StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetŽIVOT STARČADI U HRVATSKOJ

Marica (81): Trpim unukin teror i čekam da me Bog uzme! Mater joj ne može ništa, ja joj ne mogu ništa, a ona meni govori 'dabogda crkla u najgorim mukama! Čak je dovela nepoznatog momka u moj stan 

29. listopada 2019. - 21:06

Gospođa Marica ima 81 godinu, a do prije nekoliko godina njezin je život bio miran. Udovica je ostala prije 15 godina, od muža naslijedila skromnu mirovinu i stan u koji je, nakon muževe smrti, primila svoju kćer i unuku.

– Šta ćete – kaže gospođa Marica kao da se opravdava – ne možeš znati šta život nosi... Tako je i moja kćer, nakon dvadesetak godina braka, ostala sama s malom.

Pokupila je svoje stvari i došla k meni. I nije nam bilo loše. Moja penzijica i njezina plaća, nije bilo loše. Za pravo reći, mala nije baš učila, valjda je nju taj loš brak pogodio, šta ja znam... Nisu znali s ditetom, eto. Ali dobro, kad su došle ovamo...

Znam da mladost traži svoje, meni je sve to normalno. Samo ne volim viku ni skriku, ni lupanje vratima, ali šta ćete, triba ponešto i pretrpiti... – kazuje Marica.

Onda je kćerina tvrtka otišla u stečaj, a kći na Zavod za zapošljavanje. Zatim se kći snalazila kako je znala i umjela, a nije puno umjela.

Kakvi je to ćelavi momak koji useljava u moje

– Ne možeš danas biti tajnica direktoru, a sutra ništa – kaže Marica s razumijevanjem – ali šta se može, radi ono šta se nudi. I tako je kćer krenula na crno raditi po tuđim kućama, ribala apartmane, peglala, kuvala. Mala ništa! Završila je nešto škole, sve slabo, i ništa.

? A mene nitko ništa ni ne pita! Jedno jutro, tu je. Drugo jutro, tu je. Uselio! Pitam ja kćer: Šta je ovo? Ona ništa, samo šuti.

Pitam unuku: Koji je ovo? Ona se smije. Šta mu fali?, pita. Bogami mu sve fali, velim ja. A momak stariji od nje, na ćelavo obrijan, sav tetoviran, puca od snage, a ništa živo ne radi. Vidim ja, oni oko mene cile-mile... Pa šta će tebi, baba, stan?

Pa ti si stara, za godinu-dvi, nećeš biti zdrave pameti, najbolje da ti s nama potpišeš ugovor o izdržavanju.... Ja velim: Pa stan će i tako biti vaš kad umrem, neću ga ja ostaviti Karitasu... Šta ćete vi mene izdržavati kad nemate ni kune u džepu. Ja rekoh, neću! E neću!

Svećenik ih je pokušao potjerati

I tada nastaju pravi problemi za gospođu Maricu. Unuka i njezin momak koristili bi svaku priliku kad je starica sama prvo da je vrijeđaju, onda da joj otmu novac, da divljački viču na nju, da joj prijete da će je otrovati.

Kći majci nije vjerovala. Ili nije htjela vjerovati. To je trajalo mjesecima, sve dok jednog jutra prošle godine na vrata nije banuo svećenik na blagoslov kuće. Zatekao je Maricu u suzama, samu.

– Sve sam mu rekla – kaže žena, brišući suze.

– Nisam mogla više mučati. On je ostao sjediti, a meni je bilo grozno neugodno... Ali šta ću? Šta je, tu je. Onda je došla mala i taj njezin. Svećenik im je ovako rekao: Čujte, vi ćete se morati odavde iseliti.

Oni počeli vikati da šta on njima može, da sam mu bit će svašta izlagala, a on... Veli: Momak, ako si momak, uzmi ovu curu i seli s njom! Ili ćeš imati posla sa mnom. Naravno da ga nisu poslušali.

Međutim, svećenik ima prvog rođaka, a prvi rođak je policajac. Policajac je, sve kao onako, prijateljski, neslužbeno, počeo svraćati kod Marice. Nekad sam, nekad sa svećenikom. U uniformi! Za tri mjeseca momak se iselio! I napustio unuku. Dodijalo mu susretati službenu osobu u tinelu. Ali...

– Ali unuka je tu – kaže Marica – neutješna. Da sam joj uništila život. Da kakva sam ja baba kad nemam srca. Da dabogda crkla u najgorim mukama...

Šta ću? Šta?! Mater joj ne može ništa, ja joj ne mogu ništa... Trpim i čekam da prođe. Možda nađe nekog normalnoga momka... A možda mene Bog konačno uzme.

Marica nije jedina, takvih je na desetke tisuća u Hrvatskoj

Prema procjenama nadležnih institucija, uključujući i MUP, u Hrvatskoj je trenutačno oko 160 tisuća starijih ljudi izloženo nekom nasilju, što je, recimo, broj koji odgovara gradu veličine Zadra.

