne snage i koliko-toliko smanjio intenzitet požara – kaže Slavić, ali s vidljivom dozom gorčine.

Kako i ne bi bila ogorčena kad su se najglasniji u ubiranju zasluga u ovo vrijeme ognjenog pustošenja Dinare zabarikadirali u svojim klimatiziranim uredima iz kojih dijele savjete, ali ni ne pomišljaju izići na teren.

– Na moj javno objavljeni apel pročitala sam veći broj komentara s upitima zašto se na gašenju i zaštiti Dinare od požara ne aktivira stanovništvo. Koga bih trebala aktivirati ako se zna da je od stanovnika Kijeva 60 posto starije od 70 godina? Oni mlađi ostali su skrbiti se o starim roditeljima, bakama i djedovima, a zaposleni su u susjednim gradovima. Te koji bi angažirali stanovništvo Kijeva na gašenju požara ja pozivam da nam dođu pomoći. Osobno ću im biti vodič i pokazati kuda smo sve za trajanja požara prolazili dok smo gasitelje opskrbljivali vodom – kaže Slavić.

Na teren užaren od vatre u noći na utorak stigla je pomoć s neba u obliku kiše koja se pretvorila u obilje pahuljica, pa se veliki dio Dinare do utorka navečer našao pod bijelim pokrivačem, a nemali dio opožarenih površina pod solidno debelim snježnim naslagama. Kao da je nebo odlučilo barem nakratko skriti od pogleda sliku koja je ostala na putu kojim je prošla vatra. Kada je požar bio u najvećem zamahu, njegova fronta prostirala se u dužini od gotovo 20 kilometara, a dubina je iznosila i do dva kilometra. Prema grubim procjenama, opožarena je površina veća od 2000 hektara.

Propust je davno napravljen

Nije ovo, međutim, bio ni prvi ni najveći požar na ovoj planini.

– Na Dinari se požar događa svake godine, samo bude različitih razmjera. I redovito nam dolazi s prostora BiH. Oni na svojem prostoru pale korov i suhu travu radi obnove pašnjaka. Vatra se, poticana sjevernim vjetrom, otme kontroli, prijeđe na naš dio Dinare i imamo požare. Prije tri godine imali smo požar koji je bio aktivan punih 35 dana – kaže Slavić, izražavajući žaljenje što je u posljednjem požaru došlo do velikog stradanja biljnih i životinjskih vrsta, kojima će trebati puno vremena za obnovu.

Vaši prethodnici na dužnosti načelnika valorizirali su Dinaru kao glavni razvojni potencijal Kijeva, a i vi ste nastavili u istom smjeru?

– Na Dinari postoji niz objekata koje mi nazivamo “košare”, a koji su nekada služili za smještaj za vrijeme ispaše stoke od ranog proljeća do kasne jeseni. Od prinova i proizvoda od stoke na dinarskim pašnjacima vlasnici su osiguravali hranu za zimu. Bilo je to vrijeme kada je gotovo svaka obitelj imala stoku, koja je bila glavni izvor egzistencije. Naravno da takav način života i iskorištavanja Dinare danas više nije moguće obnoviti. Planove smo prilagodili novom vremenu, uvjetima i mogućnostima.

U strategiji razvoja općine Kijevo naznačili smo mogućnost obnove tih košara. Zamislili smo ih pretvoriti u bungalove ili planinska svratišta, gdje bi posjetitelji Dinare, od šetača rekreativaca do planinara, mogli prespavati i okrijepiti se čistim planinskim zrakom, mirom i tišinom. Gdje će ih buditi pjev ptica, a nosnice im parati mirisi aromatskog bilja, čije pojedine vrste mogu sami ubrati i od njih sebi skuhati čaj. Kada se vrate u podnožje planine, konkretno u Kijevo, te naše goste na stolu treba dočekati autohtoni mesno-biljni jelovnik zajamčeno nezagađen pesticidima, herbicidima ili bilo kakvim drugim otrovima.

Vi govorite o prostoru Dinare koji se proteže na tisuće hektara, a naselje Kijevo, koje je i istoimena općina, danas slovom i brojkom ima dvjesto stanovnika. Tko bi to sve trebao raditi, zar ti Kijevljani?

