StoryEditorOCM
ZanimljivostiZVONIMIR VILA

Ovaj slikar i grafičar svojom kreativnošću oplemenjuje okolinu: Donosimo priču o umjetniku koji je šibensku ulicu pretvorio u atrakciju

18. kolovoza 2019. - 17:09

Da je samo kunu naplaćivao od svakog namjernika koji je ovog ljeta zavirio u njegov atelijer – galeriju, mogao je poznati šibenski umjetnik Zvonimir Vila skupiti lijepe novce. No, dao je ruku konkurentnosti domaćeg turizma, ostao je na politici "free entrance", kako stoji zapisano na staklenoj boci iznad ulaznih vrata, od koje je ovaj akademski slikar i grafičar dizajnirao putokaz. I to kakav grafičar! Nije mala stvar kada te profesor Frano Paro – u čijoj je klasi diplomirao 1990. godine – crno na bijelo, proglasi svojim najboljim studentom grafike ikad.

I to je ponosni Zvonimir stavio na zid, jednako kao što je na središnje mjesto atelijera stavio svoju grafičku presu, kao posvećeno mjesto, oltar, oko kojeg se u njegovu životu sve vrti i sve okreće.

– Drago mi je ako sam uspio oživiti ovu ulicu, kojom se iz turističke vreve i gužve Kalelarge meandrira prema rivi, i natrag. Ali, nije meni bila namjera ništa uređivati, ja sam samo otkrio ljudima ono što je tu već bilo. Samo se nije vidjelo – otkrio nam je Vila, s istom onom jednostavnošću s kojom je u zapuštenom podrumu, odnosno konobi, koju mu je na korištenje ustupio Ante Šare, otkrio stari kamen i drvene grede. Grede s kojih vise stari lusteri s voštanicama, suhi kolači nanizani na žicu...

Priča o njima tako je očarala jednu američku slikaricu, Vilinu kolegicu na dvomjesečnom proputovanju kroz Europu, da je samo stala i slušala je otvorenih usta. Štorija o ribarima i težacima koji su taj suhi kolač umakali u crno vino, dobivajući tako krepku juhu, obrok, iće i piće s kojim su preživljavali danima.

Tako se Vilin atelijer, uz galeriju, preobražava i u neformalni muzejski prostor, što i ne ide teško uz čitav niz starih tiskarskih alata, preša, grafika. I ne samo to, nego je Vila i od starih odbačenih stvari, koje bi drugdje predstavljale komunalni problem i glavobolju za smetlare, stvorio zanimljive instalacije. Kao da je Ikea!

Odbačene limene kante postale su pitari, u koje je zasadio tuje i puzavice, neugledni, odbačeni okviri od starih goblena dobili su novi život, skoro kao da ih je rezbario ili kipario.

– Vodim računa da to ne bude samo estetski lijepo, nego i funkcionalno, da ima neku poruku, informaciju, priču, i za naše domaće ljude, a ne samo za turiste. Moraš imati nekakav osjećaj za kreaciju. Pogledaj samo izloge po Šibeniku. Izlog je lice jednog grada. A nemam osjećaj da mi tom svom licu pridajemo neku veliku pažnju. Ima ih takvih da bih im, na skali od jedan do pet, dao ocjenu – nula! – prilično je strog Zvonimir kao "ad hoc" likovni kritičar.

– Kud god pogledaš, kud god se okreneš, sve nam je "art galery". Još samo čekam da netko na mesnicu ne stavi da je i ona – art galery! Treba imati mjeru! I znati kad stati, i gdje što metnuti – kaže Zvonimir. Uvjeren kako je u svakom šibenskom podrumu skriveno blago prošlosti, koje samo treba malo "luštrati" da zasja na suncu, jednako kao i cijela šibenska arhitektura uzduž i poprijeko stare gradske jezgre.

A ako ne vjerujete meni, evo da citiram dr. Marijanu Borić, iz HAZU-a, koja je pisala i surađivala na znanstvenim skupovima o velikom šibenskom izumitelju Antunu Vrančiću, a koja je, posjetivši Vilin atelijer, u knjizi dojmova ostavila crno na bijelo: "Oduševljena sam umjetnikovim radom i prostorom u kojem je baš svaka stvar na svom savršenom mjestu, na kojem i mora biti. Odlazim s odlukom da u skoro vrijeme ponovno moram doći!"

21. studeni 2024 07:42