StoryEditorOCM
ZanimljivostiANTONIa VILJAC

Predstavljamo još jednu kandidatkinju za Šibensku grandecu: ‘Većinu tjedna ili visim, ili sam u jami‘

Piše Ana Petrić
2. ožujka 2023. - 12:09

Četvrta kandidatkinja koju predstavljamo u izboru za ovogodišnju ‘‘Šibensku grandecu‘‘ mlada je Šibenčanka koja svojim načinom života razbija apsolutno svaki stereotip i raširena mišljenja da su žene ‘‘slabiji spol‘‘. Antonia Viljac žena je koja se po snažnim snježnim olujama i u ekstremnim vremenskim uvjetima penje po najvećim svjetskim vrhovima i u tome uživa. Žena je to koja kao višegodišnja članica HGSS-a spašava unesrećene, koja čisti zidove šibenskih tvrđava od raslinja tako da s njih visi, žena koja organizira škole planinarenja, koja je pustolovni vodič, koja pomaže u zbrinjavanju napuštenih životinja i koja je, iako je po struci diplomirana ekonomistica, već četiri godine vlasnica Obrta za pustolovni turizam te visinske i arheološke radove.

Svi je znaju...

U posljednjih je nekoliko mjeseci itekako medijski eksponirana, no ne bez razloga. Antonia se 31. listopada prošle godine, sa svojim životnim i ‘‘penjačkim‘‘ partnerom Leonardom Grubelićem, kolegom Lukom Dubravicom iz Hrvatskog planinarskog kluba ‘‘Sveti Mihovil‘‘ Šibenik te kolegom Aleksandrom Milosavljevićem, uz pratnju dvojice šerpa, popela na glavni vrh himalajske planine Ama Dablam u Nepalu, na nadmorsku visinu od 6841 metar. Upravo joj je taj uspon bila ‘‘životna želja‘‘, a emocije i dojmovi nisu se slegli ni četiri mjeseca nakon toga.

image

Uspomena s Vaganskog vrha sa svojim Leonardom

Privatni album

- Kolega i ja zaključili smo da nas je umor ‘‘opalio‘‘ tek sad u siječnju i veljači, tek sada kada se sav taj adrenalin smirio. Tek se sada oporavljamo, tijelo zapravo doživi golem šok, a mi nismo ni svjesni što znači toliko dugo biti izložen temperaturama od minus 30 stupnjeva i tim jakim udarima vjetra. Sve je to jako iscrpljujuće za organizam, ali opet sve vrijedi za onaj osjećaj kada se popnete na vrh - govori nam Antonia.

U Nepalu su proveli 29 dana, stanovnici i tamošnja hrana su je oduševili, a sve skupa opisuje kao ‘‘savršenstvo‘‘. Sami uspon i silazak s vrha su ih, kaže, koštali, ali sreća i entuzijazam - ostaju.

- I ja sada kada govorim o tome mislim se što mi je to trebalo u životu. Pojam o vremenu se na planini izgubi jer se misliš hoće li ti ruke i noge izdržati hladnoću, ali opet nastaviš gurati dalje. Izmiješani su osjećaji i emocije - kroz osmijeh kazuje Antonia.

image

Treba paziti na svaki korak i prilikom selfieja

Privatni album

Antonia se planinarenjem intenzivno bavi već 12 godina, još otkako je bila studentica u Zagrebu. Studirala je ekonomiju i menadžment, a kako se na dugoročno nije vidjela u metropoli, tako se nije vidjela ni u uredu kao ekonomistica. Povratkom u rodni Šibenik učlanila se u HPK ‘‘Sveti Mihovil‘‘, a ostalo je povijest. Prije četiri godine iskoristila je poticaje s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za otvaranje vlastita obrta, a završeni fakultet joj je, kako kaže, dobro došao jer sama sebi vodi posao.

- Nije bilo lako ići u privatne vode, svi su mi govorili da treba proći određeno vrijeme dok se pokrene posao, a kada je došla korona, okrenula sam se drugim poslovima, odnosno okrenula sam se onome što znam, a to je - visjeti. Većinu tjedna ili visim, ili sam u jami, ili sam na stijeni, tako da sam silom prilika iz marketinga otišla u visince i pustolovne vodiče. Stalno sam ili na terenu ili sam vezana za vlastitu administraciju. Trenutno se pripremam za sezonu, a u međuvremenu radim te ‘‘visinske poslove‘‘. U svakom slučaju, oko mene su uvijek neki čudni poslovi - kaže nam naša simpatična sugovornica.

