Šibenčanka sa zagrebačkom adresom Antonija Šimatić, djevojačkog prezimena Kelava, vedra i uvijek s osmijehom na licu, prošla je i "vidila svita", ali se svojem Šibeniku i velikoj ljubavi Jadriji uvijek vraća. Svako ljeto tu je puna dva mjeseca, uživa, dočekuje i ispraća obitelj i prijatelje i uvijek nešto radi.
Povod za susret s njom je neobičan suvenir, trubač napuhanih obraza, detalj s kasnogotičkog portala Posljednjeg suda na zapadnom pročelju šibenske katedrale svetog Jakova, na kojem su nekad bila četiri anđela trubača koje je izradio znameniti Bonino iz Milana. Anđelima su s vremenom otpale trublje, ruke i noge, a onda su "nestale" i glave.
– Još ka dite, svaki put kad bih prolazila ispred katedrale, pogled bi sam letio prema anđelima trubačima na portalu iznad glavnog ulaza u katedralu. Ne mogu vam opisati koliko su me fascinirali, koliko su mi bili smišni s tim napuhanim obrazima. Uhvati me neka tuga kad danas vidim da ih više nema. Navodno su na restauriranju. Još prije osam godina, s prijateljem Davidom iz Italije, nakon što je umro sestrin sin, moj dragi nećak, željela sam napraviti privjesak anđela s katedrale i posvetiti ga Tomislavu. Međutim, anđeo je ispao puno veći i to više nije bilo za privjesak. I tu je počela priča o suveniru od gipsa. Došla sam na ideju – zašto ne napraviti nešto drugo vezano uz našu katedralu, a da to nisu glave koje svi "pretvaraju" u razne suvenire? Anđeo je drugačiji, nešto novo – rekla nam je Antonija.
Većina kalupa, u koje lijeva gips i eto simpatičnog suvenira, u Zagrebu su joj. Za svaki slučaj, neke je ponijela sa sobom na Jadriju, pa kad joj "dođe", posveti se malim anđelima.
Zanimljivi su i kao poklon. Može ih se zalijepiti na korice knjige, magnet, na čestitku ili neki drugi predmet. Do sada ih je napravila više od stotinu, mnoge je poklonila rodbini i prijateljima, a danas se njezin anđeo trubač nalazi i u suvenirnici Muzeja grada Šibenika.
Antonija, tetka poznatog arhitekta Ante Vrbana, završila je studij vanjske trgovine i radila je svega četiri godine u struci. Slijedila je supruga Krešimira, koji je zbog karaktera posla, kao predstavnik firme, morao u Švedsku. Često je putovao, a ona se posvetila obitelji i podizala sinove Filipa i Andreja, danas odrasle muškarce. Filip i njegova supruga Kristina podarili su joj unučicu Tiju, njezinu veliku radost.
Nije se Antonija "pogubila" u ulozi majke, domaćice, žene, danas bake... Uvijek je nalazila vremena za sebe i svoje "gušte". Još za vrijeme studentskih dana učila je talijanski jezik u Perugii, a dok je sedam godina s obitelji živjela u Švedskoj, tri je godine išla u školu, učila i naučila švedski.
– Mislim da u zemlji u kojoj živiš moraš upoznati kulturu življenja, a da bi to mogao, moraš znati jezik – kaže Antonija.
Svašta je zanima, a kako u sebi nosi tu "umjetničku" crtu, uvijek je nešto stvarala. Kaže, "prčkala" u rukama.
– Prvo sam počela praviti narukvice od srebra i to je išlo jako dobro. Strašno volim kuhati te sam u nekoliko brojeva časopisa "Stilist", koji se, nažalost, ugasio, imala svoju rubriku. Moja kuhinja bazira se na dalmatinskoj i nikad se nisam uspjela prilagoditi zagrebačkoj, iako tamo živim od 1974. godine. Trenutno pripremam kuharicu u kojoj će biti recepti jela dalmatinske, bolje reći šibenske kuhinje od mojeg odrastanja do danas, te talijanske i švedske, koje sam upoznala i čija jela inače spremam – na kraju će Antonija.
