StoryEditor
Crna kronikaIz prve ruke

Mario Jozić, profesionalni vodički vatrogasac i sudionik Kornatske tragedije: Još čuvam brojeve mobitela svojih poginulih prijatelja!

Piše Ante Talijaš
30. kolovoza 2017. - 16:00

Proteklo je deset godina, a kod danas 29-godišnjeg Maria Jozića, tada 19-godišnjeg pripadnika DVD-a Vodice i sudionika akcije gašenja požara na Kornatu, ne blijede sjećanja na ovu tragediju i najbolje prijatelje Hrvoja Strikomana, Gabrijela Skočića i Karla Ševerdiju.

- Nedostaju mi do bola. Zajedno smo odrasli, ista smo školska generacija. Svakodnevno smo bili nerazdvojni, ne samo u našem vodičkom vatrogasnom domu u kojemu smo zajedno odradili tri ljetne sezone. I privatno smo bili nerazdvojni, ispijali kave, zajedno upoznavali i prve mladenačke ljubavi. I onda se tog četvrtka, 30. kolovoza sve srušilo. I danas mi se ponekad učini da to nije istina, da je to samo ružan san i da ćemo se čuti i negdje u selu, kako mi zovemo naše Vodice, naći i popiti kavu. Ma, još čuvam brojeve njihovih mobitela u svome. Na žalost, stvarnost je surova, njih više nema, a to je teško prihvatiti i nakon ovog proteklog desetljeća. Sve to što se dogodilo na Kornatu pratit će me do kraja života – otvorio je dušu Mario Jozić.

Samo pukom srećom ili igrom slučaja Mario je izbjegao strašnu sudbinu svojih najboljih prijatelja i ostalih kolega vatrogasaca.
- Nakon što je helikopter u kojemu nas je bilo 23, napravio krug nad otokom Velikom Kornatom kako bi snimili i utvrdili razmjere požara, sletjeli smo na uzvisinu tristotinjak metara od uvale Kravljačice. Kako je jedan krak požara išao u smjeru te uvale u kojoj nalazi jedan restoran i desetak vikendica, zapovjednik grupe, pokojni Dino Klarić odredio je šestoricu vatrogasaca da obrane tu lokaciju. Izbor je nasumce pao na mene i još petoricu kolega iz JVP-a Šibenik, a iz razloga što smo u helikopteru bili prvi do izlaznih vrata. Sjećam se da sam, izlazeći iz helikoptera, pogledao prema svojim prijateljima i ostalim kolegama, ne sluteći u tom trenutku da će to biti naš posljednji pogledi i da se više nikad nećemo vidjeti – potresno nam je ispričao Mario Jozić.

S preostalih 17 vatrogasaca, helikopter je potom odletio prema uvali Lučici, nastavio je svoju priču Mario, a Josip Zoričić iz šibenskog JVP-a koji je ostao s nama, dodao je Mario, još je neko vrijeme uspijevao održavati vezu preko motorole s vođom grupe Dinom Klarićem.

- Posljednje što smo uspjeli doznati od Dina Klarića bilo je da su napustili uvali Lučicu i da će njih trinaestoricu helikopter prebaciti do brda iznad uvale Šipnata, gdje če ih čekati kruška s vodom, jer nitko u naprtnjačama nije imao vode. Također smo doznali da su uvali Lučica ostali Dinov otac Joško Klarić i tri člana DVD-a Zablaće Ivica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Od tog trenutka, a bio je 13 sati i 40 minuta, veza s Dinom je puknula i više nismo znali što se događa. Nešto manje od dva sata kasnije, točno se sjećam bilo je 15 sati i 23 minute, na mobitel me je iz Vodica, ne znajući da smo odvojeni, uspio dobiti moj zapovjednik iz DVD-a Mirko Juričev-Mikulin. Kazao mi je kako je preko mobitela prije dvadesetak minuta uspio uspostaviti kontakt sa sinom Antom koji je bio u Dinovoj grupi, a koji mu je uspio tek reći kako se cijela grupa našla u vatrenom okruženju i kako se boji da će svi izginuti. Zapovjednik Mirko mi je još prenio kako je nakon tih njegovih riječi veza pukla i kako više ne može dobiti sina. O ovome smo još uspjeli preko motorole izvijestiti operativni centar JVP-a Šibenika nakon čega su prekinute komunikacijske veze – ispričao nam je Mario Jozić.

