StoryEditor
Hrvatska i svijetIz pera akademika Davorina Rudolfa

'Uz sve naše vrijednosti i vrline, opak smo narod, klanjamo se autoritetima, volimo nauditi svome': danas je godišnjica smrti Vlade Gotovca, prisjetimo se što je sve kazivao taj filozof, pjesnik, političar i iznad svega poklonik čovjekoljublja

Piše AKADEMIK DAVORIN RUDOLF
7. prosinca 2018. - 14:05

Na današnji dan godine 2000. u Rimu je umro filozof, pjesnik, pisac lijepa štiva, esejist, političar i mrki politički disident, jedan od najboljih govornika u modernoj povijesti Hrvata, Vlado Gotovac.

Neumorni poklonik čovjekoljublja, istinoljublja i poštenja, a zbog njegovih upinjanja da se ostvaruju slobode i prava hrvatskoga naroda i građanina pojedinca mnogi ga smatraju univerzalnim moralnim autoritetom i nazivaju hrvatskim Nelsonom Mandelom, prema u svijetu poznatome južnoafričkom uzniku i vizionaru, borcu protiv aparthejda.

Gotovac je bio predsjednik Matice hrvatske i urednik "Hrvatskog tjednika" u vrijeme buntovnog nacionalnog pokreta hrvatskog proljeća 1971., izvrstan novinar i urednik u redakciji Hrvatske radio-televizije.

U sjećanju hrvatskog čovjeka, međutim, ostao je prije svega po snažnom povijesnom govoru ispred Komande V. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu 30. srpnja 1991., na mitingu majki koje su prosvjedovale zbog zadržavanja u vojsci njihovih sinova – "Generali, Hrvatska se vas ne boji!". Ostao je u sjećanju i kao utemeljitelj, zajedno s Draženom Budišom i Slavkom Goldsteinom, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, prve političke stranke u Hrvatskoj osnovane u vrijeme sloma komunizma i raspada Jugoslavije devedesetih godina prošloga stoljeća.

Zaleti i utopije

Pedantni kroničar zabilježio je i neke Gotovčeve političke zalete i utopije. Sudjelovao je u izborima za predsjednika Republike Hrvatske 1997., primjerice, po broju dobivenih glasova bio je treći, iza Franje Tuđmana i Zdravka Tomca. Prepirao se žestoko sa stranačkim liderima Draženom Budišom i Ivanom Kramarićem, pa je osnivao neuspjelu separatnu Liberalnu stranku. Ukratko, Vlado Gotovac je bio rodoljub i domoljub hrvatski, nemiran pjesnik, vrhunski intelektualac, energičan i hrabar političar koji je svoj um, srce i govorničke talente uporabio u snaženju narodne volje i odlučnosti da Hrvati ostvare svoju slobodu i državnu neovisnost sanjanu devet stotina godina. Bio je i tvorac hrvatskih utopija. Ali da nije bilo utopija, stvarnost i postignuća u svijetu bili bi siromašniji.

Zapisao je: "Ako smo uspravni, takvi ćemo preći i u povijest, a ona je sudac dovoljno spor da bude pravedan!… Narod koji ima vrijednosti, narod koji ima ideale, narod u kojemu svaki čovjek vjeruje u svoju vrijednost, taj narod će sigurno pobijediti ma kakav mu bio protivnik!"

Pobornik pomirbe

Prihvatio je i zagovarao povijesnu pomirbu Hrvata i pomirbu Hrvata i Srba u Hrvatskoj. U časopisu "Republika" upozorio je 1993. na srbijansku neprekidnu uporabu "godine 1941.", krivotvorenje svih činjenica, licemjerje beogradskih ekstremista i njihovu mržnju prema svemu što je hrvatsko. Ali je istodobno dodao: "Nema te kuće, nema te bašte, nema te međe oko koje se ne može ćirilicom i latinicom napisati pismo ljubavi."

Kada je neovisnost države Hrvatske 25. lipnja 1991. ostvarena, Gotovac je postao jedan od najrječitijih i najoštrijih kritičara prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Braneći svoje liberalne ideje i protuautokratska stajališta, smatrao je da se Hrvatska mora izvući iz sjenke svakog generalskog šinjela zavazda, jer su generali na čelu državne vlasti po prirodi stvari autokrati i diktatori. Povijest je puna takvih primjera, tvrdio je.

Vlado je bio protiv autokracije Franje Tuđmana, a imao je razumijevanja za autokraciju predsjednika Stjepana Mesića.

