U uvalu Sv. Petra u Mandalini bura je ovih dana poslagala dio brodova šibenske ribarske flote kao srdele u konzervi. Vezala se uz operativni gat i 14-metarska koćarica "Sokol" Petra Baranovića, bivšeg saborskog zastupnika i dogradonačelnika Šibenika koji je poslije devet godina u politici odložio veštit u ormar i ponovno, što bi se reklo, uskočio u mokre ribarske gaće.
Bila je to upravo idealna prilika za susret s rijetkim, ako ne i jedinim profesionalnim ribarom s kraja na kraj Jadrana kojega sveučilišna naobrazba i titula diplomiranog inženjera morskog ribarstva nije uspjela trajno udaljiti od mora, nego ga je upravo obratno, njegovom voljom i odlukom, još više zaplela u ribarske mriže, vezala uz kormilo, vitla, sajle i cimu.
Kapetana Peru zatekla sam na koći s kantom piture i pinelom u rukama u njegovu prirodnom ambijentu koji nekako nije trpio "kockastu formu" i preozbiljne, teške teme, ali jest ćakulu o svemu i svačemu. A tu su ležernu interakciju, usput budi rečeno, s neskrivenim zanimanjem, fineći se zauzetošću prčkanjem po brodovima, pratili jedan od članova posade obližnje ribarice "Val" i mlađahni Ante Topić, Baranovićeva desna ruka i, kako sada stvari stoje, budući zapovjednik koćarice. Unatoč fijukanju bure kroz brodske sajle i zujanju brusilice s jednog od brodova, poslije se pokazalo da je slušački auditorij bio i širi, ali o tom potom.
Tija bit pilot
Uglavnom, priča je počela od samog broda. Petar je na svog "Sokola" prvi put stao 1988. godine u Italiji kao mornar naučnik u talijanskoj posadi sa samo 19 godina. Obitelj mu je, pojasnio je, odlučila kupiti brod, pa su roditelji procijenili da bi bilo zgodno da za tih nekoliko mjeseci, koliko se čeka rješavanje izvozne procedure i sređivanje papira, stekne i nešto iskustva na moru.
- Oma smo prvi dan uvatili minu, pa sam u startu naučija sve talijanske psovke, koliko ih ima, a zavolija sam i Erosa Ramazzottija. Kapetan ga je sluša, a ja sam ga tada prvi put čuja, nisam za njega ni zna. On turnija kazetu, ja na timunu vozim prema Veneciji, za nama galebovi, a Eros piva: "E, chi sei adesso tu..." I to je bila ljubav na prvu, ka šta mi je uvik bilo pomorstvo. Još u osnovnoj školi, na mojim su zadaćama bili nacrtani brodovi. Negdi koncem osmog razreda počeli su ratne brodove i jedrenjake minjat isključivo ribarice. Bija je to neki usud. Kad bi izašli iz ondašnjeg kina "20. april" u Šibeniku, ekipa bi mi rekla: ajmo ća kući, a ja bi ih zaustavlja. Čekaj, čekaj, reka bi, da vidim one brodove od "Jadroribolova" na rivi. Ima sam tada 13-14 godina. Tako nekako je počeja i ovi vamo, ovi šta struga po brodu - pokazao je iznenada Petar na momka Krešu Blaževića na susjednom brodu "Val" - šulja bi se po rivi i onda bi s onom ricastom glavom provirija kroz purtelu dok bi ja radija u motoru.
Pomno tapkajući pinelom i ispunjavajući točke koje u prvom nanosu piture nisu bile obojene, Baranović se sjetio svoje prve plovidbe kao zapovjednika broda. Bilo je to 4. veljače 1989. godine. Zaputio se u Šibenik iz talijanskog Caorlea. Na rivi ga je, uz carinike i policiju, dočekao i Anton, tadašnji lučki kapetan, Bokelj, koji se čudom nije mogao načuditi koja je golobrada "avetinja" od kapetana učinila toliku rutu. Bilo je to netom nakon što je završio srednju pomorsku školu. A na pomorstvo, kao životni odabir, majka Libuša mu, kaže, nije blagonaklono gledala.
- Mater je bila protiv. Najprije je bila protiv kad sam tija bit pilot lovca presretača i upisati letačku akademiju, pa je to uspješno minirala. Ali, ovo nije mogla! A ćaća me je podrža. On je to gleda s poslovne strane ka moj odabir jer sam završija srednju pomorsku i to je u to vrime bila vrlo perspektivna, propulzivna djelatnost. Upisa sam Pomorski fakultet, a kako se desilo da smo u međuvremenu ušli u taj posal s koćom, procijenija sam da se moram skinit sa fakulteta i preuzeti svoj brod. Sveučilištu u Splitu sam se vratija 13 godina kasnije i završija za diplomiranog inžinjera ili magistra struke na Odjelu mora, odnosno morskog ribarstva - kazao je Petar, rutinski nanoseći još jedan sloj piture na osušenu površinu.
Odlazak u politiku
U razgovoru smo se po logici kronologije zbivanja u Baranovićevu životu dotakli i ribarskog aktivizma i politike...
