Simpatična HTV-ova voditeljica Morana Kasapović već je godinama poznato lice javnog servisa, a posljednjih dana ima dobar razlog za slavlje. Nekada jedna od najjačih novinarki Informativnog programa prije nekoliko godina prešla je u Zabavni, a njezina emisija "Puls" prošloga tjedna imala je jubilarnu 100. emisiju, koja se trebala dogoditi i ranije, ali je, kao i mnogo toga, odgođena zbog pandemije.
Novinarka i voditeljica šibenskih korijena iznimno je zadovoljna timom s kojim sada radi, a i sama priznaje kako joj Informativni program više ne zadovoljava sve kriterije koje je postavila, zbog čega na novom projektu uživa. Zatreba li joj odmak od stvarnosti, rado "pobjegne" na našu obalu, a otkriva nam i kako postoji mogućnost da ulice metropole zamijeni mirnijim kalama Krešimirova grada.
Prošloga tjedna emitirana je 100. emisija "Pulsa". Osjećate li se ponosno? Kako je prošlo?
– Cijela ekipa "Pulsa" svakako je ponosna na tu našu malu obljetnicu. Stotu emisiju dočekali smo na početku četvrte sezone, da nije bilo pandemije, dogodilo bi se to i ranije. Potrudili smo se i u snimanju same emisije donijeti mali dašak slavljeničke atmosfere. Nadam se da smo uspjeli, ne pretjerujući u tome, jer na kraju dana to je samo još jedna emisija u nizu, iako lijepog okruglog broja.
Jeste li imali mnogo promjena u svojem timu od početka emitiranja? Kako se nadopunjujete?
– Zapravo nismo. Od samog početka urednica projekta je Maja Tokić, producentica Dunja Sablić Antičević, redateljica Anamaria Corazza, a ja sam urednica i voditeljica emisije. Usko surađujem i s kostimografkinjom Natašom Svekler i fonetičarkom Višnjom Modrić. Od druge sezone kada smo počeli snimati najave za emisiju izvan studija redatelj najava je Siniša Hajduk, a snimatelj Dario Hacek. U međuvremenu nam se pridružila i asistentica režije Nataša Šekrst. Uz ovaj uži tim emisije, imamo jako širok krug sjajnih suradnika, novinara, redatelja, snimatelja, tonskih snimatelja i montažera s kojima zajedno stvaramo "Puls".
Koji su kriteriji po kojima birate teme za svoju emisiju?
– Od početka smo definirali "Puls" kao emisiju o ljudima i društvenim fenomenima. I to nam je polazna točka. Trudimo se pronaći ljude koji imaju svoju osobnu zanimljivu priču, koju žele podijeliti s gledateljima. Važno nam je i da ta njihova priča ima šire značenje, da je širem krugu ljudi važno je čuti. Prema sadržaju, naše reportaže dijelimo na problemske, osobne i fenomenološke, a to znači da nam je izbor tema neograničen.
'Kome je stresnije - kirurgu ili meni?'
Postoji li neka priča na koju ste najponosniji?
– Nije baš lako izdvojiti jer uistinu je bilo mnogo priča. Ako bih počela nabrajati, popis bi bio itekako dug, a na njemu bi se svakako našle reportaže o depresiji, migrantima, mnogim hrabrim ljudima koji su se suočili sa životnim problemima i krenuli dalje... Ako biram osobno, svakako sam ponosna na reportažu o šibenskim pilotima kanadera, koju sam radila zajedno sa Sinišom Hajdukom, Dariom Hacekom i Alisom Aljićem, a za koju sam dobila HRT-ovu godišnju nagradu "Joško Martinović" za najbolju reportažu.
Dugo ste bili i dio Dnevnika. Nedostaje li vam taj posao?
– Iskreno, baš i ne. Dođe vrijeme kada treba okrenuti novu stranicu. U Zabavnom programu sam se pronašla. Samo rijetko mi nedostaje Informativni program, poput, primjerice, nedavno održanih njemačkih izbora. S obzirom da sam izvještavala s gotovo svih njemačkih izbora od 1998. godine, bilo mi je pomalo neobično ne biti ove jeseni u Berlinu. Ali ništa strašno, jer moji su interesi puno širi. Uz to, rad u Informativnom programu odavno već ne zadovoljava moje novinarske standarde i kriterije.
Godinama ste na HTV-u. Poželite li ponekad promijeniti radnu sredinu? Što su prednosti, a što mane dugotrajnog rada u istoj tvrtki?
– Sigurna sam da svatko, gdje god radio, s vremena na vrijeme poželi promijeniti radnu sredinu. Naravno, i meni se povremeno jave takvi porivi. Ali baš zato sam prije tri godine napravila promjenu i iz Informativnog programa prešla u Zabavni. Jako sam zadovoljna tom odlukom i ni u jednom trenutku nisam požalila. Radim u odličnoj sredini, okružena kreativnim, vrijednim i dragim ljudima, koji su pravi profesionalci u svome poslu.