– Propust je davno napravljen. Narod s našega prostora praktički je bio prisiljavan na iseljavanje jer mu nikada ovdje nitko nije ni pokušao osigurati uvjete za normalni život. Danas držimo da na području Hrvatske imamo do 15.000 osoba podrijetlom iz Kijeva. U samom Kijevu je, prema statističkim podacima, najviše građana živjelo 1931. godine, bilo ih je 2707. Poslije Drugog svjetskog rata broj rapidno pada, pa 1948. godine imamo 1741 stanovnika. Potom bilježimo blagi porast do 1961. godine, a onda se brojka u kontinuitetu smanjuje. Godinu 1991. dočekali smo s 1261 stanovnikom, koje je zatekla velikosrpska agresija i bili su protjerani u progonstvo, iz kojega se poslije oslobođenja 1995. godine vratilo 533 stanovnika, koliko ih je službeno evidentirano 2001. godine. Deset godina kasnije u Kijevu je živjelo 417 stanovnika. Od onih koji su se 1995. godine mogli vratiti, danas najviše Kijevljana, osim u Kninu, živi u Splitu, Zagrebu, ali i u ostalim većim gradovima naše države.

Očekujete li da bi vaš javni apel i golemi požar mogli potaknuti državu da Dinaru proglasi parkom prirode i na planini izgradi minimalno potrebnu infrastrukturu, u prvom redu cestovnu?

– Ako ih to što ste naznačili ne potakne na takvu mogućnost, ne znam što bi ih drugo moglo potaknuti. Moram objasniti kako nas ne zanima cesta kojom ćemo doći pod vrh Dinare osobnim vozilom, gore se proluftati, iza sebe ostaviti smeće ili kakav drugi nered. Ne, mi se zalažemo za tehničku cestu, put kojim bi prolazila samo vozila u funkciji zaštite prirodnog ambijenta Dinare.

Moram objasniti ideju o Dinari kao parku prirode. Moji su prethodnici 2009. godine pokrenuli inicijativu da se napravi studija o zaštiti Dinare na temelju koje bi se Dinara proglasila parkom prirode. Susjednim gradovima i općinama ponuđeno je da zajednički idemo u taj projekt. Nitko nije pokazao interes. Studija je, s obzirom na financijsku snagu Kijeva, za nas bila veliki zalogaj.

Moji prethodnici smogli su snage pa su u par navrata podizali kratkoročne kredite za financiranje izrade studije koja je na kraju ugledala svjetlo dana. Potom je sve stalo. Iz ladice se studija vadila kada je komu bilo potrebno, najmanje u Kijevu.

Onda se na inicijativu Šibensko-kninske županije zainteresiralo Ministarstvo zaštite okoliša. Pa su kazali da se ta naša studija mora aktualizirati, dopuniti i ne znam što sve, ali znam da su nas s lakoćom maknuli sa strane. Imala sam najavu da će ministar Tomislav Ćorić u svibnju doći u Kijevo te neslužbenu najavu da bi se park prirode Dinara trebao proglasiti već u svibnju. Sada je, kažu, sve skupa odgodila pandemija koronavirusa. Ali prema mojim informacijama, u Vladi nisu odustali od nakane da u ovoj godini Dinara ipak bude proglašena parkom prirode.

Ako se ostvare takve nakane, jeste li optimist da se ovakav požar kakav se dogodio proteklih dana ubuduće ne bi smio ponoviti?

– Priroda je čudesna. Koliko god je mi uništavali, ona se obnovi. Državni dužnosnici i službenici morat će izići na Dinaru i na licu mjesta vidjeti što se može i mora jer ovako više ne može dalje – zaključuje Lidija Slavić.

U skupini koja je iz Kijeva krenula u bitku s požarom na Dinari bio je i Zvonimir Šimunović, predsjednik Planinarskog društva “Sinjal 1831”, za kojega kažu da doslovno živi Dinaru.

– Čim nevolja stisne, dinarski čovjek ujedini snage i malim koracima krene suprotstaviti se nadirućoj sili. Kod nas je tako bilo od pamtivijeka, pa se ponovilo i za nedavnog požara. Stoga mi planinari ne želimo za učinjeno sebi pripisati zasluge. U Kijevu djeluje sedam udruga i svi su njihovi članovi i ovom prilikom dali najviše koliko su mogli. Zato koristim priliku javno zahvaliti ne samo članovima “Sinjala 1831”, nego i članovima LD-a “Kijevo”, DVD-a “Kijevo”, BK-a “Kijevo”, KUD-a “Dinara”, Pčelarske udruge “Vrisak”, Udruge mladih “Kolarica”, JVP-a Knin i županijskom vatrogasnom zapovjedniku – kaže Zvonimir Šimunović.

Vatrena pošast napravila je veliku štetu lovnom fondu. Plamtjelo je na prostoru kojim uglavnom gospodari LD “Svilaja” iz Vrlike.

