StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetpetero djece, jedna plaća, a svi sretni

Dajte ljudima stan i posao, sve ostalo samo je demagogija

19. lipnja 2018. - 15:05

Slušajući vapaje hrvatskih političara, svih mogućih udruga i zadruga, crkava i stručnjaka o demografskoj propasti naše države, čovjek bi pomislio kako smo, eto, sve sile, svu pamet, sredstva, dobru volju i beskrajnu energiju uložili u dobrobit mladih obitelji, koje će, eto, sad, nakon svih mjera, paragrafa, članaka zakona, zahtjeva, istraživanja, podataka i teza prionuti obnovi raseljene nam domaje.
Kad ono - ništa.

Ne samo da je ništa, nego se sve svodi na gomilanje fraza i priča, zgražanja nad poraznim statistikama, dijeljenje jednokratnih pomoći i međusobno prepucavanje čija je ideja bolja. A kad ono zastoj. Zapravo ne zastoj, nego nas je svakim danom sve manje, rodbina, prijatelji i poznanici nestaju, razredi se ukidaju zbog manjka djece, a na ulici kad pitaš za nekog, odgovor je sličan: eno ga u Njemačkoj, Irskoj, Finskoj... Ostaju samo najizdržljiviji na nepravdu i društveni nered, a takvih je sve manje. Samo depresije, zlovolje i kmečanja imamo za izvoz.

Odlučna nada

Kad razmišljam o takvim trenucima, na pamet mi redovito padne jedna netipično tipična obitelj – Petrušići. Dugo ih poznajem i mir, stoicizam, optimizam i odlučna nada u bolju budućnost koju svjedoče, u koju su uvjereni, prosječno grintavom hrvatskom građaninu mora unijeti nervozu. Njihov je moto onaj koji izgovaramo neozbiljno: Sve je dobro! Ali oni su totalno ozbiljni.
"Ma, kako, Bruno? Ma, kako, Daniela? Kako je sve dobro? Petero djece je u vas, jedna plaća, profesorska, a vi se još dali u znanost, pa na doktorate i to o svom trošku? Di je dobro? Trebali biste imati prihode kao saborski zastupnici, i to oboje, da biste pokrili sve što vam treba", stotinu puta sam ih pokušao ozlovoljiti, ali oni uvijek po svome: "Ne brini, sve je dobro."
Onda smo ih usred velikih rasprava skupili sve na jednome mjestu da nam kroz šetnju objasne kako je to dobro i kako može biti dobro.

Predstavimo ih: Daniela (34) je profesorica glazbe u osnovnim školama u Lukšiću i Sućurcu, doktorantica na Filozofskom fakultetu u Splitu i uz to vodi zbor i svira orgulje u solinskom svetištu Gospe od Otoka. Bruno (32) magistar je teologije i na dvostrukom doktoratu: na splitskom KBF-u s temom "Kršćanstvo i suvremena kultura" te iz filozofije na Zadarskom sveučilištu. Njegova obitelj je devedesetih pred ratom izbjegla iz Jajca u Trogir, pa u izbjeglički smještaj u "Medenu" i skućili su se u Kaštel Lukšiću, a jajačkih koljenaša Petrušića iz svog je grada nepovratno otišlo gotovo stotinu po cijelom svijetu!

Bruno je, recimo tako, tek povremeno bio zaposlen, predavao je godinu dana vjeronauk u SŠ Braće Radić u Štafiliću, dvije godine bio je osobni asistent momku s multiplom sklerozom a zadnje radno mjesto mu je bilo voditelj regionalnog ureda Mosta NL u Splitu, na koje je dao otkaz u veljači ove godine. Sada na župi drži kateheze krizmanicima i sprema se za novi posao, a veoma je angažiran u radu sa studentima (osnovao je udrugu SplitMisli), pokušavajući pokrenuti makar kakvo pametno mišljenje sa splitskim sveučilištarcima.

Nema mjesta

A sada i njihovi tići: najstarija je Emanuela (9) i završila je drugi razred, onda ide Korina (7), koja je upravo okončala prvi razred, pa Matija (5) i Loreta (3), vrtićki naraštaj, te najmlađa princeza Elizabeta koja ponosno nosi svoja dva mjeseca.
Najprije o zaposlenju. Daniela i Bruno dobili su prvo dijete 2009. dok je ona radila na trećinu satnice, a on još studirao. U trudnoći s Matijom dobila je punu satnicu, pa je postalo malo lakše. Ali u osam godina ima samo dvije i po godine staža.

- Kad nam se rodilo prvo dijete, nismo imali doslovno ništa. Pomagali su nam roditelji, a Brunov otac je, na sreću, gradio kuću u Lukšiću pa kad smo uselili, još je sve bilo u ciglama. Uspjeli smo to srediti, a sada završavamo fasadu – priča Daniela, dok Bruna pitamo kako je moguće da jedan vjeroučitelj pa još s tolikom obitelji ne može dobiti zaposlenje u školi:
- U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji je sedamdesetak vjeroučitelja na čekanju, jednostavno nema mjesta i neće ga biti još neko vrijeme, čini mi se – pun je Bruno razumijevanja.

