- A šta mi nisi reka da će se tamo pričat o šporkarijama! Da san zna, da si mi reka, bija bi i ja doša - korija me na 'jutarnjoj misi', odnosno, kavi u 'Tempere' moj prika Krešo.
- A jesan li ti lipo reka da iđemo u obilazak grada, tragon Fausta Vrančića, da će nas vodit šibenski vodiči...
- Je, vodiči, tako si reka, a nisi reka da su vodičice! I to sve lipe, mlade, zgodne cure. I pričale su o onin stvarin, napa me on.
- Ma kojin stvarin? Jesi ti lud?, pravdan se sad ja.
- E da, kojin, sad ka ne znaš. Nisan ja lud, nega se ti praviš lud! A ja se čudija kud on to iđe u svetu nedilju, kud priši, da ne zakasni. Njanci kavu nije stiga popit. Voli mulac tehniku, strojarstvo, izume... A od cile škole najbolje mu je iša veliki odmor. Jedino na njemu nikad nije izostaja. Prvi dolazija, zadnji odlazija!
Eto, moj svitu, prava van je istina kako seks, odnosno šta bi naš svit reka - šporkarije, sve prodaje. Pa čak i povijest i kulturu, znamenite ličnosti i bašćinu. On je najbolji marketing i reklama! Ko se više sića koja je guma bila ona šta ju je reklamirala ona češka manekenka, šta bi se spušćala do zemlje u rastrig, Pirelli ili Michelin, vragu bitno, ali se zato nje svak sića – oštija, ke ćićoni, šta bi reka dr. Luiđi. Isto ka šta se Pipija svi sićaju - sigurno nije zbog kvalitete agruma šta su se, moš mislit, štrukali u tu narančadu, ako nijee zbog Ane Sasso.
Tako ne bi ni o Faustu našem Vrančiću niko po gradu ovih dana priča - džabe mu padobrani i viseći mosti, Makine nove i stare - da nije svašta zapisiva u libre u ono doba kad je on živija po Šibeniku i okolo Šibenika. Pa izda rječnik pet - tada - najuglednijih, odnosno najpoznatijih europskih jezika. U koje je, neskroman kakvi mi Šibenčani i Dalmatinci već jesmo, uvrstio i naš, materinski jezik, kojeg mi danas zovemo hrvatskim.
I znate li vi kako su Šibenčani u 16 stoljeću, kada je Faust živio, zvali onu mušku stvar? Očac! A pogrdno, čak i - rep! Zamislite vi sada prosječnog Šibenčanina, govori mu nešto tadašnji gradski knez, a on mane rukon:
- Boli me očac!
Ili mu ostala nezabotunana butiga, pa mu koja Šibenka kaže:
-Šjor, viri vam rep!
Ili, 'Ispa van je očac!' A njoj uzvraća:
- A tebi oči!
Ništa šporko
E, ništa ja od otoga ne bi zna da me nije pozvala moja draga prija Ivanka Čoga u šetnju s njezinin vodičicama, Tinon Biluš, a najskoli Zlatkon Rodin, šta radi u Memorijalnom centru 'Faust Vrančić' u Prvić Šepurini. Ona toliko o Faustu zna da bi joj tribalo dat titulu 'faustologinje'. A tek kako je našem kolegi Momiru Karabuvi Moši prevela šta je 'očac', dok još nismo znali, a pusto je tamo dice bilo, balanbralo s nama po Šibeniku,
- Ti ga imaš, ja ga nemam!
Svi su se smijali. A onda je netko izvukao iz šešira, među tih dvadesetak riči iz Faustovog rječnika, papirić s riči 'nožnica'. Šta je (o)to? I sad, rekli vi Vodičani, neko da je 'vo', drugi da je 'no', ali je sve bilo jasno kad je Zlatka prevela Moši:
- Ti je nemaš, ja je iman!' Svima sve jasno, a ništa šporko. Mogu i dica do 12 godina slušat! Šta ti znači znat jezike!A onda je Zlatka pitala šta je 'žegavica', mi se već ponadali da je i to kakvi sinonim, kad ono - kopriva!. Pa šta je 'drkmar'? Kad ono nika napravica za vadit siće i konope iz vode, slična rampiniću. A prababu i pradida, zvali su stari Šibenčani - šababa i šadid.
- 'Eto, na, kud ćeš boljeg dokaza da smo mi Hrvati došli iz Irana, veli jedan do mene.
- Imaju Iranci rakete zvane šabab!
- Ma jel moguće?' - pita drugi. I odma 'gugli':
- Je, skoro da je. Šahab!