Totalna komunikacijska blokada potrajala je sve do kasnih večernjih sati, nastavio je Mario, a oko 22 sata po njega je u uvalu Kravljačica došao brod Policije i od posade sam saznao da imaju zapovijed da s Kornata prebace u vatrogasne baze sve članove dobrovoljnih vatrogasnih društava, a da na otoku ostaju samo profesionalni vatrogasci.

- Policijskim brodom stigli smo do uvale Šipnate te su se u njega ukrcali zablaćki vatrogasci Ivica Perković, Kristijan Popović i Krešo Grgas. Tek od njih sam saznao kako ima poginulih i ozlijeđenih naših prijatelja i kolega. Naime, ovaj trojac koji je bio ostavljen u uvali Lučica, pješice je stigao do uvale Šipnate i zajedno s Joškom Klarićem pružao pomoć ozlijeđenima. No, ni oni nisu znali reći koji su kolege među poginulima, jer ih nisu dobro ni poznavali, a pojedina tijela su bila izgorena do neprepoznatljivosti. Nešto prije ponoći već sam bio u prostorijam DVD-a Vodica i još se pouzdano nije ništa znalo o imenima poginulih. Kolega iz DVD-a Ante Sladoljev čak je uspio preko mobitela dobiti Antu Juričev-Mikulina u zadarskoj bolnici, koji je unatoč teškim opeklinama bio pri svijesti i koji mu je kazao kako je s njime u Zadru Karlo Ševerdija s teškim ozljedama, dok o sudbini ostalih kolega nije znao ništa – nastavio je ovu potresnu priču Mario Jozić, dodajući da su tek tijekom jutra doznali surovu istinu o svim poginulim i ozlijeđenim.

Mario Jozić želio se vratiti i na početak ove tužne priče o usahlih životima vodičke mladosti na kornatskom kamenjaru. Želio se u spomen svojih prijatelja kojih više nema, prisjetiti onih posljednjih trenutaka prije desanta na Kornat tog četvrtka, 30. kolovoza 2007. godine.

-Ja, Karlo, Hrvoje i Gabrijel bili smo zajedno u dežurnoj smjeni. Nešto prije podneva nazvao nas je zapovjednik DVD-a Mirko Juričev-Mikulin i prenio nam zapovijed iz Šibenika da se spremimo za helikopterski desant na Otok Kornat na kojemu je buknuo veliki požar. Iz Šibenika su tražili petoricu iz Vodica, a kako su tri naše kolege dan prije poslane na Hvar, zapovjednik Mirko nam je kao petoga priključio sina Antu koji nije bio u smjeni. U vojarnu 'Bribirskih knezova' u kojoj nas je čekao helikopter stigli smo u 12,30 sati. Zbog težine opreme, a i jakog vjetra, vođa posade helikoptera limitirao je broj vatrogasaca na 23, pa su otpala dva člana DVD-a Zablaće koji su bili planirani za Kornat. Tijekom leta bila je odlična atmosfera. Kod nas mlađih vladalo je posebno uzbuđenje, jer nam je to bio prvi let helikopterom. No, na kraju sve se pretvorilo u noćno moru koja će me pratiti do kraja života – zaključio je Mario Jozić.

Unatoč ovom strašnom iskustvu, Mario nije napustio vatrogastvo koje je postala njegova ljubav od tinejđerskih dana. Mario je danas profesionalni djelatnik Javne postrojbe grada Vodica, koja je formirana prije pet godina. Gašenjem požara, spašavanjem ljudi i imovine, kaže, na dostojan način čuva uspomenu na svoje izgubljene prijatelje i ostale kolege iz Tisnoga i Šibenika.
 

Izdvojeno

04. prosinac 2020 03:00