StoryEditor
Hrvatska i svijetPRIMAJU ODLIČJA

Generali Luka Džanko i Rahim Ademi uoči 25. obljetnice ‘Oluje‘: Danas nam pametuju oni koji su u JNA bili najglasniji protiv Hrvatske!

Piše Damir Pilić
1. kolovoza 2020. - 10:48
Luka Džanko: Nikad ja ovo odlikovanje ne bih dobio da predsjednik nije MilanovićAnte Čizmić/Hanza Media

U sklopu obilježavanja 25. obljetnice "Oluje", predsjednik Republike Zoran Milanović u Kninu će 4. kolovoza Redom Petra Krešimira odlikovati devet ratnih vojnih zapovjednika – generale Rahima Ademija, Miljenka Crnjca, Đuru Dečaka, Luku Džanka, Damira Krstičevića, Marijana Marekovića, Nojka Marinovića i Vinka Vrbanca, te stožernog brigadira Antu Kotromanovića.
Opće je mjesto da se ratni zapovjednici Hrvatske vojske po stupnju predratne vojne naobrazbe mogu podijeliti na dvije skupine – one koji su je imali i one koji je nisu imali. Prvu skupinu čine bivši oficiri JNA koji su 1991. prešli u HV, a drugu skupinu dragovoljci koji su do 1991. bili civili, a vojnu su naobrazbu stjecali "u hodu", u ratno-terenskoj praksi.

Ovi potonji u rat su donijeli jedino čime su raspolagali – srce, hrabrost i odlučnost da obrane zemlju od agresije – dok su zapovjednici iz prve skupine u Hrvatsku vojsku donijeli još i strateško-taktičko znanje i profesionalne vještine naučene na vojnim akademijama JNA, čime su omogućili da HV dobije adekvatan organizacijski oblik, borbeni ustroj i moć pariranja profesionalnoj vojsci kakva je bila JNA.

Kako je 2018. u Novom listu iznio general Antun Tus – koji je iz JNA 1991. izašao kao zapovjednik Ratnog zrakoplovstva, da bi postao prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga HV-a – od ukupno pet tisuća hrvatskih časnika u JNA, njih 3300 prešlo je u HV. Među njima i pet od devet ratnih zapovjednika koje će Milanović u Kninu odlikovati: Ademi, Džanko, Krstičević, Marinović i Vrbanac.

Nepobitna je činjenica da je Hrvatska u Domovinskom ratu obranjena upravo zahvaljujući sinergiji vojnog znanja časnika iz JNA i srčanosti dragovoljaca koji su od civila preko noći postali vojnici. Pa ipak, javna je tajna da su mnogi od tih časnika iz JNA bili u Hrvatskoj omalovažavani i tretirani kao "časnici drugog reda" u odnosu na one zapovjednike koji su prije rata bili civili, a činove su stekli kroz rat i nakon rata.

Čistka časnika iz JNA

O tome je u intervjuu za Feral Tribune 2006. ponešto progovorio general Petar Stipetić (koji je 1991. iz JNA u HV već došao s generalskim činom, da bi odmah postao Tusov zamjenik, a kasnije je i sâm bio načelnik Glavnog stožera OS HV-a), poznat po tome što je u "Oluji" zarobio više neprijateljskih vojnika nego svi hrvatski generali zajedno u cijelom ratu; naime, 8. kolovoza 1995. na Banovini mu se predao kompletan 21. kordunski korpus srpskih snaga s 5000 vojnika.

Reagirajući na tadašnju izjavu umirovljenoga generala Markice Rebića da je hrvatska vlast početkom 90-ih prihvaćala visoke časnike pristigle iz JNA samo zato da se Tuđmanu u svijetu ne bi prigovaralo kako stvara ustašku vojsku, Stipetić je te 2006. poručio:

"Tu kalkulaciju smatram bijednom i ponižavajućom. Dio ljudi koji su došli iz bivše vojske prerano je, iz sasvim nejasnih razloga, potjeran iz HV-a, a sve su to bili korektni, pošteni i marljivi časnici koji su radili svoj posao. Jedno su vrijeme – što govori u prilog Rebićevim tezama – u vojsci provođene čistke koje su bile motivirane političkim razlozima, premda se tih ljudi koji su došli iz JNA nije trebalo bojati. Paralelno se zbivalo napredovanje nekih čudnih ljudi koji nisu imali nikakvih stručnih pretpostavki za stjecanje visokih činova, ali su bili politički podobni i lojalni."

