StoryEditor
ZanimljivostiNaprid naši

Momak Antoni vari prvo šibensko pivo: Iz peći njegove djevojke Julije nastaje unikatna keramika Made in Crnica

Piše Zdravko Pilić
14. studenog 2020. - 15:32
Julijana MašinaAnte Baranić/Cropix

Banjevačka 4. Zapamtite tu adresu. Šta je na njoj, pitat ćete. A garaža, velim ja. I po čemu je ta garaža bitna, pitat ćete jopet vi. A ja ću vam odgovorit - o, po mnogočemu. Ako ništa drugo, znamenita je i poznata po tome što se u njoj počelo variti prvo pravo šibensko pivo, znameniti Mihovil, koji se i danas može naći u svim boljim točionicama i ugostiteljskim objektima koji drže do sebe, autorskog dvojca Filip Plavčić i Antoni Stojanović. E, pa u istoj toj garaži, uz asistenciju istog tog Antonija Stojanovića, njegova života družica Julijana Mašina, pokrenula je novi šibenski brand JUMA, koji će iz temelja prodramati učmali svijet naše dalmatinske keramike. U toj je garaži, naime, stari torkul za grožđe dida Jakiše sklonjen u stranu, a njegovo je mjesto zauzela prva peć za pečenje keramike u povijesti Crnice. I prvo lončarsko kolo na kojim njihove - manje ili više - vješte ruke već stvaraju lonce, teće, vaze, šalice, vrčeve i bukaline. Svaki naredni bolji od prethodnog! A, odakle ti Julijana u keramici, kad sam čuo da si završila kostimografiju? - pitam ja, a odgovor se nameće sam po sebi - imamo jedno kazalište u Šibeniku i jednog kostimografa, koji mu je sasvim dovoljan...

- A, ne, ne, ja sam se još u osnovnoj školi bavila keramikom, to je ljubav od malena, glina, oblikovanje rukama, zemlja, biljke, priroda, sve to u jednom, išla sam na radionice na Ribnjaku, kako sam odrastala u Zagrebu, u kojem sam živjela između 1995. i 2015. nekih dvadesetak godina. Imala sam osam godina kada smo otišli u Zagreb, na polugodištu drugog razreda, roditelji su otišli zbog posla, a onda su se kad su otišli u penziju, mirovinu, i vratili, nekako i ja s njima. Iskreno, jedva sam čekala - priča nam Julija, koja je iskoristila poticaje sa Zavoda za zapošljavanje, od nekih 75.000 kuna da ispuni svoj san iz djetinjstva. Kupi peć (samo ona koštala je nekih 50-ak tisuća kuna), lončarsko kolo, valjak, plati doprinose i okuša se u vlastitom, privatnom biznisu. I pokuša živjeti od vlastitog hobija i radi ono što voli. S onima koje voli...

Zdjelica za Teslu

Sve što radi, Julija radi od gline, a onda peče u peći, na 1050 stupnjeva Celzijusovih i pretvara je u keramiku. Pijate, šalice za kavu, posudice za životinje. Eto, i njezina kujica zvana Tesla ima svoju posudu za hranu, čak dvije zapravo. Na jednoj je ime, a na drugoj je srce. Isto takvo možete imati i vi, za svog ljubimca, repatog ili kusatog, sasvim svejedno, krznenog ili pernatog, sve će vam to napraviti bez problema. Eto, u testnoj fazi sada radi i ukrase za borić - uskoro će Božić i Nova godina, pa magnete za frižider - to je za turiste i turizam, diš u Šibeniku bez toga - pa onda stalke, odnosno držače za sapune.

Polako, bit će toga još svega, tek joj je peć proradila sredinom listopada. Jesu li stigli i prvi računi za struju? Nisu još, što je srića, jer to 'čudo' od 12 kilovata vjerovatno isto toliko i struje 'guta', pa se pali po noći, kad je jeftinija tarifa, ali to je trenutno u drugom planu. U prvom je bilo hoće li im radovi popucati, hoće li se dobro ispeći. Srećom, sve je ispalo savršeno, što znači da je meštrica pogodila, sve dobro napravila, omjere, smjesu vode i talijanske gline...

Inače, je, istina je, teško je raditi na kolu, iako je ona pedala doli na struju, ne triba je pumpati nožno, nego samo pritiskati, kao gas od auta. Treba imati osjećaj, znati tehniku, dobro centrirati ono što radiš, tako da bude svugdje jednako. Na tome zasad puno bolje radi Antoni, kad sjedne za njega, u predahu od građevine kojom se trenutno profesionalno bavi, otvorio je čak i projektni ured. On izvrti bokal, a Julija mu doda ručku. Izgleda jednostavnije nego što jest, kad gledaš na You tube. Ali, s praksom će biti još i bolje. Ići će to, ne sumnjamo.

Ima stvari koje se rade i u kalupu - i to sami rade, od gipsa - izliju se u njega, pa se nakon sušenja izvade, kao primjerice svijećnjaci u koje ide - ekološki - sojin vosak, a ne parafin kao prije, koji ima i štetnih spojeva. Ipak je to petrokemijski proizvod, ovo je čista priroda. Taj se vosak iz Velike Britanije naručuje, dolazi u listićima, pa se topi, ulijeva u posude.

Nije to štanca

Nakon sušenja na zraku, dolazi bojanje, specijalnim bojama, a nakon toga ide pečenje, pa opet sušenje, pa onda glaziranje. Ima mali milijun glazura koje se nanose ručno, kistom, a nakon toga opet ide pečenje. Da bi svaka stvar bila sjajna, periva, da ne bi puštala vodu, ne bi na njoj ostajale mrlje. A šta ste vi mislili, da to ide samo od sebe. Svaka ova, pa i najmanja stvar, prelazi preko ruku dvadesetak puta. Sjetite se toga svaki put kad vidite ili čujete cijenu ovih unikatnih 'hand made' predmeta, prije nego zaustite - 'skupo je' - za bilo što od ovih stvari od kojih ni jedna nema dvojnika. Ne možeš je napraviti istom sve i da hoćeš, jer su neponovljive, napravljene u dahu i trenutku.

Nije to štanca, Made in China, nego je to unikum, Made in Crnica. Imaju i jednu prijateljicu koja im to dila, reklamira i prodaje po društvenim mrežama, social networkingu - Marinu Novoselić, koja živi u Irskoj. Ona im je zastupnica za englesko govorno područje, smiju se, za inozemna tržišta, ostatak svijeta. Gdje će ih brzo prepoznati, jer ozbiljno shvaćaju sve koji su počeli u garaži. Genijalaca Poput Aplea i Microsofta, glazbenika poput Ramonesa, ili poput jednog našeg Šibenčanca kojeg su na centralnom Fiatovom otpadu u Torinu zvali 'signore quattro buci' jer legenda kaže da nitko tako dobro kao on nije mogao skinuti sve što je iole vrijedilo od motora da bi na koncu od njega ostao samo blok sa spomenute 'četiri rupe' - 'kvatro buki'. Naprid naši!

Izdvojeno

30. studeni 2020 05:43