U Hrvatskoj se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – slavi tradicionalno neprimjetno.
Premda su sva tri sustava nanijela našim građanima toliko zla i obiteljskih tragedija koje se nedvojbeno odražavaju na društvene i socijalne odnose sve do danas. Hrvatska je imala nesreću da je "plesala" u smrtonosnom zagrljaju sa sva tri demona: talijanski fašizam okužio je njezinu povijest uspostavom kvislinške NDH, koja je potom pristala uz Hitlerov zločinački naum "istrebljenja nepoćudnih", a nakon rata stisnula ju je šaka ruskog, pa jugoslavenskog komunizma. Sloboda je u svim opcijama bila – nepoželjna.
Plod ove trostruke okupacije vidljiv je i danas: pristaše režima dovoljno su glasni da zatomljuju vapaj "nesvrstanih građana" kojima je dosta neobjektivnih rasprava koje koče život u sadašnjosti, a kamoli viziju budućnosti. Mnogi još žive od ovog "trojnog pakta", nekritički hvale i kude, ne prihvaćajući kako im je samo kapa različita, a teror nad građanima istovjetan.
Plenković na Golom otoku
Premijer Andrej Plenković na današnji će dan posjetiti Goli otok, surovi logor na sjevernom Jadranu, otvoren 1948. u vatri sukoba pristaša Josipa Broza Tita i Josefa Staljina. Dio javnosti, desne, prigovara kako to nije pravo mjesto za komemoraciju budući da se radilo o unutarpartijskom sukobu, a kod lijevih je riječ o neugodnom sjećanju, naivno naglašavajući kako Tito "nije znao" za logor. Kao što "nije znao", primjerice, niti za poslijeratna strijeljanja bez presuda, po redu, i krivih i nevinih, u selu i gradu.
I dok su fašistički i nacistički zločini kroz razdoblje socijalističke Jugoslavije dobro dokumentirani, komunistički su, logično, ostali prešućivanom temom koja se čak i tijekom tridesetak godina hrvatske samostalnosti slabo istražuje. Dokumentacije je malo, sjećanja prekriva zaborav, a optužbe "narodnih neprijatelja" i danas su prihvatljive dijelu javnosti. Zanimljive su, među ostalim, priče o žrtvama poslijeratnog terora vezane ne uz osvetu prema "nacističkim slugama", nego uz stradanja civila koji u Drugom svjetskom ratu nisu pripadali niti jednoj strani.
Bilo je tu svega, komunistički velmože često su se znali osvećivati i zbog obiteljskih ili čisto ideoloških razloga. Naime, paralelno s oružanom borbom protiv fašizma vodila se i revolucionarna bitka, spremao se potpuni društveni prevrat, pri čemu je bilo potrebno ukloniti sve one koji bi postavljali neugodna pitanja ili ne bi pristajali na "novi svijet" u režiji Komunističke partije. Na udaru su tih godina bili posebno intelektualci, svećenici, imućni građani i bogatiji seljaci, redom sloj ljudi koji ne ovisi o režimu. Najtragičniji su primjeri likvidacija radi otimanja imovine, a nije ih bilo malo.
Povjesničar dr. don Josip Dukić sa splitskog KBF-a istražio je i objavio dokumente sa suđenja dvojici strijeljanih svećenika s omiškog područja, don Ivana Stanića (48), župnika Svinišća pogubljenog u svibnju 1943. godine, i don Ante Dragoševića (75), umirovljenika, ubijenog u siječnju 1945. godine.
Narodna pobuna
– Optužbe su općenite i ideološke naravi, što je osobito vidljivo u presudi Vojnog suda Komande splitskog područja za don Ivana Stanića, koji je bio optužen kao "otvoreni neprijatelj narodnooslobodilačkog pokreta" i "dojavljivač okupatorskim i ustaškim vojnim vlastima o kretanju partizana", čime je, kako stoji u presudi, "skrivio bombardiranje sela Svinišća i stalne okupatorske zasjede na partizanskim putevima". Iako u obrazloženju presude nije naveden niti jedan dokaz niti svjedok za spomenute optužbe, presuda je ipak donesena, a likvidacija izvršena.
U don Antinoj presudi navedene su nešto "konkretnije" optužbe, ali opet bez stvarnih dokaza. I on je optužen kao neprijatelj NOP-a, koji je "iskoristio svoj povlašteni položaj za raspirivanje mržnje medju narodima Jugoslavije", zatim da je "za vrijeme Jugoslavije 1940. godine pristupio protunarodnom ustaškom pokretu", da je bio "saučesnik u ustaškim zločinima" te da je "poticao na ubijanje pripadnika bivše Jugoslovenske vojske". Za razliku od don Ivanova procesa, don Anti su komunisti u presudi naveli svjedoke, ali svih mogućih "dokaza" spomenutih svjedoka, u presudi je jedino naveden onaj profesora Luetića, koji don Antu "s punim pravom naziva zlim čovjekom koji bi bio u stanju zbog svoga ja, da pređe preko svake lješine".
Toliko o dokazima svjedoka angažiranih od Komunističke partije – navodi dr. Dukić, dodajući kako je nakon strijeljanja župnika Stanića u Svinišću nastala "narodna pobuna", pa je Partija organizirala "masovni zbor" kako bi primirili ljude uvjerene u nevinost svojeg župnika.
Kao važan razlog likvidacije don Ante Dragoševića vidi dr. Dukić otimanje njegove prostrane kuće u Omišu. Naime, Drago Desput, član Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, u svojem dopisu Centralnom komitetu KPH od 17. siječnja 1945. priznaje da je riječ o otimačini svećenikove kuće.
Dopis Komitetu
"Osim toga ima slučajeva da je imovina nekih lica, koja su u prvim danima uhapšena, razgrabljena i raznijeta, a od suda se traži da iz tih razloga ti moraju svakako biti kažnjeni. Kao primjer (...) navodim slučaj sa 74 godine starim svećenikom don Antom Dragoševićem iz Omiša kome su također sve stvari razvučene, a iz razloga, što se u toku postupka nije moglo ustanoviti neko teže djelo, a iz političkih razloga trebalo je donijeti ili uslovnu kaznu ili oslobađajuću presudu. U jednom i u drugom slučaju zahtjev da se isti moraju kazniti iz napred navedenog razloga dat je sa strane članova kotarskog komiteta, koji su se nastanili u njihovim kućama", piše Desput.
– Jedan i drugi slučaj pokazuju kako se sudilo na komunističkim sudovima. Don Ivan Stanić strijeljan je očito radi utjerivanja straha puku uoči kapitulacije Italije, čega je narod bio svjestan pa je nastalo veliko uzbuđenje u župi nakon njegova odvođenja i likvidacije. Slučaj don Ante Dragoševića razjasnila je sama Partija, priznajući kako mu se nije moglo utvrditi neko teže djelo, a pravi razlog je bilo "grabljenje imovine" – zaključuje dr. Dukić.