StoryEditor
Zanimljivostina radost djeci

Katičine igračkice s Gorice: Iako je u devetom desetljeću života, ova Šibenka još ima dobro oko i sigurnu ruku

Piše Jordanka Grubač
13. lipnja 2021. - 08:49
Nikša Stipaničev/Cropix

- Danas sam se igrala s medvjedićem, još su ostale samo prednje i stražnje nogice, ovaj je najmanji, a tu je cila familija...
Ova će rečenica biti možda još manje jasna kad kažem da ju je izgovorila gospođa od 86 godina. Učiteljica u miru, Katica Štambuk, rođena Bogdanović, tu s Gorice.

Ne, nije Katica Štambuk pala na djetinjstvo - što bi se od nje moglo očekivati s obzirom na lijepe godine. Al' što se godina tiče, Katica po glavi i bistrini nije daleko odmakla od svojih srednjih godina. A i onaj je njen gromoglasni alt, dugogodišnje “kolašice”, a i pjevačice mnogih ad hoc prijateljskih šibenskih klapa, dobro služi i daleko se čuje po skalama Gorice dok pred njenim vratima ispričavamo još ovo i još ono, nu čekaj, čekaj, čuj, čuj...

Korona je i Katu utjerala u kuću, pa sad kad se cijepila dva puta, a ja samo jednom, sveudilj smo odvojene maskom.
Što može gospođi u devetom desetljeću, osim televizije, biti zabava u ovo šugavo vrijeme izolacija i osmaljenosti svake vrste?
Nećete vjerovati - igračke.

Ma, opet, kažem, ne igračke s kojima se, božeprosti, igra Kata Bogdanovićka, nego one koje Kata pravi.

S čim i od čega?

S iglicom, koncem i kukicom.

Učiteljica i šalturica

U radnom je vijeku Kata bila učiteljica. Potekla je iz težačke kuće Bogdanović Panjkota s Gorice na kojoj su valjda redom sve kuće i familije bile težačke. I kao što je valjda u svakoj od tih familija mater bila domaćica, kućanica i - šalturica. Bilo je to ono vrijeme kad su singerice putovale u doti iz grada u grad, iz ulice u ulicu, od portuna do portuna. I Katičina mater Vica bila je - uz sve ostalo s čim je pridržavala tri kantuna njihove kuće na Gorici - još i šalturica, švelja, vezilja...

- U mojoj se kući u vrime moga djetinjstva i mladosti šilo za Matavulja, narodne nošnje i kape. Moja mater i njenih šest sestara - od koji su dvije upravo to radile - bile su poznate šibenske kaparice. Mater je imala puno smisla i za sav ostali ručni rad, rakamavala je, vezla, kukičala, plela na igle... a ja sam kasnije nabavila mašinu za pletenje i to mi je bio dodatni izvor prihoda, učiteljska je plaća uvijek bila mala. Nekad su se na mašinu plele i vinčanice, a znam i jednog starog Šibenčanina Grgicu Maričića kojem su se od tanke vune plele mudantine za na Jadriju, kad je friškiji dan. Ja sam radila za tada čuveni šibenski modni salon Libuše Baranović.

Sve je to Katica ponijela od svoje Vice, a ta je pak s Biserkom Ljubković i ženama iz “afežea” organizirala i domaćinsku školu, tečaj domaćinskih znanja u današnjoj Muzičkoj školi Ivana Lukačića:

- Sjećam se da je mater radila bijele šibenske kape sa svilenim boulama u bojama. Mnoge su nezaposlene šibenske žene pohađale taj tečaj i radile robu koja se prodavala u šibenskim dućanima. Matavulj bi ženama kupio mašine, a one su ih otplaćivale šivanjem za njegovu industriju. Radile su i toledo, rišelje, vezene tavaje, lancune, posteljinu dotaricama. Čak se na šugamanima vezlo merlo za rub. A vezlo se bome i na donjem rublju, na buštinama, kombinetima i gaćicama do kolina...

Cipele od 'svilaca'

Vica Bogdanović, inače laborantica u apoteci u prostoru današnjeg kafića "Điro", za što se doškolovala, i šila je po mjeri:
- Nikad nisam kupila komad robe u dućanu, a kažu da sam bila dobro obučena... Mater je imala strašnu maštu, baš je bila kreativna. Šta okom vidi, rukom napravi. Radila je čak i cipele od “svilaca”, to su bile špagerice.

O Vicinoj umješnosti govori i to što je dobila raditi šibensku nošnju, žensku i mušku, jer je to bio dar Općine Šibenik Jovanki i Titu kad su posjetili Šibenik. Na prijemu u vijećnici Jovanka se obukla u nošnju, a Tito je stavio samo đilet i kapu.