Pitamo ih kako je (pre)živjeti s toliko djece. Uzalud, oni u tome ne vide poseban problem, dapače, skroz obrnuto.
- Iz našeg iskustva, a ne može se reći da ga nemamo, držimo kako je lakše s više djece. Jedni od drugih uče, nasljeđuju odjeću, mijenjamo robu s drugim roditeljima, ponekad je bude toliko da je čak i dijelimo. Pomogne nam, kada je to potrebno, i lukšićki župnik don Mario Buljević i prije njega i don Stipan Šurlin – kaže Daniela.

- S financijama, vjerovali ili ne, nikad nismo imali problema. Ne zbog toga što imamo puno novca, nego zato što nam malo treba i pazimo kako ga raspoređujemo. Ljudima općenito malo treba ako nemaju velike želje. No, ako izlaze, uvijek traže novi mobitel, mijenjaju automobile, nikad ga neće biti dovoljno. Stvar je izbora. Mi se znamo odreći novog mobitela i drugih gluposti. Moraš znati s koliko raspolažeš, bez čega ne možeš i bez čega možeš. Svakako gledamo ne upasti u minus na računu i izbjegavamo sve kartice i rate, iz toga nema izlaza... Dok je Daniela radila, a ja studirao, imali smo oko 4,5 tisuće kuna prihoda i na kraju mjeseca ostalo bi nam 10, 20 kuna, a kad smo imali dvije plaće, opet bi nam ostalo toliko kuna. Jednostavno je, znaš da imaš tisuću kuna u džepu i nemaš više, tada se naučiš rasporediti. Treba štedjeti kad se ima, evo mi smo uspjeli i u dvije godine uštedjeli za monovolumen. Svakako najviše novca trošimo na hranu, račune i gorivo – navodi Bruno, dodavši kako dva puta godišnje otiđu i na odmor, ljeti kod Danielinih na Vis i zimi kod njegovih u Jajce.

Učenje na smjene

Nastavljamo s njihovim znanstvenim usavršavanjem - kako su se pored svih obaveza odlučili i za doktorate koje sami financiraju. Njezina mentorica je dr. Snježana Dobrota, a njegovi su dr. Nikola Bižaca i dr. Željko Tanjić. Daniela nam priča kako su jedini mir za učenje i pripremanje doktorata uspijevali pronaći u splitskoj Sveučilišnoj knjižnici, pa bi tamo odlazili na smjene.

- Oboje imamo želju i strast za znanjem i daljnjim usavršavanjem, a kad postoji volja, onda nema prepreka - kažu.
Dolazimo konačno do pitanja svih pitanja današnjih hrvatskih obitelji: a gdje je ovdje država, gdje je lokalna zajednica, gdje je društvo?
- Mislim da su stvari vrlo jasne. Pričati o demografiji i svim mogućim rješenjima nema nikakva smisla, ako se ne riješe dvije stvari, a to su zaposlenje i stambeno zbrinjavanje. A hoće li netko imati jedno ili desetero djece, to je osobna odluka supružnika, država s tim nema nikakve veze. Njezina je uloga stvoriti uvjete za takvu odluku. Slušamo priče ovakve i onakve, ali čini se da ustvari nema prave volje da se riješi problem. U suprotnom, mladim obiteljima bi se omogućilo lakše zapošljavanje i pronalaženje stana. Snizili bi se porezi i administrativne zavrzlame, pa i korupcija i nesigurnost koji guše bilo kakva ulaganja u Hrvatsku.

Ne treba biti ekonomist da bi se to znalo, to je jasno kao dan. Što se tiče pomoći, Kaštela daju tisuću kuna za svako dijete, a Nadbiskupija dvije tisuće, ali vjerujte, da daju i stotinu tisuća kuna, bilo bi isto. Od jednokratnih pomoći nema koristi jer ostaje neizvjesnost. Nikakva prilika nije na vidiku, ne može je ni biti kad je naša država, nažalost, postala toliko birokratizirana da niti jedna stvarna i korjenita promjena nije moguća. Inače bi se moglo dogoditi da pomislimo kako imamo previše birokracije koja je sama sebi svrha. Tako se vrtimo u krugu – drži Bruno, koji je imao priliku zaposliti se u Klagenfurtu. Kaže kako su o tome razgovarali oko pola sata i odluka je poznata. Ostao je doma.

- Zajedništvo je važnije od svega, kad smo skupa, onda smo sigurni, koliko tek djeci znače baka i djed, to je nemjerljivo ikakvim novcem. Otići, značilo bi iščupati ih iz korijena - objašnjava Daniela.
Na kraju pitamo ih je li ih strah od sutrašnjice, za djecu, za njihovu veliku i bučnu obitelj.

- Nemamo strah, uopće ne razmišljamo o tome. Na koncu vjera je temelj naše obitelji, a uvijek moraš imati neko sidro koje ćete držati u sigurnosti. Znam na što mislite; najčešće ljude oko nas šokiramo bezbrižnošću, zvučimo malo ludo, ali s vremenom uoče da nama zaista ništa ne fali. Što će ti sav novac ako nisi zadovoljan, pa ljudi tisućama godina znaju da bogatstvo ne donosi sreću. Treba osjetiti što je važno – poručuje Daniela.

18. travanj 2024 08:16