Sprema se Pakistan

Svakih godinu i pol dana s kolegama organizira po jednu veliku ekspediciju jer ipak treba vremena da se oporave od one prethodne, fizički, psihički i financijski, a same ekspedicije dugotrajne su, financijski zahtjevne, a iziskuju i dosta opreme. Uvijek se šali kako ‘‘radi u planini da zaradi za planinu‘‘, ali upravo tako i je, a sljedeća destinacija je gorje Karakorum u Pakistanu.

image

Ponekad i spašavateljica mora biti spašena

Privatni album

- Tamo ima zanimljivih vrhova, nisu toliko komercijalni i nema gužve kao u Nepalu, tako da se nadam da ćemo uspjeti sve organizirati za godinu ili godinu i pol dana da odemo u Pakistan. Zasad nas je troje, pa šta bude, ne volimo ići u velikim grupama jer to nisu vrhovi za ‘‘masovna okupljanja‘‘ - govori Antonia.

S klubom se popela na Mont Blanc, Grossglockner u Austriji, Elbrus u Rusiji, Aconcagua u Argentini, a obišla je i vrhove u ‘‘susjedstvu‘‘, odnosno u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Italiji. Osim inozemnih, svaki je vikend na nekoj od predivnih hrvatskih planina koje naziva ‘‘malim rajem‘‘ za planinare. Samo na Dinari je bila otprilike 60 ili 70 puta i, dodaje, nikada joj ne dosadi.

image

I ovo je Antonia, na debelom minusu

Privatni album

Pauze od planinarenja nema, osim ružnim, kišnim danima, a na pitanje što je to što je toliko privlači kod planine odgovara:

- Davno mi je ćaća reka da je to moja droga. Valjda svako mora imat neku svoju ‘‘ovisnost‘‘, planina je moja. Zaista ima puno planinara koji se time bave amaterski ili profesionalno, a meni se eto dogodilo da sam u planini stalno, i privatno i poslovno.

Da je svestrana, dokazuje i to da u vrijeme održavanja Večeri dalmatinskih šansona pomaže svom ocu koji je njihov organizator. U to vrijeme radi svašta pomalo, vodi posao oko marketinga, akreditacija, smještaja, kako kaže, ‘‘leteća‘‘ je za sve. U HPK ‘‘Sveti Mihovil‘‘ volonterski vodi školu planinarenja, sedam je godina članica HGSS-a u stanici u Šibeniku, a koja broji čak 10 žena!

Uz bok muškarcima

- Naše su žene zaista jako uspješne u speleologiji, penjanju, visokogorstvu. Uz bok smo s muškarcima, nema tu razlike. Mislim da je tako jer smo mi ipak malo ustrajnije i temeljitije u nekim stvarima - smije se Antonia.

image

Nakon svakog uspona ostaje uspomena

Privatni album

Dite je s mora, odrasla je na Jadriji, ali u moru svega što može - ne može roniti u moru.

- Probala sam stvarno, jednostavno se bojim. Kada bismo i išli roniti, ja bih zaronila metar i odmah bih instruktorima slala znak da me strah. Roniti mogu samo s maskom i disalicom i to na minimalnim dubinama - kazuje nam Antonia.

Vijest da je nominirana za ovogodišnju ‘‘Šibensku grandecu‘‘ zaista ju je iznenadila jer, govori, misli da još nema dovoljno onih ‘‘životnih‘‘ kilometara u nogama.

- Bilo mi je malo neugodno u početku, ali naravno da imponira, to je jako lipo jer mi smo ipak mali grad i mala zajednica, svi se znamo. Kad čitam tekstove o ženama koje su nominirane i koje su bile nominirane prethodnih godina, stvarno otkrijem predivne žene, predivne priče, a sve su većinom samozatajne. Ali ako ovim potaknem barem jednu osobu da se počne baviti planinarenjem ili otkrije neku svoju životnu strast - e to je za mene uspjeh - zaključuje Antonia.

image

U kraljevstvu leda i snijega

Privatni album
23. svibanj 2024 03:38