StoryEditor
ZanimljivostiTURSKA, MALA, VELIKA...

Šibenčanima, kao i ostatku Hrvatske, bilo je najvažnije da napokon mogu sjest i popit kavu. Donosimo sve o omiljenom napitku

Piše Jasenka Leskur Staničić/SD
2. ožujka 2021. - 17:48
Nikša Stipaničev/Cropix

Simpatična priča moje kolegice, Šibenke, kaže da se jedan njihov stari ugostitelj ostavio uhodanog obiteljskog biznisa radi – kave. Sve je bilo u redu dok se konobaru naručivala kava ili kava sa šlagom, stidljivo je počelo s mlijekom, ali kad su narudžbe postale duže od 'Rata i mira', morao je objesiti pregaču o klin.

Mali makjato, veliki makjato, makjato s toplim, s hladnim mlijekom, sa kap pjenice, sa kap mlijeka ali samo da štrcne, mali ali u velikoj čaši, kratki espreso, kapučino, mokačino, caffe late, bijela kava, obični bez šećera, kapučino bez pjene, produženi espresso, nessica, bezkofeinska, "ona moja", malo kave i malo mlijeka, kavu i toplo mlijeko sa strane – sa tom se slojevitošću svijeta više nije mogao nositi. I odlučio se na turizam. Tamo su mu se zahtjevi razmaženih gostiju činili lakši za upamtiti.

Što nam znači kava, pokazala nam je godina coronavirusa, u kojoj se svijet oko nas oštro podijelio na kavopije koji čeznu za espressom u svom kafiću i one druge. Na društvenim mrežama "ispaljuju" komentare, to je postala još jedna od linija razdvajanja onih koji su stalno željni žešćih mjera zatvaranja i onih drugih, branitelja starih navika i poznatog stila života. Kavopije trenutno slave, ta porculanska šalica s toplim napitkom djeluje im kao pobjeda malih svakodnevnih gušta u moru velikih tmurnih tema.

Većina kavopija zaklet će vam se da ne funkciraju bez kave, da ne mogu mislit', da ne mogu funkcionirat', ma da ne mogu ništa bez nje, a nije to bez istine. Kava stvara ovisnost, ona popravlja raspoloženje, smanjuje bolove a djeluje i kao afrodizijak. Naravno, u razumnim količinama, prevelika doza kofeina je smrtonosna.

Kofein na mozak djeluje nakon deset minuta, pa onda treba razumijeti tu obezglavljenu sljedbu koju je jedna epidemiološka mjera ostavila bez najdraže droge. Puf, odjednom sad nema espressa! Počele su letjet' informacije u kojoj je pekari najbolji aparat u gradu, "di se može sist'", kakva je kava. Kupovale su se kafetjere, razmjenivali savjeti koju mješavinu je najbolje skuhat', je li bolja kafetjera od inoxa, počele su se kupovat' kogume i kuhat' "turska" kava.

Mojoj generaciji je lakše, mi u memoriji imamo pohranjene slike i mirise ispijanja kave kod kuće, nije nam prvi put. Ujutro nas je nekad budio miris kave dok je mater dočekivala susjede na povratku iz spize. Bili su to ukradeni trenuci uvijek prezaposlenih žena koji se nisu preskakali. Znalo se u koje susjede je kafa tanka, koja na fundaču kuha novu, škrtica, a dobra kafa je morala imati prst svijetlo smeđeg fundača na vrhu. Ako im padne na pamet i gatanje! Znalo se tko u familiji ima najbolju ruku za onu iza ručka, koliko šećera i kave ide po glavi i plus jedna žličica "za kogumu".

Miris kave širio se satima nakon što bi naše majke ispekle sirovu kavu, kupljenu refužo, dok se hladila pod krpom njen miris bi preuzeo sve drugo što se danas kuhalo. Imali smo mlince, one prave, bosanske, i najbolja bi kava bila kad je friško samljevena. Govorilo se da Bosanku poznaješ po modrici na kuku, tamo gdje se namjesti mlinac dok mu okreće ručku. Poslije su došli oni električni koji svaka pristojna domaćica ima i danas, iako ne melju njome više kavu.