Jelovnik diktatora

Svoj nesalomljivi antidiktatorski i antiautoritaran liberalni duh vukao je još iz vremena komunističke i socijalističke Jugoslavije. Na njegovu jelovniku diktatora koje je prezirao Josip Broz Tito bio je poseban specijalitet. Taj je gospodin, smatrao je Gotovac, izučio mračne metode boljševičke diktature još dok je bio u Moskvi krajem tridesetih godina prošloga stoljeća, pa je godinama nakon završetka Drugoga svjetskog rata jugoslavenski režim bio najrigidniji u cjelokupnom sovjetskom socijalističkom lageru. I omekšani jugoslavenski socijalizam osamdesetih godina 20. stoljeća ostao je u svojoj biti model komunizma. Zbog toga se morao urušiti i konačno srušiti.

Pisao je: "Socijalizam se nije oslobodio straha od slobode. A bez toga on se ne može mijenjati – ostaje totalitarizam. Staljinizam je samo varijanta, nikakav eksces. Takozvani kult ličnosti unutarnje je pitanje totalitarne ikonografije."

Tako je razmišljao Vlado Gotovac, kojega je Broz strpao u zatvor kao političkog zatvorenika, najprije tijekom hrvatskoga proljeća 1971. četiri godine, potom, 1977., dvije godine zbog intervjua na švedskoj televiziji. I uz te kazne lišio ga je tijekom dugog niza godina prava na objavljivanje intelektualnih tekstova i javni govor.

S Vladom u Rimu

Krajem 1999., u vrijeme zadnje jeseni koju je Gotovac proživio, sjedili smo na balkonu u obiteljskome rimskome stanu Gotovčevih i ćaskali (u to vrijeme obnašao sam dužnosti hrvatskoga veleposlanika u Italiji). Kavu nam je spravljala Vladina supruga Simona, otmjena gospođa svijetlih očiju koja je vodila kardiološki odjel u čuvenoj rimskoj klinici "Agostino Gemelli". Brojne Hrvate koji su stizali iz domovine u Rim na medicinske preglede vodećih talijanskih liječnika i obraćali se našemu Veleposlanstvu za pomoć i usluge, slao sam doktorici Simoni, a ona im je osiguravala preglede i tretmane bez ikakve novčane naknade. Vlado je djelovao umorno, nekakva zemljana boja zašla mu u lice, ali duhovno je bio svjež, glagoljiv i neuobičajeno oštar u opisu hrvatskih političara i nekih naših osobina i navika. Poslušništva i dodvorništva posebice. Kazivao je: "Uz sve naše vrijednosti i vrline, opak smo narod. Klanjamo se autoritetima. Volimo nauditi svome."

Izbori 2000. i nova vlast

U Hrvatskoj su se približavali parlamentarni izbori 2000. Sve su prognoze kazivale da će se na vlast uspeti oporba. Gotovac je tu promjenu priželjkivao. Kritizirao je vodeću stranku HDZ zbog rigidne kadrovske politike, klijentelizma, bogaćenja snalažljivih pojedinaca i korupcije. Tuđman je bio fatalno bolestan, a arogancija velikih Hrvata u odnosima s malim Hrvatima nije jenjavala. Uvjeravao me je kako će nova vlast hrvatske ljevice takvo stanje promijeniti. Govorio je: "Dat ćemo priliku nadarenima, nećemo progoniti one koji drugačije misle, kažnjavat ćemo otimačine, nepotizam, čitav taj naš balkanski prostakluk."

Gledao sam ga široko otvorenih očiju i čudio se. "Vi ćete", rekao sam, "još rigidnije gnjaviti neistomišljenike, pogotovo što ćete htjeti namiriti račune s hadezeovcima stvorene proteklih godina." Pogledao me s nevjericom i sažaljivo. Vjerovao je, poput većine pjesnika, u novu politiku, pa mi je čak zajamčio da ću nakon pobjede ljevice i liberala na izborima i dalje ostati veleposlanik u Rimu.

Na izborima 2000. pobijedila je lijeva koalicija na čelu sa Socijaldemokratskom partijom. Jedan od prvih poteza novoga premijera Ivice Račana i njegova ministra vanjskih poslova bio je: u jednome danu smijenjeno je 35 hrvatskih veleposlanika i konzula (među prvima sam dobio otkaz koji je potpisao predsjednik Mesić). U vrijeme u kojemu je hrvatska diplomacija morala energično i učinkovito djelovati u Bruxellesu radi ulaska u Europsku uniju i u Haaškome tribunalu koji je pripremao optužnice okrivljenim Hrvatima!

Premda dolazi izdaleka, kazana prije gotovo dva desetljeća, i danas se razgovijetno čuje Gotovčeva mrka poruka: "Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!"

Izdvojeno

04. prosinac 2020 15:39