Takva uznemirujuća procjena počiva na jednostavnoj matematici – u Hrvatskoj, koja spada u izrazito stare zemlje, živi oko 20 posto osoba starijih od 65 godina, a čak i MUP, koji prikuplja podatke koji su tek vrh ledenog brijega, procjenjuje kako je svaki peti stariji Hrvat ili, još češće, Hrvatica, bio ili jest izložen fizičkom, psihološkom, ekonomskom, seksualnom ili bilo kojem drugom nasilju.

Do policije, naime, ali i do drugih organizacija i institucija koje bi možda mogle i pomoći, stigne malo prijava, tek svaki deseti ili dvadeseti slučaj. Najčešće se prijavljuju kaznena ili prekršajna djela koja su vidljiva i amateru – modrice, razbijene glave, slomljene ruke ili noge...

Isto tako, ne skrivaju se ni pljačke, krađe, prijevare, osobito ako su ih počinili nepoznati ljudi, putnici namjernici koji se lažno predstavljaju kao policajci, poštari, maserke, socijalne radnice, anketari... No ono najteže i najbolnije nasilje događa se u krugu obitelji i ono se najrjeđe prijavljuje.

Stariji ljudi, kao i mlađi uostalom, najteže priznaju da su ih prevarili ili ozlijedili njihovi najdraži – njihova djeca, unuci, nećaci. Zbog takvoga nasilja žrtve često optužuju i same sebe budući da svoju djecu ili unuke doživljavaju “prirodnim produžetkom” sebe samih pa zaključuju da ako ne valja potomstvo, zacijelo nešto ne valja ni kod njih. Zato je tamna brojka nasilja nad starijim ljudima golema.

Potpora obitelji

Početkom prošle godine stupio je na snagu novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, u koji su starije osobe uvedene kao posebno ranjiva skupina. Podaci MUP-a o njegovoj primjeni pokazuju kako je lani prekršajima bilo pogođeno 1200 osoba starije životne dobi, dok podaci o broju pravomoćno osuđenih osoba za počinjenje nasilja u obitelji nad starijom osobom za sada nisu dostupni čak ni pučkoj pravobraniteljici.

U isto vrijeme, nad starijima od 60 godina počinjene su 3294 teške krađe, 2277 “običnih” krađa, 447 prijevara i 68 razbojstava, 710 prijetnji, ali i 99 kaznenih djela nanošenja teške tjelesne ozljede i 14 ubojstava.

– Zaštita starijih osoba od obiteljskog nasilja ne smije biti utemeljena samo na sankcioniranju nezakonitog ponašanja, nego mora imati snažno uporište u politici sustavne potpore obitelji – kaže Lora Vidović, pučka pravobraniteljica.

– Briga o starijim osobama često se temelji na obiteljskoj solidarnosti, pa tako u nas, prema podacima iz 2015., za svoje nemoćne članove obitelji brine se oko 17 posto osoba u dobi od 35 do 49 godina. Dio je to neformalne skrbi za starije i nemoćne, koju pružaju bračni drugovi ili djeca svojim roditeljima.

Međutim, njihove potrebe propisi u pravilu ne prepoznaju, pa tako oni nemaju mogućnost korištenja bolovanja ili neplaćenog dopusta, kao ni prilagodbe radnog vremena ili ostvarivanja prava na status njegovatelja.

Uz ova prava, i širu lepezu socijalnih usluga, potrebno im je osigurati i psihološku podršku, što bi zasigurno pridonijelo duljem ostanku starijih i nemoćnih u svojim domovima te deinstitucionalizaciji, kojoj kao zemlja težimo – kaže pučka pravobraniteljica.

Pritužbe koje je ured pučke pravobraniteljice lani zaprimao o obiteljskom nasilju nad starijim osobama odnosile su se velikim dijelom na zanemarivanje potreba starijih od članova obitelji koji imaju zakonsku obvezu njihova uzdržavanja. Isto tako, starije osobe su joj se obraćale i s upitima što nasilje u obitelji točno podrazumijeva te kako mogu potražiti pomoć i zaštitu, što potvrđuje kako mnogi nisu dovoljno informirani.

Vlastite nekretnine

– No, posebno zabrinjava što su, i kada imaju te informacije, obeshrabreni u prijavljivanju jer nemaju povjerenja u institucije, boje se osvete ili se jednostavno osjećaju bespomoćnima. Također, sram i tabuiziranje, kao i strah da će prijava utjecati na druge članove obitelji te ih izložiti progonu, često su razlozi neprijavljivanja – ističe Lora Vidović.