Znalo se i šta je "sikteruša", ona se nudila gostima koji su već dodijali – pričalo se u legendi – odvratna i rijetka splačina koja stvara stomačne probleme, pa potjera dosadne goste kući. Sikter, znat će oni koji prate tursku produkciju, znači "nosi se", odnijela bi naporno društvo preko vrata.

Znali smo šta znači "meračiti" kavu i da nije pristojno izvrnuti je naiskap, jer je ona i tada, u kućnom ambijentu, bila uvijek poziv na druženje. Nepoštivanje ponude za druženje bilo je nepristojno.

Moja generacija će dok je živa pamtiti miris tršćanske kave u rano jutro, koji je bio iznad svega doživljenog. Ispadali smo memljivi i zgužvani iz automobila i autobusa u rane zore, čekajući da otvore dućani sa rebatinkama, pločama i parmezanom, i ispijali talijanski espresso kakav kod nas nije postojao. Ni danas zapravo ga nema, nastranu što smo upali u "društvo izobilja".

Kasnije, kad smo počeli putovati po evropskim metropolama, prvi dan smo sijevali očima u potrazi za talijanskim kafićem, ne bi li izbjegli one vodenaste zapadnjačke, bez doze kofeina od kojih ti se rastvore oči. Falio nam uvijek taj "šut". Nikako nam te njemačke i nizozemske, bečke i praške kave nisu bile drage. Vodica, kako to mogu piti – čudili bi se? Oni koji bi se dobacili do Amerike pričali su da se to samo zove kavom, da ni blizu ta bljutava tekućina njoj ne liči.

Oko sebe imam zbirku ozbiljnih kavopija; dok neki rutinski naručuju kavu u odnosu na lokaciju kafića ili sunca na štekatu, oni striktno paze i idu samo tamo gdje im služe Haubrandt ili Illy, Julius ili Jacobs, Nesscafe...

- Pravi espresso mora bit gust, kremast, dobrog okusa, nikako vodenast – objašnjava moja prijateljica Lidija, kojoj kava nije nešto što popije bez plana. Ona ide samo tamo gdje gostima služe "dobar" espresso.

- Arabiku ovdje u Splitu nitko ne zna dobru skuhat', za razliku od Italije. Nije mi toliko važno koja je maraka kave, nego tko je kuha. U mom kafiću tri konobara kuvaju izvrsnu kavu, a jedan lošiju. Vještina je važna, ruka, pažnja i koncentracija. Šalica mora bit topla, a nije nevažno za aromu je li južina ili bura – objašnjava mi, a od kafića koji nemaju te uvjete je, nakon puno vraćanja tankog espressa, odustala. Tko želi s njom na kavu, zna gdje je može naći.

Moj kolega Šarac, opet, kune se u Lavazzu, iako će reći da ništa nije blizu talijanskog espressa.

- Lavazza ima najviše robuste, a najmanje arabike. Illy i Julius imaju manje kofeina, pa ne "dižu", ne pukne te dobro – veli ovisnik o kofeinu, koji ujutro bunca dok je ne popije.

Iako bi se po portalima dalo zaključiti da Hrvatima život nema smisla bez kave, nismo mi najveći kavopije. Finci piju najviše – troše 12 kilograma godišnje, kažu istraživanja, a Norvežani, Danci, Šveđani i Islanđani su među prvih deset. Mi smo u prvih 20, godišnje popijemo 4,9 kilograma po osobi, a više popiju naši susjedi u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji.

Najveći svjetski izvoznik kave je Brazil, koji godišnje u svijet pošalje 2,6 bilijuna kilograma, a nakon njega slijede Vijetnam i Kolumbija.

'The Indipendent' je svojevremeno pisao o istraživanju provedenom na deset tisuća ispitanika koje kaže da najviše kave popiju novinari, a slijede ih policajci i profesori. Oko 85 posto anketiranih pije minimalno tri šalice kave na dan, a 70 posto njih smatra kako na poslu ne bi mogli funkcionirati bez kave. Top 10 profesija u kojima se pije najviše kave su redom još vodoinstalateri, medicinsko osoblje, rukovoditelji poduzeća, zaposleni u call centrima, IT-ovci, osoblje u maloprodaji pa vozači.