Razlike u državnom tretmanu prema generalima koji su došli iz JNA, u odnosu na one koji su "samonikli" u ratu, došle su do izražaja upravo prilikom Stipetićeve smrti u ožujku 2018. godine.

Kad se četiri mjeseca ranije u haaškoj sudnici ispijanjem otrova ubio "samonikli" general Slobodan Praljak - nakon što mu je Žalbeno vijeće potvrdilo osudu na 20 godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bošnjaka i BiH te zapovjedne odgovornosti za konkretne ratne zločine – država je njegovu smrt obilježila kroz brojne forme posmrtne počasti: u Hrvatskom saboru promptno je dobio minutu šutnje, upriličena je velika komemoracija u "Lisinskom", a državna televizija dva je dana zaredom u udarnim terminima, od 21 sat, prikazivala njegove filmske uratke, slaveći ga kao velikog nacionalnog heroja.

Praljku počasti, Stipetiću tišina

Četiri mjeseca kasnije, kad je umro general Stipetić – čovjek s neusporedivo većim zaslugama za obranu Hrvatske od Praljka – državni protokol bio je vidno suzdržaniji: na sjednici Sabora nije bilo minute šutnje (održana je tek naknadno, kad su mediji počeli "zanovijetati"), a Hrvatska televizija tek je u ponoćnom terminu, u 23.27, prikazala epizodu dokumentarnog serijala "Godina Oluje", u kojoj je Stipetić bio jedan od govornika.

Jedan od onih koji su tada reagirali na sramotno neodržavanje saborske minute šutnje za Stipetića bio je bivši ministar branitelja i vukovarski heroj Predrag Fred Matić, koji je u saborskim hodnicima novinarima Indexa dao sljedeću izjavu:

"Za generala Stipetića neće biti zakupljenih sportskih dvorana, neće biti posebnih regulacija prometa, neće biti serijala u udarnom terminu Hrvatske televizije. Stipetiću nikada nisu oprostili što je bio u JNA, nekima drugima su opraštali, ali za to je bila potrebna stranačka iskaznica."

Ukratko: to je društveno-politički kontekst u kojem je današnji predsjednik Republike Zoran Milanović odlučio odlikovati i neke od visokih ratnih zapovjednika koji su u HV došli iz JNA.

Među njima su i naši sugovornici, generali Luka Džanko i Rahim Ademi: Džanko je 1991. iz JNA istupio kao potpukovnik, a Ademi kao major, da bi u Domovinskom ratu vodili niz ratnih operacija Hrvatske vojske. U "Oluji" je Džanko zapovijedao operativnim pravcem Hrvatska Kostajnica, dok je Ademi skupa s generalom Antom Gotovinom izradio plan za oslobođenje Knina.

Milanovićem protiv Zagorca

Obojicu smo najprije zapitali kako doživljavaju ovo priznanje.

– Meni je drago što sam dobio odlikovanje, a posebno što će mi ga uručiti predsjednik Milanović - kratko je, vojnički odrješito, odgovorio general Džanko, da bi potom dodao:

– Kad je general Zagorec svojedobno dobio onoliko odlikovanja, a da nije vidio dan rata, za mene su ta odlikovanja bila izgubila svaku vrijednost. Ali s obzirom na to da je od tada prošlo puno godina i da će mi odlikovanje dodijeliti predsjednik Milanović, ja se tome radujem.

General Ademi, pak, bio je nešto razgovorljiviji:

– Izuzetna mi je čast i ponosim se ovim visokim odlikovanjem za planiranje i vođenje operacija u Domovinskom ratu na strateškoj razini, uključujući operaciju "Oluja". Oslobođenje Knina nije trajalo dva dana, nego devet mjeseci, trebalo je puno planiranja, i tu mi je puno pomoglo znanje koje sam stekao u JNA, i ja sam to znanje primijenio u Domovinskom ratu sa srcem i dušom – rekao je Ademi, nakon čega nam je održao opširno vojno izlaganje o svim strateškim i taktičkim operacijama koje su bile nužni preduvjeti da bi "Oluja" uspjela, a vođene su na teritoriju Hrvatske i BiH još od kraja 1994. godine.

{embed_photo}1482750{/embed_photo}

Potom smo naše sugovornike zapitali jesu li tokom rata i kasnije osjećali diskriminaciju zbog činjenice da su obojica u HV došli iz JNA.