- Ma, isti vrag! - govori ovi prvi - Ki hotel i otel! Svedno!
A znate li kako se zvala preljubnica - hotnica. Što je i logično! Hot, vruće! Ili ona koja hoće, hotije joj se. Pa se tako i zove - hotnica!
Oklen ljiljani?
Svašta smo mi na otoj turi s Faustom po Šibeniku naučili. Počeli kod njegove rodne kuće, u kojoj je danas šibensko 'Kolo', a na njoj grb njegove plemićke obitelji s ljiljanima. Oklen ljiljani, u fetivog Šibenčanina? A vraga je bija fetivi - je danas - nego je doša iz Bosne. Ka i pusti drugi! Na kući je, koja i danas pari velebna palata, napisa skromno 'Morituri Satis' - 'Smrtniku dosta'.
Ćaća mu se, Mihovil, obogatija trgovinom, a da čin će drugin, da ne bi proizvodnjon, a oti je natpis vjerovatno ondašnjim Šibenčanima izgleda jednako skormno i skrušeno ka danas Ivica Todorić kad iz svog dvorca kaže da mu nije lako. I da mu se mala, šta će jadna, mora snalazit da priživi. Pa ga iznajmljuje!
A i mali Faust da je bija đavliji, vele mi vodičice, pa ga je ćaća koji nije moga izać na kraj s njime, posla stricu Antunu, biskupu, da ga ovi dovede malo u red, kroz vratarski, crkveni odgoj. I upalilo je! Vidiš kako je dobro dikod malo prominit sredinu, mislin se ja, samo se onda nije išlo u Njemačku, Ameriku, ili Irsku, nego u Ugarsku. U kojoj mu je stric poslije postao čak i nadbiskup, služio najprije jednog kralja Ivana Zapolju, kao tajnik, pa kad je ovaj pao, onda prišao drugome, Ferdinandu I kao savjetnik. A ovaj ga imenovao za svog drugog čovika, potkralja Ugarske! Striko je vjerovatno bio ne samo najmoćniji Hrvat svoga doba, iako ga Mađari zovu Verancsics Antal, nego vjerovatno i svih vremena. Ugarska je onda bila velesila, to je onda bilo jače neg danas bit predsjednica Europske komisije. A na svojoj kući u onoj maloj uličici iznad 'Amigosa', u ulici fra Nikole Riža 1, da je uklesati svoj biskupski moto 'S visina sve!'. Kao, Bog je njemu sve dao, pa će i drugima! Ali, veli naša Zlatka da su mu pisma šta su za njim ostala puna pikanterija, da je bija 'šaren' lik, strastveni vrtlar i botanićar, hedonist, gurman, ali i ženskar. Eto, ispašće još da bi naš fra Šime šta je s ovon zgodnon bankaricom sagrišija moga još po ovin kriterijin i svetac bit, a mi čovika napali na pasja kola! E, ža mi je šta to nisu čuli oni šta uvik govore da je prije bilo bolje. 'I nije toga bilo u stara vrimena. Dok je Bog po svitu odija!'
Kako da neće!
A svega je bilo prije ka i danas, uvik je čovik bija čovik, pa bija i kralj i biskup. Šta je i Faust bija, biskup Čanadske biskupije, ali je pored svega bija i veliki izumitelj. Pa ne samo da je ižinja padobran, imao patente na pile i mlinove, od kojih je izgledao primao i tantijeme, kao naš bivši predsjednik Josipović, nego ga se može smatrati i izumitemljem žičare, čiji je prvi grafički prikaz ostavio. Isto kao i prvi prikaz lučnog mosta od metala, kojeg je zamislio od 'zvonovine' odnosno bronce, pa crtež prvog visećeg mosta, puno prije nego su izumljene čelične sajle, što oće reć da je bija Jure Radić stoljećima prije Jure Radića, pa bi stvarno miritalo da se njegovim imenom nazove most do Pelješca, ili barem ova žičara od Vatrogasnog doma do Svetog Ivana, šta je naši gradski oci obećavaju napravit. Pa negdi u gondoli šta će na sajlama plovit zrakon, stavit i njegovu 'škicu', kako ju je on zamislija prije pet stotina godina u svojim 'Machinae Novae' tiskanima u Veneciji. A ondašnji su mu Mleci, a Šibenčani pogotovo, govorili vjerovatno isto ka i ovi naši sadašnji nama, gledajući ilustracije žičare u photo -skopu:
- Oće, bit će ovo, kako da neće, sutra! Mukali je crtat! Ne znaš ko more više lagat! Naši političari il vi novinari!