Nepoznata priča o zajedničkim prvim danima karijere: Od prvoga dana netrpeljivost je bila i više nego vidljiva...

Kao ni danas, ni početkom 90-ih, kad su radili u Ministarstvu vanjskih poslova, Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, nisu baš imali neki prijateljski odnos - prisjetio se jedan umirovljeni diplomat dana kad su današnji predsjednički kandidati - SDP-a i HDZ-a - u diplomaciji započinjali karijere.

Međusobna netrpeljivost bila je i više nego vidljiva, svjedoče oni koji ih znaju, između tada crvenokose Grabar-Kitarović i ambicioznog “frajerski” nastrojenog Milanovića. Ništa bolji odnos nisu imali ni kad je dvije godine mlađa Grabar-Kitarović (rođena 1968.) izabrana za predsjednicu 2015. godine, a Milanović (rođen 1966.) bio u posljednjoj godini mandata premijera. I 2016. godine njihov odnos je bio daleko od skladnog tijekom mukotrpnog sastavljanja nove Vlade. Danas, dvadeset i sedam godina nakon njihova prvog susreta u MVP-u, u drugom krugu predsjedničkih izbora, u ringu su samo njih dvoje. Iako se isprva činilo da će Grabar-Kitarović zazirati od sučeljavanja, iz njezina stožera ovih dana poručuju da je spremna na najmanje dva sučeljavanja, ako ne i tri...

“Bit će to zanimljivo, jer je njihov odnos oduvijek išao u ekstreme. I kad su se slagali bili bi nekako preoduševljeni, a i kad su se svađali to bi bilo preintenzivno”, prisjeća se jedan njihov kolega iz nekadašnjeg MVP-a, koji, pak, dodaje kako se njih dvoje ni tada nisu baš družili, ni prijateljevali.

Jaka konkurencija

“Moglo bi se reći da je tada među svima njima vladala konkurencija, ali zdrava konkurencija. Nadmetali su se tada tko će se više približiti Ivi Sanaderu i Mati Graniću. Jako se to tada gledalo, pazilo, mjerilo - tko će od njih biti u sastavu delegacije, tko će s njima na putovanja, tko će im bliže sjediti ili, pak, biti češće pozivan na sastanke u kabinet”, prisjeća se naš sugovornik. Najžešća je upravo bila konkurencija između Grabar-Kitarović, Milanovića, a i današnjeg premijera Andreja Plenkovića. Svi su oni bili, moglo bi se reći, zvijezde tadašnje nove generacije MVP-a, koje je predvodio Mate Granić. Radilo se, naime, o generaciji mladih kadrova koja je iznjedrila brojne danas istaknute političare; kako s lijevog, tako i s desnog političkog spektra. Toj generaciji pripadao je i bivši premijer Sanader, koji ovih dana očekuje novu presudu u slučaju Ina/MOL, a s čijim dolaskom u MVP je početkom 90-ih došla i Grabar-Kitarović koja je dotad bila u Ministarstvu znanosti.

“Kad je rekla da bi Bandiću nosila kolače u zatvor, pitao sam se zašto ih ne nosi Sanaderu, pa njemu bi ipak trebala biti zahvalnija”, primjećuje naš sugovornik, nekadašnji njihov kolega iz MVP-a. Milanovićev dolazak u Ministarstvo vanjskih poslova odigrao se ipak drugačije. Kako bi osigurao najbolje ljude, diplomat i kasnije pomoćnik glavnog tajnika UN-a Ivan Šimonović zagovarao je program pronalaska najboljih studenata koje su tada pozivali i dovodili u MVP.

“Bila je to metoda takozvanog ‘headhuntinga’, metoda koju je u to vrijeme osmislio Šimonović, a prihvatio ministar Mate Granić, što je i bila tajna njegova uspjeha kao ministra”, prisjetio se Joško Klisović.

Upravo je Šimonović odigrao glavnu ulogu u pronalasku i dovođenju Plenkovića u MVP, a i samog Milanovića, pa i Klisovića.

