StoryEditor
ZanimljivostiNAŠE GORE LIST

The voice: Nesuđeni vaterpolist Solarisa i bivši klapski pjevač, Šibenčanin Toni Živković "propjevao" je relativno brzo na hrvatskim dalekovidnicama

10. svibnja 2018. - 11:01

Nesuđeni vaterpolist Solarisa i bivši klapski pjevač Toni Živković "propjevao" je relativno brzo na hrvatskim dalekovidnicama. Brzo su ga uočili kao nadarenog sportskog reportera i univerzalnog sportskog znalca. Najprije na Sportklubu, a potom i na Arenasportu.

Ime Tonija Živkovića posebno se isticalo poslije nedavno održanog finalnog vaterpolskog Europa cupa u Rijeci. Hrvatska je dobivala komplimente za igru, a šibenski komentator za prijenose utakmica, u kojima je odavao dojam reportera koji je u potpunosti na svom terenu (čitaj: bazenu).

– Uvijek je lijepo čuti komplimente. Zato ću otkriti jedan od razloga zbog kojega u vaterpolu imam malu komparativnu prednost u odnosu na kolege. Naime, ja sam igrao vaterpolo u Solarisu od 10. do 16. godine. Sve moje znanje o tom sportu crpim iz toga razdoblja. Vaterpolo je sport o kojemu je teško znati nešto više od njegovih osnova, ako ga niste igrali. Treba imati osjećaj za vaterpolsko nadmetanje da biste mogli prenositi utakmice. Puno stvari u bazenu se na prvi pogled ne vidi. Previše toga se događa ispod vode. Često morate unaprijed osjetiti što bi se moglo dogoditi. Zato ja utakmicu gledam na način na koji je gledaju suci – otkrio nam je Toni.

Koliko je lakše raditi utakmicu uz stručne komentatore, bivše vaterpoliste i trenere, kao što je David Burburan?
– Mi na Areni zaista imamo sjajne suradnike, kao što su Milivoj Bebić, Veselin Đuho, David Burburan… Sa stručnim komentatorima dobije se drukčija dinamika prijenosa. Inače volim takve, američke tipove prijenosa, u kojima su dva komentatora. Iskreno, pomalo mi je dosadno kad prenosim sam, a mogu misliti kako je tek gledateljima!

Nedavno ste pratili Svjetsko dvoransko prvenstvo u atletici. Zajedno s Božom Sušecom. Na nogometnim terenima ste stalno…
– Istina, svako kolo prenosim jednu utakmicu domaćeg prvenstva, a u studiju sam kad se odigravaju veliki derbiji ili Liga prvaka. Na Areni sam radio prijenose dvanaest različitih sportova. Vaterpolo, nogomet, atletika, plivanje, ragbi, triatlon, tenis i, prije nekoliko dana, prvi put skokove u vodu! Puno je kanala, pa ne možeš biti specijaliziran samo za jedan sport. Zato, ponekad pratim sportove za koje nisam verziran, pa i nije čudo da godišnje odradim gotovo 220 prijenosa.

Vaš je (novinarski) put do Arene krenuo iz Šibenika. S lokalnih radiopostaja?
– Sa 16 godina sam se prvi put pojavio kao novinar na Omladinskom radiju. Prvi televizijski prijenos sam napravio s 18 godina na Televiziji Šibenik. Sjećam se, igrali su Šibenka – Zadar. Poslije sam preselio na Radio Ritam, a potom i na Radio Šibenik, gdje sam zajedno s Davorom Trutinom, Radom Kristićem i Milanom Živkovićem radio emisiju "Subotom uživo". Nas četvorica smo prenosili utakmice svih najpoznatijih šibenskih ligaša. Sjećam se, bilo je to prilično slušano. Prije 11 godina stigla je prva ponuda iz Zagreba. Sa Sportklub televizije. Tamo sam se zadržao dvije godine, da bi 2010. preselio na Arenasport. I odradio jedan od prvih prijenosa Arene – atletsku Dijamantnu ligu.

Od kojih ste komentatora učili na početku karijere?
– Ja imam sreću da danas radim s čovjekom čije sam prijenose uživao gledati kao dijete. Govorim, dakako, o Boži Sušecu. Pogotovo sam guštao u njegovim atletskim prijenosima.

Pretpostavljam da je u počecima rada na televiziji bilo interesantnih zgoda, zanimljivih trenutaka, pa i gafova?
– Četiri minute prije početka najvećeg argentinskog derbija Boca Juniors – River Plate na Sportklubu saznao sam da zbog tehničkih problema neću prenositi tu utakmicu, već Atletico – Huracan. Pripremate se za jedan dvoboj, a prenosite drugi. I onda se još dogodi da u prvoj minuti padne gol, a ja ne da ne znam tko je strijelac, nego nemam pojma koja je momčad zabila! Nije bilo grafike, sastava momčadi. A bio je to moj 15. prijenos u životu. Bila je još jedna smiješna situacija, kad sam prenosio francusko prvenstvo. Za Nantes su igrala dvojica tamnoputih veznjaka s brojevima 22 i 23, u istovjetnim kopačkama. Ja u 90 minuta nisam uspio pogoditi koji je koji od te dvojice igrača!

Onda nije lako izdvojiti najzanimljiviji ili najizazovniji događaj?
– Za mene je to uvijek vječni hrvatski derbi Hajduk – Dinamo. Da posao odradite na najbolji mogući način, uvijek morate unaprijed prihvatiti da će netko biti nezadovoljan.

Nakon jednog derbija "bilih" i "modrih" kontroverzni sudac Bruno Marić proglasio vas je hajdukovcem!?
– Taj slučaj uopće ne želim spominjati. Pogotovo, jer ja u svim sportovima navijam za samo jedan klub – Šibenik. Mnogo je ljudi u zabludi, ne žele se pomiriti s istinom da ne navijaju svi za Hajduk ili Dinamo. Postoje i navijači Šibenika.

Znam da, kad god stignete, pratite nogometaše i košarkaše Šibenika na zagrebačkim utakmicama. Očito, fali vam rodni grad?
– Naravno, ali u Šibenik često navratim, kad god mi to obveze dopuste. Dva i pol sata u jednom smjeru zaista nije prepreka da ne bih popio kavu na rivi, vidio obitelj, prijatelje. Pa, toliko mi vremena oduzme jedna veća zagrebačka gužva!

U Zagrebu nema puno slobodnog vremena za guštanje, druženje s drugim šibenskim novinarima u metropoli?
– Nema, jer smo obično, sportskim rječnikom kazano, u kontraritmu. Većina mojih prijenosa je u večernjem terminu, a oni rade tijekom dana. Kad svi rade, ja odmaram, a kad drugi odmaraju, ja radim. To je prokletstvo i gušt ovog posla.


Glasnice su moj alat
Toni je nekad davno bio i pjevač ugasle šibenske klape "Martinska". I danas se rado sjeti nastupa na debitantskoj večeri Omiškog festivala.
– Teško da se to moglo zvati pjevanjem, jer ono zahtijeva točno izvođenje nota, a to mi nije baš polazilo za rukom. U Zagrebu rijetko zapjevam. Jedino u nekom posebnom društvu, za stolom. Moram paziti na glasnice. One su alat s kojim radim – kaže Toni.

11. svibanj 2021 13:07