Silne simpatije nazočnih u Šibenskom kazalištu izmamila je dodjela grba grada Šibenika nizozemskom "pečalbaru" Čedi Paiću. Ne samo zbog njegove vječne privrženosti rodnom gradu i neprestane humanitarne aktivnosti, već i pročitane SMS-poruke koju mu je uputila Udruga zadarskih žena. Kao znak zahvale za ono što im je pomogao. U svojoj iskrenosti zadarske su dame napisale i rečenicu "Blago onoj koja s tobom spava!". Kad smo ga na to podsjetili, 71-godišnji Čedo od srca se nasmijao.
'Seks-mašina'
- Ispalo je da sam ja nekakva seks-mašina! A zapravo se radi o zahvali Zadranki s kojima sam posebno surađivao u doba dok je general Ante Gotovina čamio u haaškom zatvoru. Zadarskoj poruci slatko se nasmijala i moja supruga Slavica, sve je dobro razumjela. A simpatični šibenski smijeh na dodjeli nagrade je prepoznatljiv stil moga rodnoga grada, dio moga načina življenja. Nagrada me silno iznenadila. Neobično sam sretan što je prepoznat moj humanitarni rad i vječna ljubav prema Šibeniku - otvorio se Čedo.
Više je nego zanimljiv životni put Šibenčanina, koji već 47 godina živi u nizozemskom Beverwijku, poznatom po međunarodnom šahovskom turniru. Nekadašnji veslački reprezentativac zapravo zaokuplja nadarenošću u različitim sferama. Bio je uspješan biciklist, sudionik nadaleko poznatoga newyorškog maratona, triatlonac, humanitarac, nadareni slikar… No, najradije priča o tome kako sa suprugom Slavicom već godinama svakog vikenda posjećuje hrvatske zatvorenike u Haagu. Nekad Antu Gotovinu, a danas šestorku predvođenu šibenskim generalom Milivojem Petkovićem.
- S Gotovinom sam postao i prijatelj. Nemate, međutim, pojma koliko aktualni hrvatski zatvorenici pate! Oni su postali simpatični i nizozemskim policajcima, pa mi je jedan od njih u povjerenju kazao: "Vaši su zatvorenici toliko dobri ljudi da ne mogu vjerovati da je itko od njih ratni zločinac!" Udovoljio sam želji Petkovića, Praljka i ostalih da jednu od mojih slika daruju šibenskoj nevisti, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Bez lažne skromnosti, vjerujem da je kvalitetna ta moja slika konja. Očito su to prepoznali i na Pantovčaku, jer primili su me više nego ljubazno. Moja Slavica i ja smo guštali. U tom sam trenutku mislio samo na moju Goricu u starom dijelu Šibenika, pokojnu mater Tonu, nedavno preminulog rođaka Ivu Brešana… – rado se Čedo sjeća primanja na Pantovčaku.
'Sveti Ante' iz Knina
Paićeva humanitarna aktivnost traje (i ne prestaje) od prvih dana Domovinskog rata. I ne zaustavlja se samo u granicama Šibensko-kninske županije.
- Ne morate mi vjerovati, ali ne znam broj mojih humanitarnih akcija i donacija. U tome mi silno pomažu moji nizozemski prijatelji. Pomoć redovito stiže ne samo na šibenske adrese, već i u Zagreb, Split, Knin, Vukovar… Kad već spominjem Knin, s posebnom emocijom sam pomogao tamošnji atletski klub "Sveti Ante". U prosincu će od moje bivše nizozemske tvrtke posebne darove dobiti i šibenski mališani – najavljuje Čedo.
Nije baš slučajno naš sugovornik spomenuo kninske atletičare. Sport mu je bio i ostao slaba točka.
- Još sam, vjerujte mi, u dobroj kondiciji. Godine nisu prepreka da biciklom prijeđem pedeset kilometara dnevno. Još sam i aktivan atletski trener. Moja privrženost Hrvatskoj i Domovinskom ratu nije, međutim, bila prepreka da za Olimpijske igre u Londonu pripremam srpsku atletičarku Oliveru Jevtić, a još i danas radim s Anom Subotić - ne krije Paić.
Slikao i za šeika
Sportska veza bila je presudna i za drugi, sličan događaj. Nekadašnji vratar splitskog Hajduka, Tuzlak Rizah Mešković Mate omogućio mu je slikarski posao u Abu Dhabiju.
- Slike mi je šeik pristojno platio, no meni je veća plaća od toga bilo dvadeset dana koje sam kao njegov gost proveo u Abu Dhabiju. Zato sam ostao posebno zahvalan velikom sportašu Meškoviću - hvali Čedo zaboravljenog splitskog Matu.
Na svom posebnom slikarskom putu Paić nije zaboravio ni rodni Šibenik. U doba Domovinskog rata otvorio je izložbu s portretima poznatih Šibenčana.
- Kako zaboraviti to ljeto 1992. godine, kad su se ljudi okupili sa svih strana, a da se prije toga nisu vidjeli mjesecima. Dobrim dijelom i zbog rata. Na izložbu su me nagovorila dvojica fetivih Šibenčanina, pokojni Vlado Đerek i likovni zanesenjak Pavle Roca. Ni u tim trenucima nisam mislio na vlastitu korist. Svih sam dvadeset i pet portreta podario onima koje sam naslikao – rado se sjeća Ćedo.
Blizu pedeset godina Paić je na nizozemskoj adresi, a isto toliko je stara njegova nostalgija za rodnim šibenskim kalama.
- Šibenske kale i tvrđave uvijek su u mom srcu, tilu i duši. U međuvremenu sam silno zavolio i Bilice, odakle mi je supruga, pa su mi šibenska ljeta dodatno raznovrsna. Moj je nizozemski dom stalno otvoren mojim Šibenčanima. Barem dok mene i Slavicu služi zdravlje. Eto, i za Novu godinu ću ugostiti nekolicinu mladih Šibenčana koji se žele provesti u nedalekom Amsterdamu. Molim samo Boga da netko od njih ima sluha. Da se za Silvestrovo u mom nizozemskom domu čuje šibenska pisma mila – završio je Paić.