– Nama roditeljima je nebitno od čega su stradali. NATO bomba, kerozin, eruptivni požar, fosfor iz helikoptera, nehomogena plinska smjesa... Nas zanima zašto im šest sati nitko nije pružio pomoć... – govori nam Igor Marinović, otac stradalog šibenskog vatrogasca Ivana Marinovića, kojeg smo dva dana prije desete obljetnice kornatske tragedije posjetili u njegovu domu u Šibeniku. Igor Marinović je visok, krupan, snažan čovjek, ali izgleda slomljeno. Kad dođe kraj kolovoza i kad medijima stanu defilirati raznorazni likovi i govoriti o stradanju dvanaest vatrogasaca, uhvati ga, kaže, muka. Prorade emocije...
– Sve kuva u meni. Prije nego ste došli morao sam uzeti tabletu za smirenje. Kad sve to vidim, dođe mi teško. Ja živim u zatvoru, ja jesam u zatvoru. Malo spavam; kad se ujutro dignem, sjednem za stol i čitam. Sudske spise...
Na obilježavanje stradanja nekidan u Vodicama nije htio ići.
Postalo je dernek
– Ne, nisam želio ići. Za mene je sve to skupa postalo dernek. Organiziraju se vatrogasne igre, jede se i pije svaku večer, vatrogasci tamo dolaze na službeni put, plaćaju se dnevnice, vozikaju se brodovima, jedu se prstaci... To nema veze s pijetetom. To je dernek – kaže, ali bez gorčine u glasu.
Neće ga biti ni na Kornatu u srijedu, 30. kolovoza, gdje je njegov Ivan u 32. godini stradao zajedno s još 11 kolega, a da nitko do danas, deset godina kasnije, ne zna ni kako ni zašto. Niti je itko zbog toga odgovarao.
– Ne mogu ići, boli me koljeno. Imam žicu umjesto ligamenata. Mogu uzbrdo, ali ne i nizbrdo. Mislili smo mi roditelji uzeti brod pa otići rano ujutro, prije svih, i vratit se prije svih tih ceremonija. Ali ne mogu, noga mi ne da...
Gledamo zajedno prilog o kornatskoj obljetnici na televiziji. U njemu je i Igorova izjava, kratka, ali važna, o ulozi vojnih helikoptera i curenju kerozina. Prilog je dobar, informativan, koncentriran na bitno. Njemu i drugim roditeljima mediji su, čini se, ostali jedina nada da će istina o stradavanju njihovih najdražih, na koju čekaju već 3650 dana, jednog dana ipak izići iz mraka.
Da će im se netko ispričati, priznati odgovornost za bezbroj nevjerojatnih propusta državnog sustava, od vatrogasnih zapovjednika i generala Hrvatske vojske do istražitelja i policije, od državnih odvjetnika i sudaca do sudskih vještaka i građevinskih radnika iz BiH koji su užgali taj dan nesretnu vatru na Kornatu... Pitamo ga što on, ali i drugi roditelji očekuju od ponovljenog suđenja Draženu Slavici koje se nastavlja 27. rujna u Zadru.
– Ništa ne očekujemo. Sudac Boris Radman je odlično krenuo prva tri mjeseca, dok se nije dotakao helikoptera. Ali od 16. studenoga prošle godine do 27. rujna ove proći će deset mjeseci, a ništa se nije dogodilo. Štoviše, sudac na djelomičnoj rekonstrukciji krajem ožujka na Kornatu nije reagirao na lažne iskaze posade helikoptera MI-8 202 i MI-8 213. A taj prvi helikopter je zalio Kornat s više od 400 litara kerozina, a drugi ga je, iskrom iz rotora motora, slučajno zapalio i pobjegao s mjesta događaja. A zapaljeni kerozin izgorio je vatrogasce – tvrdi Igor ulazeći u za njega srž cijele tragedije: početak i kraj sustavnog zataškavanja uloge i odgovornosti pripadnika Hrvatske vojske u kornatskoj tragediji.
