StoryEditor
ZanimljivostiŠibenik na kvadrat

To je bilo vrijeme kada su svi još uvijek išli u grad: Ovaj kafić obilježio je mladenačko doba mnogih Šibenčana

Piše Ivica Poljičak
28. studenog 2020. - 10:16
Vlade Gold sa suprugom IrenomObiteljski album

To je vrijeme kada su svi još uvijek išli u grad, kafići su još uvijek tražili svoje mjesto pod suncem, a trgovački centri tek kucali na vrata najvećih gradova. Izvan gradskog središta u ostalim kvartovima grada tada nema niti jednog kafića. Grad je navečer još uvijek živio na Poljani i ljeti na Rivi. U početku sramežljivo i rijetko, a potom sve češće, s prvim srednjoškolskim danima „šuvarice“ kojom se dokinulo gimnaziju, tamo školske 1979./80. godine „Gold“ je postao kafićem koji je obilježio to razdoblje mog mladenaštva. S odlaskom na studij u Zagreb, „Gold“ je pomalo izašao iz mog života, na kraju se i zatvorio, ali je puno toga ostalo. Generacijski trajno obilježeno, a kada je preminuo vlasnik istog prezimena, Vlade Gold, na površinu su spontano isplivali brojni detalji iz tog vremena mladenačke socijalizacije sa svijetom odraslih. Hoću reći da pripadam generaciji kojoj je odlazak u kafić bilo već izboreno pravo, a meni i susret s klasičnim rockom kojeg sam upijao umjesto new wave-a bez obzira na veliku popularnost novovalaških bendova.

Iz te perspektive, potpuno razumljivo, pred očima imam Goldov gramofon Dual i posloženo više longplej gramofonskih ploča na središnju osu, tako kad bi odsvirala jedna strana, ručka bi se automatski povukla i sljedeći LP-i bi se već okretao. Tu sam prvi puta čuo antologijsku Trinaesticu od Doorsa i na njoj „Light My Fire“ i još puno toga. Rock glazba bila je magnet koja je privlačila, a za razliku od danas, slušali su se cijeli albumi. Treba li reći, najveći dio gramofonskih ploča još uvijek se nabavljao u inozemstvu, a i sam Vlade Gold bio je povratnik iz Njemačke.

Dobro se sjećam kako je Vlade na Badnju večer častio fritulama. Isti okvir naočala iz tog vremena nosio je i poslije, bez obzira što su bile izvan mode. Bile su, uz njegovanu bradicu, njegov prepoznatljiv znak. Godinama poslije, bolje smo se upoznali, dijelili smo misli o hrvatskim temama, ali nikada ga nisam zapitao niti riječi o kafiću. Sada mi je žao. Imao bi sigurno što reći o kafiću koji je stekao generacijsku prepoznatljivost. Za ono vrijeme "Gold" je bio skladno opremljen. Najčešće pun, a ljeti se sjedilo i na dva drvena punta ispred ulaza te na kamenoj ogradi uz skale. Sjedilo se i na skalama. Meni je glazba bila presudna.

Od rujna 1973. godine do druge polovine 1980-ih bilo je zlatno doba Golda. Desetljećima nakon, zapravo ne znam kad je točno prestao s radom, prostor bivšeg Golda ostao je prazan. Život nas je odnio na razne strane. Rat je isto učinio svoje. Kao i sam Vlade Gold, dio je nekadašnjih stalnih mušterija više nisu na životu. Pojavili su se novi gradski mladići i djevojke koji su otkrivali nove gradske prostore i priče. Svi pokušaji s drugim sadržajima u prostoru bivšeg “Golda” bili su neuspješni. I dok je prostor prazan ostale se priče, koje se pričaju i danas. I svatko tko je ulazio kroz drvena vrata "Golda" ima ponešto reći. Rado slušam te priče o Vladi Goldu i njegovom "Goldu”…

Izdvojeno

18. siječanj 2021 01:57