- A čuj, ja nikad neću odustat od toga da moja dica i buduće generacije, moji unuci, žive u boljoj zemlji od one u kojoj danas jesam. I to je bija moj razlog odlaska u politiku. Baveći se zastupanjem ribara, svatija sam da je politika zapravo ona koja kroji okvire života svima nama. Tako sam se odlučija da se politika ne bavi s nama, odnosno sa mnom, nego da se provam ja bavit politikom, pa nešto prominit. Moram bit iskren pa priznat da sam u ribarskom sektoru više toga uspija prominit dok sam bija javna osoba izvan samog političkog sustava. Više sam toga generira kao predsjednik Sindikata ribara u onih devet godina nego šta sam uspija napravit kao saborski zastupnik.
- Zašto - bilo je, zapravo, moje prvo pravo pitanje.
- Zato šta Sabor u Hrvatskoj ima dekorativnu ulogu - ispalio je Petar prije zadnjeg izgovorenog samoglasnika.
- On je jedna obična kulisa. S druge strane, kad dođeš tamo, onda se na tebe sruše svi problemi ove države, ne samo ribarstva... Zvoni telefon i plače samohrana mater iz doline Neretve da triba tri vaguna mandarina negdi dat jer je mandarina enormno rodila, a otkup neće da kupuje. To tako funkcionira kod nas. Mo'š imat otkupnu stanicu da otkupljuješ kad ti to paše. I onda se baviš 20 dana s time kako spasit sirotinju u Neretvi. Pa onda sidneš u auto i kroz Slavoniju pa shvatiš da projekti gradnje silosa slavonskih seljaka stoje sakriveni negdi u ladicama zato da bi dva-tri ključna "gulamfera", da im ne navodim imena, u Hrvatskoj imala monopol, da bi mogli pljačkat seljake - "užgao" se Petar, kao nekoć za saborskom govornicom, a onda se vratio temi ribarstva.
Lako je Talijanima
- Ja smatram da u društvu svi moraju imati jednake šanse, u bilo kojoj djelatnosti, da u društvu treba funkcionirat načelo izvrsnosti. U hrvatskom ribarstvu danas su najmoćniji oni koji su jako dobro iskoristili sustav, ponekad i izvan granica korektnog, koji su izmuzli najprije državni proračun, a sad muzu europski. Par imena je to, par firmi. Velika većina se muči ovako, evo kao mi ode - zaokružio je pogledom po uvali.
- Ovo su dečki koji pošteno zarađuju. Njima država ne daje ništa - bio je rezolutan.
Na pitanje je li mu poznat odnos države prema kolegama u susjednoj Italiji i može li pronaći kakve poveznice sa statusom domaćih ribara, bio je još odlučniji:
- To uopće nije za komparirati. Realni troškovi, na primjer, talijanskih ribara su dvostruko manji, a tržište je uređeno i nacionalna politika ih štiti na način da za kil potpuno iste vrste i kvalitete ribe dobivaju dva do tri puta više nego šta mi dobivamo. Matematika je vrlo jednostavna - znači ako talijanski kolega po kilu ribe dobije 2 do 2,5 puta veću cijenu, a troškovi održavanja broda, operativni troškovi, davanja prema državi i sve ostalo su mu višestruko manji, onda je jasno da tu ni približno ne govorimo o istom statusu. Recimo, porez na frišku ribu im je, mislim, bija 4 posto. Mi smo ga sad spustili na 13, a bija je do nekidan 25. Osim toga, tamo se privez brodova ne naplaćuje, model angažiranja radne snage koja cirkulira kroz brodove i koja nije stalna je puno jednostavniji. I koja je poruka? Dalo bi se zaključiti da u Hrvatskoj na čelne pozicije izvršne vlasti dolaze nekompetentni ljudi. Kao što sam jedanput rekao u Hrvatskom saboru, da mi je dat zadatak da među hrvatskom političkom elitom sastavim posadu za plivaricu, dočeka bi penziju bez uspjeha. Takva je situacija i danas, ni jedno ministarstvo u državi ne funkcionira...
Briselski dječaci
S rive ga je prekinuo glas Ivana Baranovića, prvoga rođaka. Odmah je počelo ribarsko prepucavanje i kalavanje.
- E moj Petre, nema ništa od pituravanja. Samo parla, parla... - doviknuo je Ivan.
- Evo, vidiš, namisto da te kolega obrtnik podrži, vako se desi. A neću ništa reć.. - odmahnuo je Petar glavom.
- Ajde reci do kraja! Nemaš šta reć... - izazivao ga je rođak.
- Lipo ti ga je upakira... - uključio se odmah u zafrkanciju i Krešo odloživši pinel i našavši se trenutno na bandi broda.
- To je stari režimlija i provokator - sugerirao mi je Baranović mlađi motirajući glavom na pridošlicu, ali se ni stariji nije dao smesti.
Nastavilo se podbadanje i prebacivanje loptice kao na kakvom verbalnom ping-pong terenu.