Slijede godine oporavka

– Naše lovno područje prostire se na oko 13 tisuća hektara, a počinje od Lišnjanskog vrha, ide ispod Troglava sve do Koljana i Bravčeva Doca. Većina divljih životinja spasila se bijegom pred vatrom. Nastradala su samo mlada legla, a upravo sada su se kotili zečevi i divlje svinje. Zečevi i srne najbrže se obnove, ali problem je što je i krupnoj divljači požar uništio prirodna skrovišta, za čije će ponovno izrastanje trebati godine – kaže Frane Božinović, zvani Bili, dugogodišnji bivši predsjednik LD-a “Svilaja”.

Među najbližim kijevskim susjedima je grad Vrlika. Stanovništvu njegovih naselja, naročito Ježevića i Garjaka, odakle su bili najbrojniji stočari s najvećim stadima, Dinara je nekada bila istinski eldorado. O tome još svjedoče kamene zidine ostataka nekadašnjih staja. Jure Plazonić, prvi čovjek Vrlike, govori nam:

– U posljednje vrijeme ljudi sve više obnavljaju te objekte i pretvaraju ih u vikendice i planinske kuće. Naša Turistička zajednica, u suradnji s planinarskim udrugama, označila je planinarske staze, pa tijekom sezone ovaj nama gravitirajući dio Dinare oživi. Ima i sve više stranaca. Računamo da će njihov broj skokovito porasti kada proradi autokamp u Garjaku. Na lokalitetu Surdup, iznad naselja Ježević, Grad Vrlika odlučio je izgraditi planinarski dom. Do te lokacije već smo izgradili cestu, a sada radimo na ishođenju potrebne dokumentacije. I nama je, kao i Kijevljanima, posve jasno da na Dinari ne možemo preslikati život kakav je nekada bio. Stoke i stočara više nema i malo je vjerojatno da će ih uskoro biti. Ali turista je sve više i njihov će broj nezaustavljivo rasti. U tome vidimo svoju razvojnu priliku – kaže Plazonić.

– Na našem dijelu Dinare već dugo nije bilo ovako velikih požara, a vjerujem da se neće ni dogoditi – rekao nam je Dinko Bošnjak, načelnik općine Hrvace. – Ni kod nas više nema stočara kao nekada. Imamo svega dva malo veća stada ovaca, ali oni veći dio godine provedu na Biteliću i u Ruminu. Mi smo, za razliku od Kijeva i Vrlike, davno krenuli u izgradnju cestovne mreže. Do Vrdova se iz dva smjera, preko Dubovih vrata i Grede, stiže asfaltom. Na požarno najugroženijem dijelu Hrvatske šume probile su šumsku cestu koju u slučaju potrebe mogu koristiti vatrogasna vozila. Stalno obnavljamo ceste koje je u oslobodilačkim operacijama na Dinari izgradila inženjerija HV-a.

Nekontrolirano paljenje

Za naš dio Dinare, posebno za Vrdovo, bez zadrške mogu ustvrditi da živi. Tu su svakodnevno brojni ljudi, imamo planinarski dom, na desetke obnovljenih starih i izgrađenih novih kuća, odnosno vikendica. Šteta je što se ne koristi na stotine hektara poljoprivrednog zemljišta. Najveći dio zemljišta je u državnom vlasništvu. Država bi dobro učinila kad bi to zemljište bez ikakve naknade dala zainteresiranim poljoprivrednicima, ali ne da bi im samo isplaćivala poticaje, kao nekima donedavno, nego da na tom zemljištu proizvode, stvaraju nove vrijednosti i od njih dobro žive – nada se Bošnjak.

Dinaru je s kolegama biolozima poslije požara obišao Ivan Budimski iz udruge “Biom”. Evo njegovih zapažanja:

– Požar nije napravio katastrofalnu štetu na cijeloj izgorjeloj površini jer su većinom izgorjeli travnjaci koji se obnavljaju već nakon prvih kiša, ali su nastradala i staništa koja se neće obnoviti desetljećima. Upravo ta staništa, kojima će trebati duga desetljeća da se obnove i da se u njih vrate bića koja su tu živjela, pokazuju da tradiciji nekontroliranog paljenja nema mjesta u modernom upravljanju prostorom. Upravljanje Dinarom kroz mrežu zaštićenih područja Natura 2000 u Europskoj uniji obveza je Republike Hrvatske i ovakvi požari dugoročno otežavaju to upravljanje. Pravilnim upravljanjem na Dinari ima prostora za sve: za pašnjake za tisuće grla stoke, za sve vrste koje žive na travnjacima i za obnovljene šume hrasta medunca, bukve ili bora te brojne vrste koje u njima žive. Važno je samo prema Dinari se odnositi sa stručnošću, znanjem, iskustvom i velikim poštovanjem prema prirodnom bogatstvu – upozorava Budimski.

Izdvojeno

22. rujan 2020 11:12