Na svijet je došao u šibenskoj Mandalini prošle godine, malen, da ne kažemo sićušan i goluždrav, a već nekoliko mjeseci poslije bio je – prvak svijeta. Šampion! Najbolji u svojoj klasi!
Ni Messi ni Ronaldo, nego baš on, mali žuti, koji je rastao uz zidine šibenskoga Remontnog brodogradilišta, a brižno ga je trenirao – da se pred strogim sucima pokaže u svoj svojoj veličini i raskoši svojih 12 centimetara – Zoran Rupić. Još jedan bivši "remontaš" koji je svoju artiljerijsku radionicu u bivšem MTRZ-u "Velimir Škorpik" napustio u šestom mjesecu 1991. godine, da bi otišao u ZNG, odnosno Hrvatsku vojsku, iz čije se uniforme nije skidao sve tamo do 2004. godine, kada je otišao u mirovinu. Ne baš nešto veliku, ali kakva je takva je, i više nego zaslužena. I u njoj se Zoran ponovno vratio hobiju, odnosno strasti koja ga nikad nije napuštala, a zaludila ga je još kao momčića, da ne kažemo – dite. Tićima!
U ćaćinoj radionici
Počeo je, kao i sva dalmatinska drčina, s grdelinima, za koje je sam pravio kebe, u ćaćinoj stolarskoj radionici, one male, zvane ričamice. Jer su se i grdelini koji su u njima pivali, zvali ričami – dozivači. Njih se koristilo kao mamce, oni bi pivali kao ludi kad bi se išlo u "oželandu", kako se zvao lov na tiće, odnosno grdeline, verdune, lugarine, faganele, frzeline. Ovaj je zadnji bio najmanji i nekako najmanje cijenjen, a najkrupniji je bio verdun – danas bi se knjiški reklo zelentarka, koji je brojnim poklonicima "tičje pisme" bio jednako omiljen, ako ne i draži, od gardelina. A nije ih falilo! Naročito po brijačkim radnjama, po kojima su se umjesto radija držali – tići.
I onda bi brico, kad bi grdelin krenija u svoje "pletivo", sta i reka: "Ma slušaj ti ovo, divota!" Drugi bi reka: "Ako je tebi ovo dobro, tebi je onda magarac prdnija u uvo! Ovo nije čulo tića! Vidićeš kad ti ja izvadin svoje iz mraka, čut ćeš šta je pisma!" I onda bi se znali pokarat i dobro poinadit, pa se uskoro tići više ne bi ni čuli od cike i vike. "Ne moraš mi više dolazit!" – "Nisan ni mislija!" Jer moga si se "meštru" dirat u puno toga, ali u tića i u pasa – nikako!
– Je, baš je tako bilo. Danas od ove mlađarije malo ko drži tiće, odnosno kanarince, a tamo šezdesetih godina, kad san ja bija mal, nije bija balkon a da na njemu nije bila kakva tica, i pivala. Nije svaka kuća tada imala ni radio, kamoli TV, ali bez tića se nije moglo! To je bilo tako! – prisjeća se Rupić, koji je još prije Domovinskog rata bio poznato ime u ondašnjim krugovima uzgajivača ptica. I to ne samo u Šibeniku, nego i šire, u bivšoj državi.
On i Joško Dorbić bili su među poznatim i tada još rijetkim uzgajivačima kanarinaca "opala"; u Splitu je, na Svjetskom prvenstvu koje je te 1989. godine održano u Splitu, osvojio čak i drugo mjesto, Vlado Antunac i Ivić Ivica uzgajali su njemačke s kapom...
Zadržali tradiciju
U Šibeniku je bilo dosta vrhunskih uzgajivača, a paradoksalno, skoro isti oni koji su ih onda držali drže ih i danas. I danas i onda bili su među najmlađima. Današnju dicu to kao da više ne zanima! – veli Rupić, čiji je kanarinac pasmine rheinlander osvojio titulu svjetskog prvaka na netom završenom svjetskom prvenstvu u Napulju.
Pored rheinlandera, koje je nabavio od Željka Krnčevića, uzgaja i njemačke s kapom, te lipokrome, bijele i žute, mozaike i avorio, odnosno boje slonovače, sve nekih 70-ak komada ptica koje drži u jednom malom prostoru od par kvadrata pokraj stare austrougarske mornaričke zgrade u kojoj živi.
– Belgijanci su u svijetu tića broj jedan, odlični su i Francuzi, Portugalci i Španjolci, dobri su i Talijani, od kojih smo mi prije nabavljali ptice, za uzgoj, ali sad se i mi sve više orijentiramo na Belgiju. Europa postaje sve manja, odnosno lako je danas sisti u auto pa otići bilo gdje, nema granica, brzo si tamo i amo. To omogućuje svima da prate najnovije trendove, novosti u svijetu tičarenja, da vide kakve su ptice u modi, kakve su "pase".
