StoryEditor
Hrvatska i svijetneprežaljena kći

Potresna ispovijest majke Ane Rukavine: 'Željela je biti spomenik kada odraste, sada to sve ima smisla'

Piše Vinko Paić
18. prosinca 2018. - 17:03

Već trinaestu godinu u sjećanje na preminulu novinarku Anu Rukavinu u prosincu se na glavnom zagrebačkom Trgu održava humanitarni koncert "Želim život". S početkom u 21 sat nastupe naših glazbenika večeras će prenositi Nova TV, a pozivima na humanitarni broj 060 9000 i vi možete pomoći da se misija Zaklade "Ana Rukavina" i Anin san i dalje nastave (cijena poziva 5 kuna + PDV).

- Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve što je onaj na nebu namijenio za mene. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi - želim život - napisala je Ana prije dvanaest godina u pismu koje je uputila javnosti sa željom da joj se pomogne u borbi protiv leukemije.

Bitku je, nažalost, izgubila, ali je svima nama u naslijeđe ostavila plemenitu misiju – da pomognemo teško oboljelima u Hrvatskoj i svijetu. Umrla je 26. studenog 2006. u dobi od samo 29 godina, a da nije bilo njezina pisma naš Registar darivatelja krvotvornih matičnih stanica možda nikad ne bi profunkcionirao.

Vrijeme ne liječi rane

Novinarki Vjesnika leukemija se pojavila godinu dana prije nego što je umrla. Iako se liječila i počela oporavljati u listopadu 2016., bolest joj se ponovno vratila. Transplantacija koštane srži od srodnog donora nije bila moguća jer joj sestra nije bila podudarni davatelj pa su liječnici odlučili da će transplantaciju pokušati napraviti od nesrodnog donora.

 

 

Ana novu koštanu srž nije uspjela dočekati jer je u Hrvatskoj u registru tada bilo samo 150 potencijalnih darivatelja i taj ju je podatak šokirao pa je napisala svima poznato pismo u kojemu je ogolila dušu. Želja joj bila da javnost shvati veličinu ovog problema, a majku Mariju zamolila je da napravi sve što može ako ona ne uspije u svom naumu. Dvanaest godina nakon njezine smrti bol ne prestaje.

- To može razumijeti netko tko je i sam izgubio dijete. Vrijeme ne liječi rane, samo te nauči živjeti s tim i nositi se s boli. Do zadnjeg dana vjerovala sam da će Ana pobijediti opaku bolest. Ostala je optimist, vjerovala je u uspješno izlječenje, ali bolest je bila jača. Ipak, njezin odlazak nije bio uzaludan; iza nje su ostale velike stvari i nada za ozdravljenje za mnoge oboljele, a meni je ostavila veliku brigu o Zakladi i potrebitima dok god budem imala snage. S bolešću se nosila kao pravi borac, kakav je i inače bila u životu. Ona je tješila sve druge oko sebe. Vjerovala je u svoju pobjedu - priča nam Marija Rukavina.

Svaki dan kad se popodne vrati kući, zapali svijeću za svoju djevojčicu i supruga Gordana koji je umro od maligne bolesti tri godine prije Ane. Odrastajući u prosječnoj zagrebačkoj obitelji, mama je bila računovotkinja, a otac trgovački putnik, još u djetinjstvu pokazala je zanimanje za pisanje i želja joj je bila jednog dana upisati novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti.
- Prelijepa sjećanja me vežu za Anu. Bila je divno dijete, razigrano, bezbrižno. Od malih nogu htjela je biti novinarka. Uvijek odlučna, taj san je i ostvarila. Obožavala je pisati. Njezini školski sastavi bili su zreliji nego što je uobičajeno za tu dob. Voljela se izražavati kroz pisanu riječ i izabrala je zanimanje koje je voljela najviše na svijetu. Iako je radila uz studij, uvijek je našla vremena za sve: za obitelj, prijatelje, obrazovanje. Osim škole, voljela je rukomet i ples.

