StoryEditor
ZanimljivostiOdlično za mirni život

Vlagu i močvaru zamijenila sunčanim Jadranom: Kako je simpatična Bjeloruskinja postala šibenska Bepa

Piše Zdravko Pilić
11. studenog 2020. - 14:07
Bjeloruskinja Vera koju od milja zovu Bepina vlasnica second hand shopa.  Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Kad vidite ime njezina second hand butika "Bepina", smještenog u prostoru bivše knjižare "Krešimir", pomislite kako je riječ o nekom tko se loži na seriju "Naše malo misto", na Luiđija i njegovu vjernu Bepinu, a ne na nekoga tko je u Šibenik stigao iz – Bjelorusije.

– Znate kako je butik dobio ime? Tako što se ja zovem Vera, a Vera se na ruskom piše – Bepa. I onda se ja ovdje upoznam s ljudima, predstavim im se kao Vera, a oni odu na moj Fejs profil i zbunjeno me pitaju: "Pa tamo piše da si Bepa, a ti si nam rekla da si Vera." Onda im ja objasnim da je to na ćirilici, da sam iz Bjelorusije, tek onda skuže. I tako su me prozvali Bepa, Bepina, kažu mi da se tako od milja u vas zovu i Josipe, a ja sam onda tako dala i ime butiku – govori nam simpatična Vera Burdziuk, koja je u Šibenik došla iz Brijesta, u dalekoj Bjelorusiji, prije deset godina.

Zaljubila se u Šibenčanina

A dovela ju je – što bi drugo nego – ljubav. Zaljubila se u jednog Šibenčanina, u međuvremenu se od njega i rastala, prošle godine, ali iz te joj je veze ostao i 10-godišnji sin, s kojim sad živi u Krešimirovu gradu. I vodi posao.

– Najprije sam otvorila dućan na Trgu Dražena Petrovića, tamo gdje su banke i srednje škole. Znala sam da neće u njega navraćati bankari (smijeh), ali sam računala da će makar srednjoškolci biti zainteresirani za odjeću, lude kombinacije, isprobavanje nečeg novog, preko školskog odmora. Ali ništa. Znate koliko mi ih je došlo u dućan? Niti jedan! Ali zato su dolazili turisti, oni koji bi tamo zalutali. I onda sam došla na ideju da prije ljeta dođem bliže njima, u Kalelargu, stari dio grada, i to se pokazalo dobrim potezom. Turisti su, za razliku od Šibenčana, navikli kupovati u second hand shopovima, ali ova je korona sve poremetila. Svi se borimo preživjeti sa svojim poslovima, pa tako i ja. Nitko ne zna što nosi dan, a što noć, i koliko ćemo biti otvoreni. I hoćemo li uopće moći dalje raditi – govori Vera – Bepa, i sama svjesna da danas nije vrijeme u kojem se kuju neki veliki planovi.

Tko su joj kupci? Najčešće žene, od 30 do 60 godina. Evo, baš sad je bila jedna takva, i uzela je osam stvari, zadovoljna što je našla brojeve koji joj pašu, i sve skupa platila 80 kuna. Deset kuna svaki komad, rasprodaja je! Vera je ponosna što su je njezini stalni kupci slijedili, išli su za njom i na novu lokaciju.

Inače, o životu u Dalmaciji i Šibeniku, našem malom mistu, u koji je Vera stigla iz Brijesta, grada veličine Splita, ili čak i većeg, s nekih 330 tisuća stanovnika, naša – do jučer – šibenska nevista govori sve najbolje

– To je deset puta veći grad, na granici s Poljskom. I moje je prezime zapravo poljsko, Burdziuk, djed mi je bio Wojcek, ali šteta što nemam i poljsku iskaznicu. Jer da imam, bila bih u Hrvatskoj državljanka EU-a i imala bih ovdje puno veća prava nego što ih imam sada – veli nam.

– Super vam je vrijeme i klima. I puno je zdravije nego kod nas. Imamo malo sunca, ali zato puno vlage, kod nas je močvarno, imamo puno više sezonskih bolesti, pogotovo respiratornih, i probavnih smetnji. I sigurnost je ovdje puno veća. Ljudi nisu prevaranti, ne muljaju, ne kradu jedan drugoga, susjedi su odlični. Ne moraš ništa kod kuće ni zaključavati! Ostaviš negdje novčanik, odnesu ti ga lijepo na policiju, i policija te zove, pa ti ga vrati. Jesam, imala sam baš ja takvo iskustvo. Imala sam i to da mi je ostala neka roba na plaži, i našli smo je nakon dva dana, kad smo došli. Ne samo da nije ništa falilo, nego su nam čak nešto i dodali – smije se Vera.

'Za svjetski život ovdje nema ničega'

– Kad dođem kući u Brijest i idem napuniti gorivo, prvo što mi kažu je: "Pokažite novac." Tek onda će ti upaliti točionik, kad unaprijed platiš gorivo. A ovdje zaboravim novčanik, ljudi mi kažu: "Ništa, vratit ćete se, platit ćete drugi put." "Da vam nešto ostavim?" "Ma ne triba, znamo se!" Sin mi je stalno vanka, i ne moram se bojati za njega, strepit da bi mu se nešto moglo dogoditi. Vi možda uopće niste svjesni toga, uzimate to zdravo za gotovo, ali prekrasno je to, živjeti tako sigurno, komotno i opušteno. Za mirni, tihi, život ovdje je izvanredno. Ali za neki svjetski život ovdje nema ničega – navodi naša sugovornica i drugu stranu medalje života u malom gradu.

– Eto, za odrasle nema neke zabave. Ima neka škola joge, nekih par teretana, a kad i njih sad u koroni zatvore, neće biti ništa.
Plesni tečaj dogodi se od godine, a ona bi tako rado plesala salsu... Ni za djecu nema puno slobodnih aktivnosti, čak ni sportskih. Eto, u Brijestu ima čak pet velikih sportskih centara, kompleksa s bazenima, teretanama, sportskim terenima, klizalištima, hokejom na ledu... Ima i veslačka staza, jako velika, iskopan kanal, najveći u Bjelorusiji.

– Ja sam kao klinka išla na brojne aktivnosti, vezenje, kukičanje, crtanje, šivanje, u svim kvartovima, s izložbama, natjecanjima... Imamo tamo diska za djecu koji rade cijeli tjedan, svaki dan, a ne samo vikendom. I u školi sva djeca imaju topli obrok. Juhe, kompoti, jede se žlicom, u tri slijeda. A ovdje u Šibeniku toga nema!

Do korone je bilo dva puta tjedno. I pitam, zašto ne svaki dan, ne razumijem. Kaže, nemaju kuharica! Pa zaposlite ih! Ne kužim. A sad nakon korone ništa. Ni jedan put!

Vera je inače završila za prehrambenog tehnologa, za preradu mesa, ali niti je ikad radila u struci, niti vjeruje da će u Šibeniku u njoj raditi.

– Ovdje je sve vezano uz turizam. Jedino ako ne odem negdje vani, dalje. Tko zna. Nije vrijeme za praviti planove. A ni Dalmatinci dosad nisu baš pokazali da su nešto ludi za second hand robom. Mi u Brijestu imamo 50-ak dućana. A u Splitu ih je možda pet, šest. O Šibeniku da i ne govorim. Vidjet ćemo! – za kraj će Vera Burdziuk.

Izdvojeno

25. studeni 2020 00:21