“Imao sam tek 28 godina, a već sam radio”, prisjetio se Klisović te dodao: “U to doba rata to nije bila mala stvar. Te 1993. dočekala me poruka na telefonskoj sekretarici da se javim u Ministarstvo. Ništa mi nije bilo jasno, mislio sam da me prijatelji zafrkavaju. Nazvao sam, javila se jedna gospođa, predstavila i kazala da dođem na testiranje. Kakvo testiranje, nisam se ni prijavio, otkuda vam moje ime?, pitao sam. Rekla je kako su im fakulteti poslali imena najboljih studenata”, prisjetio se Klisović vlastitog dolaska u MVP.

Kaže da je Grabar-Kitarović u MVP-u tada imala nešto drugačiji status.

“Percipirali smo je kao dio ‘establišmenta’, jer ona je ipak došla sa svojim šefom Sanaderom, bila je s njim prebačena iz Ministarstva znanosti, i samim time je njezin status bio nešto drugačiji nego nas mladih studenata, zvali su nas mladim lavovima koji smo se morali boriti s dna. Grabar-Kitarović je ipak bila uz tadašnjeg šefa Sanadera. Međutim, ne mogu reći da su među nama bili loši odnosi, svi smo tada bili vrlo posvećeni tome da uspijemo uspostaviti državu, svi smo se borili za isti cilj. Znali smo ponekad i poslije posla otići zajedno na piće, ali češće kad smo se već preselili u zgradu na Zrinjevcu, jer je s nama znao ići i Plenković koji je došao kad smo se odselili iz zgrade u Visokoj ulici”, prisjetio se Klisović. S njima su tada u MVP-u radili još i Gordan Jandroković, Bianca Matković, Orsat Miljenić... Mnogi ih opisuju kao zlatnu generaciju iz MVP-a, a mnogi od njih su se kasnije uključili i u politiku te zasjeli na brojne visoke funkcije.

Ambiciozna i borbena

“U to vrijeme Grabar-Kitarović i Milanović još nisu bili stranački ljudi. Međutim, bilo je već tada očito kako Milanović više naginje ulijevo, dok je Grabar-Kitarović bila čisto desno”, prisjeća se naš sugovornik, ali dodaje kako je unatoč svemu tome “Milanović bio vrlo revan u provođenju državne politike”, dok se Grabar-Kitarović isticala u poznavanju situacije u Sjedinjenim Američkim Državama.

“Grabar-Kitarović pamtim kao izuzetno ambicioznu i borbenu, željela se usavršavati...”, prisjeća se naš sugovornik.

Grabar-Kitarović u MVP je prebačena iz Ministarstva znanosti 1993. godine, iste godine kad je u njega došao i Milanović.

“Tada je obožavala crvenu boju, imala je crvenu kosu, crvene sakoe, suknje...”, prisjeća se naš sugovornik. Brzo je napredovala i postala najmlađa šefica Odjela za Sjevernu Ameriku, a Milanović je, pak, ubrzo postao prvi hrvatski diplomat u jednoj međunarodnoj misiji. U Ministarstvo vanjskih poslova Milanović je, naime, došao 1993. godine, kako se navodi u njegovim biografijama, i to s mjesta pripravnika na Trgovačkom sudu u Zagrebu. No, ​Milanović je već 1994. godine, kao pripadnik OESS-a, otišao u Nagorno Karabah u Azerbajdžan, gdje se zadržao mjesec i pol. Dvije godine kasnije, 1996., imenovan je za savjetnika u hrvatskoj misiji u NATO-u i EU u Bruxellesu. U Ministarstvo je tri godine kasnije, 1996. godine, došla i Bianca Matković, bivša državna tajnica u MVP-u koja se jednom prilikom za Jutarnji list prisjetila tog vremena.

“Bila je to zaista ‘zlatna generacija’ u MVP-u: Milanović, Plenković, Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Jandroković, Pjer Šimunović...”, kazala je tada Matković.

Ispričala je tada da su Plenković i Milanović u to vrijeme slovili kao mlad i ambiciozan kadar.