Kava od prije šest godina ima svoj dan, 1. listopada, počeo se slaviti u Milanu.

Ona je uvijek bila više od samog napitka i uživanja u jedinstvenoj aromi, kava je društveni fenomen. Jer, kmečanje za štekatima i kavom koji su nam oduzeli epidemiolozi bio je i žal za društvom. Kako ćeš se s nekim vidjeti ako nema kave? Poziv na kavu je razgovor pije svega. Neobavezniji od "pića" ili "večere", za koji se uvijek može naći rupa u pretrpanom danu. Razmjena informacija. Što ima novo?

Ako ti prijateljica naručuje dupli espresso odmah znaš da je imala tešku noć, a ako netko u društvu traži bezkofeinsku, ne treba ti pitat, nervozan je.

Ovdje svi i cijeli dan piju kavu – čudili su se stalno stranci sa sjevera, ali nije im trebalo puno da se naviknu. Čim malo duže borave na Mediteranu, smanje gas i počnu pričati o ležernom i kvalitetnijem životu nego u njihovim užurbanim megapolisima. Kvragu i priša! Uvijek ima vremena za jednu kavicu.

A te "coffe to go" izmišljotine, nije to za nas. Čim završi priča s epidemjom, past će ona u zaborav.

Sve o kavi

Priča o kavi, inače, započela je u Etiopiji, gdje je njen plod navodno poznat već više od tri tisuće godina. Tvrdi se da ga je pleme Galla miješalo sa životinjskim mastima, piše portal Volim kavu, praveći energetske loptice koje su ratnici konzumirali prije odlaska u bitku.

Ali, najpopularnija je priča, s elementima legende, o etiopijskom pastiru Kaldiju, koji je jednoga dana, oko 300 godina prije Krista, primjetio kako se njegovo stado koza ponaša živahno, nakon što se najelo crvenih bobica. Odlučio je probati i on, pa je potom taj energetski napitak podijelio sa svećenicima. Oni su plodove ovoga voća (!!) močili u vodi pa ih pojeli, a vodu popili. Taj napitak držao ih je budnima tijekom dugih molitva.

Arheolozi su, u ranim spisima oko 900. godine prije Krista, pronašli dokaze o korištenju kave kao lijeka u arapskom svijetu – protiv anemije, hunjavice i opstipacije.

U Evropu je kava stigla sa osmanskim osvajanjima. U 16. stoljeću, tijekom vladavine Sulejmana Veličanstvenog, Turska je dobila običaj svakodnevnog ispijanja kave. No, postalo je toliko popularno da su državne vlasti bile prisiljene nekoliko puta uvoditi zabranu konzumiranja, držeći kako to oduzima previše vremena sultanovim podanicima.

U Velikoj Britaniji u „Peticiji žena protiv kave“ 1674. žene traže zakonsku zabranu kave i to muškarcima mlađima od 60 godina. Smatrale su kako zbog „malo crne, gorke i smrdljive vode“ njihovi muževi gube vrijeme, troše previše novaca i pretvaraju se u „beskorisne leševe“, koji „ogovaraju više nego žene“. Još jedan stvar koja ih je ljutila, bila je ta, da je ženama u prvim kavanama bio zabranjen ulaz, osim u slučaju da su radile tamo kao konobarice.

Veliki ljubitelj kave bio je francuski kralj Luj XIV. koji je izgradio prve staklenike na svijetu. Osim njega, priča se da su najpoznatiji francuski obožavatelji kave bili Honore de Balzac i Voltaire, koji su navodno pili i do 50 šalica dnevno.

Zahvaljujući francuskom kralju, kava je došla i u Latinsku Ameriku, danas oko 22 posto ukupne količine kave dolazi iz Brazila. U nekim dijelovima kontinenta kava još uvijek bere ručno, kao u Peruu.

Oko prve kavane u Europi postoje dileme, barem što se Engleza tiče. Oni tvrde da je bila prva u Oxfordu, a ne u Veneciji 1645. godine.

U Hrvatskoj se prva kavana pojavljuje 1748. godine, trgovac Leopold Duhn otvorio je u Zagrebu u blizini Trga bana Josipa Jelačića.

18. travanj 2021 00:36