Novinarstvo je iznimno stresno. Kako se nosite s nervozom koja je gotovo zajamčena?
– Istina, novinarstvo je stresno, ali ne volim tu mistifikaciju našeg posla. Stresna su i druga zanimanja. Kao da je drugima lakše nego nama. Zamislim samo kirurga koji mora skalpelom zarezati nečiju kožu. Kome je stresnije, njemu ili meni? Trudim se imati vrijeme za sebe, daleko od televizije, novinarstva i posla općenito. I onda raditi ono što mene veseli. Već prije nekog vremena sam shvatila da je velika pogreška dopustiti da mi novinarstvo i televizija postanu sav moj život. Život je, na sreću, mnogo više od toga.
Tijekom godina ste ugostili zasigurno stotine sugovornika. Je li vam netko posebno ostao u sjećanju? Zbog čega baš pamtite tu osobu?
– Uvijek naglašavam da su mi najdraži sugovornici bili Igor Mandić i Igor Zidić s kojima sam zajedno radila emisiju "Uvijek kontra". Ta je suradnja najveći biser moje profesionalne karijere. S gospodinom Mandićem sam napravila i jedan veći intervju i to mi je još jedno nezaboravno iskustvo. Nije mi bilo svejedno suočiti se u razgovoru s tako velikim intelektualcem i ozbiljnim sugovornikom, a na kraju sam beskrajno uživala. Svakako se rado sjećam intervjua s bivšim njemačkim kancelarom Gerhardom Schröderom ili pokojnim austrijskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom.
Uživate li više na poziciji urednice, voditeljice ili novinarke? Po čemu se razlikuju, koje su sličnosti i kako uspijevate kombinirati sve troje?
– Prije svega sam novinarka, i prema diplomi i prema struci. Tako sebe vidim. Sve ostalo, urednica i voditeljica, mogu biti, ali i ne moram. Sigurno najmanje uživam u poslu voditeljice.
Koji su najljepši, a koji najteži trenuci vašeg posla?
– Najljepše je kada vam gledatelji kažu da su uživali dok su gledali neku vašu reportažu ili emisiju, da su nešto zanimljivo vidjeli, nešto doznali. Najteže je kada razgovarate s ljudima teških i tužnih sudbina a ne možete im pomoći.
Jeste li u privatnom životu onakvi kakvi ste pred kamerama? Uhvatite li sami sebe kako u slobodno vrijeme ipak razmišljate o poslu?
– Prvo mi recite kakva sam pred kamerom? Nemoguće je uspoređivati te dvije situacije. Jedno je posao, drugo život. Ako već moram nešto reći, sigurno sam privatno veselija, nasmijanija i sklonija humoru nego što to uopće mogu biti ili si to mogu dopustiti pred kamerom, jer vrlo često govorim o ozbiljnim temama, koje zahtijevaju ozbiljan pristup. U slobodno vrijeme nerijetko razmišljam o poslu, jer novinarstvo nije posao koji radite od 8 do 16 sati. Dobra tema ili neka zanimljiva misao češće mi padnu na pamet kad je radno vrijeme već odavno gotovo.
U Zagrebu radim, u Šibeniku živim
Moramo se dotaknuti i teme koja nam je posljednje dvije godine okupirala život. Je li vam se koronavirus upleo u poslovni život? Snimate li sada emisije drukčije nego prije? Kako ste se snašli?
– Naravno da je pandemija utjecala i na nas. Koronavirus nas je zaustavio u proljeće prošle godine, kada smo morali prestati s proizvodnjom premijernih emisija "Pulsa". Nakon toga, kao i svi drugi, prilagodili smo se. Odgodili smo neke teme za bolja vremena, manje smo snimali naše sugovornike u zatvorenim prostorima, što ponekad i nije bilo lako, u nekim smo razdobljima mogli manje putovati. Ali prilagodili smo se. Držimo se svih mjera. Pazimo i na ljude koje snimamo i na članove ekipe.
U jednom od prijašnjih razgovora za "Reflektor" otkrili ste kako gotovo svakog vikenda bježite u okolicu Šibenika. Je li to još uvijek istina? Gdje sada odmarate dušu?
– I dalje odmaram dušu u Šibeniku. Ondje je sve što volim i što me veseli. Znam reći da u Zagrebu radim, a u Šibeniku živim.
Što vas sve veže uz Šibenik? Postoji li mogućnost da se preselite u Dalmaciju?
– Uz Šibenik me kao prvo vežu korijeni. Majka mi je Šibenčanka, pa sam tako i ja napola Dalmatinka. A u Šibeniku živi i moj zaručnik, tako da je mogućnost preseljenja itekako izgledna.