Stariji ljudi, a to su, prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije, svi oni koji su napunili 65 godina, u Hrvatskoj su u čak 94 posto slučajeva vlasnici neke nekretnine, jedne ili više njih. Pritom, 97 posto starijih ljudi živi u vlastitim obiteljima, a samo tri posto ih je smješteno negdje drugo.

No zadnjih godina primjetno je opasno zloupotrebljavanje ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju koje stariji ljudi vrlo često sklapaju sa svojom djecom, unucima ili rodbinom, a da pritom i ne znaju što taj ugovor zapravo znači.

– Nedostatak osnovnih sredstava za život stavlja starije osobe u rizik od svih oblika zlostavljanja, pa tako i zlouporabom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, zbog čega često ostaju i bez imovine i bez adekvatne skrbi u trenucima kada im je ona najpotrebnija.

Nažalost, u većini slučajeva se primatelji uzdržavanja nadležnim tijelima jave nakon sklapanja ugovora, pa im preostaje jedino pokretanje sudskih postupaka radi njihova raskida, što je dugotrajan i neizvjestan proces koji ih posebno otegotno pogađa s obzirom na dob.

Niz godina zagovaramo uvođenje dodatnih zaštitnih mehanizama za primatelje dosmrtnog uzdržavanja, kako bi se suzbio ovaj način ekonomskog zlostavljanja starijih osoba, pa je tako prihvaćena naša preporuka o zabrani njihova sklapanja za pružatelje socijalnih usluga, njihove zaposlenike i članove obitelji – kaže pučka pravobraniteljica.

Međutim, nitko – ali baš nitko, pa ni Hrvatska javnobilježnička komora! – ne raspolaže podacima o broju i prosječnom trajanju sudskih postupaka za raskid ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, kao ni o broju sudskih postupaka za njihov raskid koji su prekinuti zbog smrti primatelja uzdržavanja.

Smrt je, nažalost, brža od našeg pravosuđa.

Prema podacima Eurostata, 19,6 posto stanovnika naše zemlje je u dobi od 65 godina i više, dok je u dobi do 14 godina samo 14,5 posto Hrvata, što jasno govori o odumiranju nacije. Pritom, stopa rizika od siromaštva najviša je, 28,6 posto, upravo za starije od 65 godina, no alarmantno je što u riziku od siromaštva živi čak 47,8 posto samaca starijih od 65. Gotovo svaki drugi, odnosno svaka druga!

Bolest, siromaštvo...

Siromaštvo, starost i usamljenost, sve to uz vrlo vjerojatnu i bolest, pogibeljna je kombinacija koja starije ljude čini izrazito ranjivom skupinom. No znajući da će na svijetu za trideset godina, prema procjeni UN-a, biti 426 milijuna ljudi starijih od 80 godina, trostruko više nego sada, razumno se upitati – hoćemo li i mi, današnji “ljudi u najboljim godinama”, u starosti biti među onima koji trpe nasilje ili među onim drugima, koji imaju šanse dočekati pozne godine.

Nasilje, naime, bilo koje, znatno smanjuje životni vijek – samo svaki deseti zlostavljani čovjek doživi duboku starost. 

Livija Plančić, Bijeli krug: Veliki su problem dosmrtni ugovori

Livija Plančić, predsjednica udruga “Bijeli krug” iz Splita, navodi da je od svih oblika pravnih pomoći koje su lani pružili 12 posto bilo zbog sklopljenih dosmrtnih ugovora, zbog kojih su starije osobe dugo trpjele nasilje te su im preostali samo iscrpljujući i neizvjesni sudski postupci za raskid ugovora.

Razlika između dosmrtnih ugovora i ugovora o doživotnom uzdržavanju, jednostavno rečeno je u tome – kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, nekretnina odmah postaje vlasništvo “brižnog” sina, unuka ili rođaka koji mogu već sutradan po upisu u zemljišne knjige na udržavanu baku posve zaboraviti, a nije rijetko da je i izbace iz stana koji je do jučer bio njezin.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju jamči, pak, “brižnom unuku” da će vlasnik postati tek kad baka umre, pa mnogi, nestrpljivi da se što prije domognu kuće, baku nemilosrdno požuruju na posljednje putovanje, bilo izgladnjivanjem, bilo nepružanjem medicinske njege, omalovažavanjem, psovanjem, a bogme i surovim fizičkim nasiljem.

Upravo ti ugovori su često okidač u kojem su članovi obitelji nasilni prema osobama starije životne dobi. Imali smo slučajeve sklapanja takvih ugovora nakon čega je starija osoba bila izložena teškom obliku nasilja, vezivanju, ostavljanju da se smrzne...

Činili su sve da što prije nestane kako bi dobili zemlju ili neke druge stvari koje je starija osoba ostavila ugovorom o uzdržavanju – kazala je nedavno u Splitu, na tematskoj konferenciji o nasilju nad starijima, Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda iz Zagreba.

19. travanj 2024 00:26