 

 

Uživala je u putovanjima, finoj hrani i sportu. Bila je uporna čega god se prihvatila. Puna života, izuzetno duhovita i nasmijavala je sve oko sebe. Voljela je ljude, a i oni nju. Samo lijepa sjećanja daju ti snagu da živiš i dalje - kaže njezina majka. Najviše ju je ljutila socijalna nepravda i tužne ljudske sudbine. Upravo je zato svoju novinarsku karijeru posvetila pišući o ljudima na rubu egzistencije. Željela ih je osvijestiti o njihovim problemima i teškoćama s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Izvještavala je i s Kosova, a kad je privatno otišla na Kubu, i otamo je slala tekstove.

 

 

Dugogodišnji dečko Igor postao joj je suprug, a kako je bio iz Šibenika, donijeli su odluku da se presele u Dalmaciju pa je Ana postala dopisnica za Vjesnik. U to ju je vrijeme slomila očeva bolest, a uskoro je i sama doznala da boluje od leukemije.

Umire glavna glumica filma

- Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-ih godina plakale sve majke, mislim da se zvala "Love story". Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim - napisala je Ana u pismu koje je pisala priključena na mnoštvo aparata.

 

 

Mariju su u tim trenucima prožimali tuga, strah, tjeskoba, ponos, sreća, ma cijeli vrtlog emocija.
- Nisam bila sigurna kako će ljudi reagirati na pismo, ali sam bila ponosna jer Ana je, kako je i sama napisala, krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje, borila se kao i uvijek, iako je bila svjesna da u ovoj bitci može izvući i deblji kraj. Napisala je pismo jer je postojala šansa da liječenje nastavi u Americi. Početkom studenog 2006. godine poslala ga je prijateljici Nataši, a ona ga je proslijedila dalje putem maila. Pismo je izazvalo lavinu dobrote od ljudi iz cijele Hrvatske i šire. Ana je bila svjesna svih rizika i rekla mi da, ako njoj ne bude trebao, da sav njezin novac do zadnje lipe uložimo u razvoj Hrvatskog registra.

Njezin suprug se složio tako da smo tih prvih 2,7 milijuna donirali nas dvoje. Bila je posebna, ne zato što je moja. Uvijek je brinula. Ona je to pismo napisala jer nije željela otići, a da barem ne pokuša napraviti sve što može. Rekla mi je: Mama, molim te, ako ja ne budem mogla, neka ide sve u registar. Vodi brigu da se sav novac koji ljudi daju pravilno potroši. Ti to znaš. Bila je uvjerena da će to uspjeti. Euforična iako je prolazila kroz kemoterapiju. Ja sve ovo radim da bih ostala normalna. Nikad se neću naviknuti da Ane nema, ali sam navikla s tim živjeti. Poslije sprovoda prišla mi je njezina prijateljica i rekla sjećam li se kako je Ana kao mala, kad bi je pitali što želi biti kad odraste, govorila da će biti spomenik. Tada se činilo čudno, ali sad ima smisla - prisjeća se Marija Rukavina, inače trostruka baka.

Anina sestra Gordana, pravnica, majka je 8-godišnjih blizanaca Ane i Ante te 5-godišnje Marije. Zahvaljujući gotovo 400 održanih javnih akcija koje je Zaklada "Ana Rukavina" održala u proteklih 12 godina i transfuzijskim centrima u osam hrvatskih gradova registar dobrovoljnih krvotvornih matičnih stanica trenutačno broji 61.283 potencijalna darivatelja, a 98 oboljelih osoba dobilo je priliku za novi život. Upravo je to ono što veseli Mariju i zbog čega sada zna da Anin prerani odlazak nije bio uzaludan.

# SMRT# MAJKA#ANA RUKAVINA# LEUKEMIJA#ZAKLADA ANA RUKAVINA# OBOLJENJE#MARIJA RUKAVINA# KćER# BOL# POTRESNA ISPOVIJEST

Izdvojeno