Nisu slučajno roditelji stradalih vatrogasaca izabrali Igora Marinovića za svoga zastupnika pred sudom, ali i u medijima. Igor je, kao bivši inženjer građevinarstva, čovjek oštrog, tehničkog uma, precizno i pedantno proanalizirao opsežnu dokumentaciju koju je godinama prikupljao o kornatskom slučaju. Razvrstao ju je u nekoliko desetaka registratora, podijelio po ključnim temama (let MI-8 202, let MI-8 213, zakasnjelo spašavanje, propusti vještaka...) stvorivši tako možda najkompletniju sliku o događaju koji mu ne da mira. Ima više dokumentacije o Kornatima nego što je imaju državni odvjetnici, vještaci i sudovi zajedno. Svaku stranicu je stotinu puta pregledao i pročitao, analizirao, podcrtao, dopunio komentarima i zapažanjima. Svaku stranicu sudskog spisa, sva vještačenja i sve brojke zna napamet. Tih zadnjih 24 sata u životu vatrogasaca u stanju je rekonstruirati iz sekunde u sekundu. I sve na temelju činjenica, dokaza, vještačenja, sudskih dokumenata...
Zid šutnje
– Svi dokazi su u sudskom spisu, ali njih nitko ne čita. Da ih netko pročita, da je nekome uistinu stalo da se dozna istina, sve bi mogli pronaći u postojećoj sudskoj dokumentaciji – ističe Igor Marinović, ponavljajući svoju tezu o odgovornosti vojnih helikoptera za stradanje vatrogasaca, koju je prije dva mjeseca prvi put detaljno iznio u Slobodnoj Dalmaciji. Ona je, kaže, za njega jedina logična, a zid šutnje i zataškavanja koji se oko uloge vojske podiže od prvog dana samo ga uvjerava da govori istinu.
– Pogledajte ovu sliku – pokazuje nam fotografiju na kojoj Ivo Sanader kao premijer drži te strašne večeri konferenciju za novinare ispred zadarske bolnice, okružen brojnim političarima, vojnicima, vatrogasnim zapovjednicima, doktorima...
– Ovo je slika nastala niti dva sata nakon što su vatrogasci dovedeni u zadarsku bolnicu. Ova slika miriše na dogovor da se sve od početka zataška, da se vojska ne uključuje. Tog dana dežurni u Operativnom vatrogasnom zapovjedništvu bili su Mario Kljenak, Zdenko Šistov, Mario Brnas i Petar Egović. Njihova imena dobio sam 12. prosinca 2013., nakon prve presude. Ali ih nitko, ni za prvo, ni sada za drugo suđenje, nije pozvao na svjedočenje. A to su ljudi koji znaju što se dogodilo...
Takvih je rupa u dokaznom postupku Igor pronašao na stotine. Od 72 krive činjenice navedene u presudi suca Borisa Babića na prvom suđenju, do očite manipulacije s crnim kutijama iz dvaju helikoptera za koje Igor tvrdi da su imali ključnu ulogu u tragediji.
Sudski dokument
– Volio bih da na naslovnoj stranici objavite sudski dokument gdje se vidi da je Damir Kirin, vozač neispravnog helikoptera 202, potpisao da je doveo Franu Lučića u Zemunik. Naime, pilot Kirin nikad nije sudski ispitan, on službeno ne postoji. Da objavite dokument koji je potpisala Gabrijela Novak da je iz helikoptera 202 i 213, po Kirinovoj zapovijedi, izvadila crne kutije i da su predane istražiteljima. Izjavu vještaka Miljenka Čopa da ne može dobiti crne kutije, zatim izjavu načelnika policije Ivice Kostanića da crne kutije nikad nisu uzeli te istražnog suca Branka Ivića da mu o crnim kutijama nije ništa poznato. Na koncu i pismo tadašnjeg ministra Karamarka da crne kutije ne postoje. Da ima volje, sve bi se to moglo raskrinkati. Jer tu leži istina o Kornatima – poručuje Igor Marinović.
Istina za koju nitko ne želi znati.