“Ali, naravno, različitog karaktera: Milanović iskreniji i tvrđi, a Plenki umjereniji i blaži. Ipak, obojica su dolazila do svojih ciljeva. Također, moramo reći da su 90-ih slovili za dvojicu najšarmantnijih komada u MVP-u”, prisjetila se tada Bianca Matković.

Naš drugi sugovornik, diplomat iz tog vremena, ispričao nam je da su upravo njih troje - Milanović, Grabar-Kitarović i Plenković - ipak bili zvijezde generacije te da su svi izuzetno brzo napredovali.

“Milanović je otpočetka pokazivao profil lijevo orijentiranog čovjeka, no prihvaćao je državnu politiku i s njim nije bilo problema. Dapače, brzo je bio unaprijeđen. Plenković je više naginjao profilu umjerenog konzervativca, bio je dobro prihvaćen u MVP-u, nešto kreativniji od Milanovića, a njegov napredak zapravo je bio strelovit, kao i onaj predsjednice Grabar-Kitarović”, kaže nam naš izvor iz diplomatskih krugova te dodaje kako, koliko mu je poznato, trojac nije bio družina izvan posla.

Dobra, kolegijalna suradnja

Plenkovićevi suradnici također su nam potvrdili da je Plenković u Ministarstvu dobro surađivao s Milanovićem, no kažu da je to bio samo “kolegijalni odnos”.

“Nije to bio odnos kakav je Milanović imao, primjerice, s Joškom Klisovićem, koji mu je kasnije postao i kum. Plenković i Milanović nisu se privatno družili ni s Grabar-Kitarović”, kaže nam sugovornik iz Plenkovićeva kruga.

Tih dana u Ministarstvu prisjetio se jednom prilikom za Jutarnji list Gordan Jandroković, ispričavši da se on tada, pak, družio s Plenkovićem, kojeg su svi skraćeno zvali Plenki. “Sjećam se da smo igrali nogomet za reprezentaciju Ministarstva vanjskih poslova. Plenković i ja igrali smo u napadu, i bili smo dobar tandem. Mislim da smo pobijedili Mađarsku i Češku”, prisjetio se tada Jandroković, koji nam je ispričao kako se Milanović nije s njima družio jer je više boravio u inozemstvu. No, anegdota vezana uz Grabar-Kitarović koja se godinama prepričavala, ona je o njezinoj učinkovitosti.

Naime, tadašnji ministar Granić, prije puta u SAD, trebao je izvješće koje piše šef nadležnog odjela. Zatražio ga je u 10 ujutro i dao rok od 48 sati, ali već tog istog dana u 17 sati Grabar-Kitarović donijela je deset stranica sjajno napisanog teksta.

“Ona je uvijek bila ‘štreberica’, dobro je pamtila govore, brzo ih učila napamet i snalazila se, ali očito joj ne idu govori koje sastavlja u hodu”, komentira naš sugovornik.

Plenković se, pak, u Ministarstvu vanjskih poslova, kako se navodi u njegovoj biografiji, zaposlio godinu dana nakon Grabar-Kitarović i Milanovića, 1994. godine, i to kao stručni suradnik u Odjelu za europske integracije. Bavio se, piše, odnosima Hrvatske s Vijećem Europe i Europskom unijom, uključujući pregovore o Sporazumu o suradnji između Hrvatske i EU.

“Iduće godine postao sam voditelj Ureda tadašnjeg zamjenika ministra Šimonovića. Od 1996. do 1997. radio sam u Odjelu za analitiku”, navodi u biografiji Plenković. Milanović i Plenković su, pak, i kolege sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je Milanović upisao 1985., a Plenković 1988. godine. Grabar-Kitarović diplomirala je 1993. godine engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a godinu dana kasnije u Beču je završila Diplomatsku akademiju. Plenković je, pak, diplomirao 1993. godine na temu “Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka”, a Milanović je diplomirao kao izvrstan student te je za vrijeme studiranja dobio Rektorovu nagradu.