Evo, meni se, recimo, puno sviđa novi tip border kanarinaca, mogao bi ih nabaviti dogodine, ali nije to tako jednostavno kao što se misli. Moraš se predbilježiti, lista čekanja kod Belgijanaca je duga, pa kad dođeš na red. Tići od najboljih uzgajivača rasprodani su unaprijed, a za cijenu se i ne pita. U Italiji pticu možeš nabaviti za 100 eura, a u Belgiji ide i po 300-400 eura. Komad! I to ne biraš sam pticu, nego koju ti on da, odnosno ona koja je na prodaju! – otvara Zoran vrata svijeta koji je mnogima izvan ovog hobija, odnosno strasti – a žene tičara će vam reći, i bolesti – potpuno nepoznat.
Dati lovu za koju bi mogao kupiti tele za nekakvu ptičicu koja bi vam sutra, iz čista mira, mogla krepati ili za koju ne znate hoće li i put preživjeti, to je kod normalnog svita za psihijatriju, ali u svitu ptičara to je skroz normalno. Isto kao što je normalno da ćete pticu kod većine naših uzgajivača platiti puno manje – u prosjeku između 30 do 40 eura. I to muškog, jer jedino oni pjevaju.
Ako neko traži ženku, znaš da je uzgajivač. I da mu triba za racu.
Tjera se moda
– Moda je u svijetu uzgajivača ptica prisutna kao i u svemu. Nekad se traže duge, nekad kratke suknje, nekad usko, nekad široko. Eto, recimo kad smo mi bili mulci, onda su bili veliki, krupni grdelini, oni koje smo mi zvali Bosanci, ili "bilaći", jer su kod nas dolazili priko Bosne, iz Rusije, odnosno Sibira, bile boje, takvi bi se puštali, niko ih nije htio. Danas su takvi najtraženiji, to su "majori", smatra se da su skroz posebna vrsta gardelina, i cijena im je 200 eura. Naravno, ne iz lova, jer se time više nitko ne bavi, zabranjeno je odavno, nego iz uzgoja, što se lako vidi po zatvorenom prstenu, koji je ptici moguće staviti samo prvih nekoliko dana života – veli Rupić.
Zoran Rupić skrenuo nam je pažnju na još jedan detalj, koji vam je morao pasti u oko čak i ako niste veliki ljubitelj i uzgajivač, a to je da je oko nas, u gradovima, sve manje i manje ptica. Nema čak ni vrabaca, od kojih se prije nisi mogao braniti. Što je tome uzrok, teško je reći. Vjerojatno zagađenje okoliša, ali i sve veći broj svraka i vrana koje se lako prilagođavaju životu u urbanim okruženjima, a za male ptice su opasnije od grabljivica.
Zato u Društvu za uzgoj i zaštitu ptica Šibenik, čiji je i Rupić član, među njih dvanaest ili trinaest, razmišljaju da počnu postavljati hranilice i za vrapce na području grada Šibenika, a ne samo za ptice pjevice. Pomoć treba i labudovima, i njima bi negdje u Šibeniku pasao ponton za hranjenje, kao u Skradinu, na kojima bi im se moglo ostaviti sijeno, pšenicu i kukuruz, čak i pokoja mala ribica, što je njihova standardna hrana.
Umjesto kruha koji im ljudi bacaju, ili čak i pizzeta koje im daju. A koji im pravi više štete nego koristi. Jer se primjećuje u zadnje vrijeme da ni njihov broj nije više tako velik kao što je to bio jedno vrijeme, kada ih se moglo vidjeti na sve strane.
Koliko Zoran Rupić troši na svoj hobi? I uzgoj šampiona? Pa troši dnevno oko jedan kilogram sjemenske hrane. Vreća od 20 kilograma mu traje na 70 ptica oko dvadeset dana. I cijena joj je 50 eura. Ima tu još i drugih izdataka, pa treba računati da ga njegov hobi, strast, ljubav, bolest, zovite je kako hoćete, dođe 100 eura mjesečno. Nije malo, reći ćete. Ali, ako računate da se Rupić ostavio cigareta, na koje je trošio puno više nego na tiće, onda ćete vidjeti da nije ni puno!
Melem za dušu
– Evo, kilogram spize za klijanje je 0 kuna. To je sjemenje koje se daje kad malo proklija, kad je puno vitamina i onda se daje kad se ptice pripremaju za uzgojnu sezonu. Parove sam već složio, stavio sam im gnijezda i sad se ženke zabavljaju noseći pređu po kebi, praveći gnijezdo. I dozivaju mužjake, živkajući. A oni pivaju li, pivaju, pokušavaju nadglasati jedan drugoga, ne bi li se što više svidili ženkama. A ja onda lipo okrenen onu plastičnu kantu i sidnen na nju, među njih i slušam i gledan. Satima! Ne mrdan ničim! Blažen! Neko sa strane bi vjerovatno reka da san munjen ili luđak, ali meni je to gušt, milina, melem za dušu, nirvana. To meni niko ne može platiti! Divota!