- Ovo ti je ode kabaret! Ovo je Mediteran kakav bi triba bit, kakav je uvik bija i kakav se mi, zadnji Mohikanci, trudimo sačuvat. Briselski dječaci nas zajebavaju. Jedno od ishodišta di se generira najveća količina ludosti je Odjel europske komisije zadužen za ribarstvo. Sad to nama sve dolazi u valovima, svako toliko neka nova nebuloza. Onda se mi pitamo ko tim ljudima uopće daje, ne ovlast da kroju našu i sudbinu ostalih europskih ribara, nego ko tim ljudima uopće daje vozačku dozvolu da voze. Aj ovo zadnje izbriši. Neću aluzije na vozačku dozvolu, mislit će da podjebavam da ne kažem koga - šeretski je Pero podigao obrvu.
- Evo, izbrisala sam, a moje zadnje pitanje je ima li u politici uopće kakvih frajera?
- Jedini frajer među političarima na ovom širem području, osim mene, je Goran Pauk. Ovo sve drugo ne priznam. Reka sam mu u finalu moje političke karijere, u našim sad već zrelim godinama: posta si mi drag! Ali iša si mi u početku tako na živce, da ne budem šibenskiji, da je to čudo. Sad te potpuno razumin, reka sam mu - oprosti mi, pape. Plaka je od smija.
PROLIĆE U MORU
Raduju me škampi
Volim ulovit velikog šampjera, volim ulovit veliku grdobinu i definitivno - volim kad na proliće, sad, u ovo doba, zaživi more sa škampom, kad se među ostalim vrstama, migolju škampi i zapravo daju nadu da ih nismo potpuno uništili mada je do prije 6-7 godina izgledalo da je gotovo.
IME BRODA
U spomen na Sokola
Moj brod se zove po jednom prijatelju koji je sa mnom u mladim danima vesla u šibenskoj 'Krki'. Ima je nadimak Sokol i dok sam ja iša u Veneciju po brod, on je poginija u saobraćajnoj nesrići. Kad sam se 5. veljače 89. vratija doma, onda mi je pokojna mater došla uza skale, onako u suzama, i rekla: Petre, poginija je Sokol... U tom momentu sam odma donija odluku da će se brod zvat 'Sokol'. Eto, to ti je priča kako mi je brod dobija ime po dečku koji mi je bija jako drag.
ZATUĆI ĆE NAS
Karijeristi bez emocija
Čovik bez emocija je tranzistor, crno-bila televizija, usisivač... a takva vrsta tipova bez emocija, nažalost, danas dominira u svim strukturama hrvatskog društva. To će nas zatuć. Ti ljudi nemaju osjećaja za ništa osim za vlastite karijere, onako zalizani, u skupim odijelima.
PROBLEMI
Ministarstvo ne razumi
Di ćemo vezat brodove, to mi je sad u fokusu. Nemamo pravih uvjeta iako ova uvala djeluje idilično. Nama je ode jako tisno, pa je u luci vezan samo dio ribarske flote šibenskih ribara. Ostalo je prepušteno drugim brodovlasnicima. Ribari nisu nigdje omiljena populacija. Imamo problema i s plasmanom ribe, s načinom kako funkcionira tržište, s resornim Ministarstvom pomorstva koje ne razumi neke stvari - šta je ribarski brod, šta je ribarski posal. Paradoksalno je šta neke stvari koje su tako jasne same po sebi, dakle nisu teoremi, nego su anksiomskog karaktera, mi već 15 godina pokušavamo i ne možemo riješiti.
O POGINULOM KOLEGI
Pomozimo obitelji Ljube Vlahova
Ribarska solidarnost je nešto što mora živit među nama, pa smo tako nazvali i udrugu kojoj sam predsjednik. Nedugo nakon što smo je osnovali, pokazalo se na tragičan način da nam ta solidarnost triba. Na veliku žalost svih nas kolega, more je uzelo jednog od najboljih, ne samo po njegovoj ribarskoj stručnosti, nego prvenstveno po svim ljudskih karakteristikama. Iza njega je ostala familja, u jednom jako nezavidnom položaju.
Mi ribari i braniteljska populacija poduzeli smo određene korake da olakšamo toj obitelji da se ne desi ono najgore. Vidit ćemo kako će određene institucije sljedećih dana reagirati. Bit će mi jako drago ako u ime ribarske zajednice, kao jedan od ljudi koji predstavljaju i vode hrvatske ribare, budem u prilici pohvaliti i zahvaliti visokoj politici i izvršnim komponentama vlasti u Hrvatskoj. One bi sad trebale napraviti određene stvari za tu obitelji. Bit će mi jako teško ako dođem u poziciju da budem batina, a boga mi, ne iskažu li se u ovom slučaju na način koji bi bija pošten, pravedan, human i ljudski, neću imati milosti. U toj situaciji mi iz Ribarske solidarnosti ne tražimo ništa za sebe. U ovom slučaju, za familiju svog poginulog kolege tražimo apsolutno suosjećanje od razine hrvatske Vlade pa do najzadnjeg ureda u gradu Šibeniku. Imat će priliku iskazati ovih dana kako zapravo doživljavaju hrvatske ribare i uopće kako generalno doživljavaju svoje građane.