- Pitaj boga ima li di koja slika iz toga vremena!? - govori Kata i dalje veze priču kako je u njenoj kući sašivena ženska i muška nošnja koju je delegacija nosila u Rim, kad je sv. Nikola Tavelić proglašen svecem:

- Kako u gradu nije bilo originalnog materijala, sukna, sjećam se da se odlazilo na one stupe na Krki kupovati sukno, a znalo su kupovati i kabane po selima i iz njih krojiti. Čoju je od "Tekstilprometa", pa čak i iz Italije, naručivala trgovkinja Frana u onom dućanu na kantunu na Maloj loži kod Svetog Ivana. A kordun i vunu prave boje za rese na kapama nabavljalo se u Zagrebu ili su donosili “kolaši” koji su putovali okolo. Dugo se taj dućan održavao, do prije par godina, do Franine penzije. Sad je tamo moderni butik.

Stare nošnje

Gledajući mater, počela je sve to s iglicom, koncem, kukicom i mašinom raditi i Kata.
Čak je za šibenski Muzej krpala stare nošnje koje je Kolo posuđivalo za nastupe dok im nije svima sašila nove šibenske nošnje koje postoje i sad. No, prva koja je kompletno u nošnje obukla zbor Kolo, zatim Klapu Šibenik, bila je mater Vica.

- Nakon materine smrti ja sam počela izrađivati muške nošnje, kaporane, krožete i košulje po mjeri. Nošnja koju je mater napravila već je ostarila pa sam prvo napravila nove za cijeli muški dio zbora. Nove sam napravila i nekima iz Klape Šibenik, a Koštan, koji je tada već živio u Americi, naručio je dva kompleta! Radila sam kompletne nošnje i šibenske košulje mnogim klapama, Kninu, Bonaci, Moru, a bogme i mnogim pojedincima.

Bilo je tu još prekooceanskih šibenskih i ne samo šibenskih, nego i zlarinskih i pirovačkih nošnji koje su potovale na druge kontinente, u Ameriku, Australiju.

- Roba se kupovala u Kninu, a plisiralo se u Splitu. Kad je donesena odluka da “kolašice” dobiju nošnje, moja je mater to hrabro prihvatila. Sve su “kolašice” bile obučene u različite nošnje od Primorja do Dubrovnika, a ona se često u rekonstrukciji služila Kirinovim slikama. Čak je od poznatih žena posuđivala originale i po njima radila. Kad mater više nije mogla, ja sam nastavila raditi, napravila i neke zlarinske nošnje, sjećam se one za Darinku, sestru dr. Strike - htjela ju je imati u Americi i rekla je da ljepšu nije vidila.

Tekica s mjerama

Još Katica ima tekicu s mjerama! Nekih se osoba više i ne sjeća...
Pa onda – bebe. Kupovale bi se “fabričke” bebe, one jeftinije, na trafikama. Svukle bi ih iz kupovne robe do gola i onda šile po mjeri sve od rakamanih mudantica, kompletnu robicu, i to sa svim slojevima.
I tako smo se, preko beba, nekako približili onom medvjediću s početka priče.

I koroni koja je Katicu Štambuk vezala uz kuću. U samoizolaciji koja njoj traje već je prošla i godina dana, Katica se opet okrenila vještini svoje mladosti i svoje matere Vice - iglici i koncu.

Napravila je cijelu flotu mornarića od konca, pa cijelu obitelj baba i dida Mrazića za božićno vrijeme, pa je onda počela raditi hobotnice od konca i ponudila kao donaciju odjelu šibenske Pedijatrije - prihvatile su to i doktorice i sestre i ravnateljica Bolnice:

- Doktorica Krvavica, sestra Cigić i ravnateljica Jakelić jako su divne i ljubazne, a nisam ih nikad ni vidila. Pedeset malih hobotnica otišlo je za djecu koja se zateknu u bolnici, čak i onu malu u inkubatoru, za palčiće. Hobotnice su u bojama, od pravog pamuka, mekane, i sve dezinficirane prije kontakta s djecom. Kažu mi da djeca jako uživaju dirajući ih, igrajući se s njima, čvrsto ih drže za krakove kao da je pupčana vrpca...To sam na internetu čitala da postoji cijeli taj pokret izrade hobica za nedonoščad i tako sam i ja počela. Imam ih u pripremi još pedeset. Samo neka se dica rađaju!

Ovih dana Kata je - opet za neku djecu koja se imaju roditi il’ neke srećkoviće koji su već došli na svijet - napravila cijelu malu obitelj medvjedića od konca. Počela je s mamom i tatom pa se nanizalo nekoliko djece medvjedića...

Nevjerojatno su lijepi, mekani, uredni, šesni... samo čekaju neke dječje prstiće.

A dotle će u njima - kad nije na internetu ili bagatici - uživati Katica Štambuk, od Bogdanovića - Panjkotića, jedna od onih osoba koje nikad neće ostariti. Niti uz pomoć korone!

item - id = 1105417
related id = 0 -> 1128503
related id = 1 -> 1128320
23. rujan 2021 21:38