– Dok je bio rat, bio sam zapovjednik operativnih grupa. Svi moji tadašnji podređeni časnici, svi moji zapovjednici brigada, svi oni postaju nakon rata zapovjednici Zbornih područja, a ja ostajem na istoj funkciji kao 1992. godine. I što da vam više kažem? – retorički odvraća Ademi, dok nam Džanko ukazuje da su i neki časnici koji su došli iz JNA mogli nesmetano napredovati, ako su prihvatili člansku iskaznicu HDZ-a i(li) nacionalistički narativ:

– U Hrvatskom generalskom zboru ima generala i admirala koji su u JNA bili na čelu obavještajnih službi ili su bili komandanti vojne policije i zapovjednici četa i bataljuna, a oni su danas najekstremniji Hrvati. Ja sam i u JNA volio Vicu Vukova i navijao za Hajduk i Dinamo, zbog čega sam se tada morao od njih skrivati, jer su mi prigovarali, a danas su oni žešći Hrvati od mene i oni meni danas pametuju jer sam ostao antifašist – kaže Džanko.

Nevini u pritvoru

Osim karijere u JNA, obojicu naših sugovornika veže i činjenica da su se nakon rata našli na udaru haaških istražitelja zbog sumnji da su odgovorni za ratne zločine HV-a i HVO-a. Štoviše, Ademi nije bio samo osumnjičenik poput Džanka, već i optuženik, pa je čak i proveo sedam mjeseci u haaškom pritvoru.

Konkretno, Džanka se sumnjičilo da je kao zapovjednik Južnog bojišta, odnosno zamjenik zapovjednika (nakon što je zapovjednik postao general Janko Bobetko), odgovoran za kršenje humanitarnog prava i zločine nad bošnjačkim civilima u Hercegovini, dok je Ademi terećen da je kao zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić odgovoran za zločine nad srpskim civilima u Medačkom džepu.

U oba slučaja ispostavilo se da su naši sugovornici žrtvovani kako bi se zaštitili stvarni krivci: hrvatska država Haagu je zatajila dokumente koji dokazuju nedužnost Džanka i Ademija, odnosno isporučila frizirane dokumente koji ih lažno optužuju.

– Služba sigurnosti tadašnje Herceg-Bosne i hrvatska služba sigurnosti poslale su u Haag takva izvješća da je ispalo da sam ja kriv za rušenje Starog mosta u Mostaru i za logore u Hercegovini, Gabelu i Dretelj. Znači, morao sam se braniti od svojih jer su mi moji spakirali. I da nisam imao originalne dokumente, od direktive predsjednika Tuđmana do Bobetkove zapovijedi, ja danas ne bih bio na slobodi – kazuje nam Džanko.

Naš sugovornik u to je vrijeme od hrvatske države doživio još jednu "gorku pilulu": postao je jedini hrvatski general kome je država odbila platiti odvjetničke troškove pred Haaškim sudom.

– Mene je na tom suočenju s haaškim istražiteljima branio moj prijatelj, odvjetnik Nenad Boban, dragovoljac iz 1991. koji je bio moj borac na Južnom bojištu. Njemu je hrvatska država obećala to platiti, zapravo trebalo mu je platiti samo troškove, ali država je i to odbila – veli Džanko.

Smrt Nenada Bobana

Ostatak te priče je poznat: nakon što mu Republika Hrvatska nije htjela podmiriti odvjetničke troškove u iznosu od 160.000 kuna, Boban je tužio Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali je 2014. tu parnicu izgubio, nakon čega mu je hrvatska država blokirala račun zbog 300.000 kuna sudskih troškova, pa je morao zatvoriti odvjetničku kancelariju.

– Preklani je umro, a ja smatram da je umro baš od toga – kaže Džanko.

Kako smo naveli, general Ademi prošao je još gore od Džanka, završivši 2001. u haaškom pritvoru, sve dok nije uspio dokazati da je za zločine u Medačkom džepu odgovorna "paralelna linija zapovijedanja", koju su činili neka druga generalska imena.

– Htjeli su mi podmetnuti da sam ja odgovoran za zločine u Medačkom džepu. Najlakše je bilo mene žrtvovati, a neke druge zaštititi. Bilo je tu uništavanja originalnih dokumenata, lažnih svjedočenja... To je hrvatska Vlada planski radila da se mene pošalje u Haag, a da se neke malo poznatije vitezove spasi, da ih sad ne spominjem.

Inače, o svemu tome general Ademi piše knjigu koja bi, pod naslovom "Moja istina", trebala izići najesen.

Zaključno možemo reći da predsjednik Milanović ovim odlikovanjima generalima Džanku i Ademiju ispravlja barem djelić nepravde koja im je nanesena. Odnosno, kako to formulira Džanko:

- Nikad ja ovo odlikovanje ne bih dobio da predsjednik nije Milanović.

Izdvojeno

07. kolovoz 2020 13:25