StoryEditor
ZanimljivostiJASMINKa ANTIĆ

Druga dimenzija poznate šibenske glumice: kad ne glumi, Jasa kukiča, šiva, pituraje, pločice lipi...

16. veljače 2019. - 18:22

Da me Maja Gnjidić Verdecchia, talijanska poduzetnica šibenskih korijena, sa Jasminkom Antić i Pamelom Bartulović nije "tagirala" na Fejsu uz tekst o grupi "Iz Šibenika si ako...", vjerojatno (još) ne bih postala Fejs prijateljica s Jasom koju, kao i brojni Šibenčani, poznajem točno 20 godina s "dasaka koje život znače".

A da nas popularna društvena mreža nije spojila, i dalje bi za mene ostala odlična glumica koja je, zajedno s Matom Gulinom i Anđelkom Babačićem, brojnim predstavama, gostovanjima i nastupima u zemlji i inozemstvu iznijela na svojim plećima glumačko desetljeće šibenskog teatra, sve do njegove profesionalizacije.


Ostala bi, zapravo, zakinuta za drugu dimenziju te krhke, gracijože, a istodobno granitno čvrste žene koja je iskonski određuje. Jer Jasi je pojam dosade, ka, bože mi prosti, nika bolest – kod nje nema onoga "ne znan" i "ne mogu", a ruke su joj najvažnije na svitu. I šibenski joj je govor usađen u krv odrastanjem na crničkoj Gromili uz majku Anđelku iz familije Varnica s Baldekina i ćaću Jeru Žonju, rečenog Bujura, isto najvažniji na svitu. Sve to ne bih doznala da Fejs-auditoriju Jasa nije ponosno predstavila svojih ruku djelo – veliki kukičani snježnobijeli kuvertin uz kojega je provela sate i sate, misece i misece.

'To je kap u moru'

Pa ko još više kukiča? Je l' moguće da se i time baviš? – upitala sam je zabezeknuto.
– Da bavin! To je kap u moru. A di je miljun drugih stvari, di je malta, di je pituravanje, di je krojenje, di je šivanje, di je lipljenje pločica... – odvratila mi je i pozvala me u goste da se na licu mista uvjerim u širinu njezina stvaralačkog opusa.
U lijepoj katnici u vodičkom predjelu Blata, najprije me pozdravila Edith, pseća Purgerica koju su Jasa i suprug joj Vjekoslav, poznatiji po nadimku Bili, inače poznati šibensko-biogradsko-šepurinski ortoped u mirovini, udomili čim su je vidjeli na Fejsu.
– Šta tebe uopće zanima o mome životu? Šta ti oćeš? – započela je zafrkantski, po šibensku, Jasa i stavila preda me ćikaru prave turske kave. Bili je trenutno uz ispriku "svaka vama čast i vašem poštenju" otišao u obilazak broda.
 

Kako šta? Pričaj mi o tom svom kreativnom ubijanju dosade – dala sam sugovornici šlagvort.
– Ja ti, vidiš, imam problem u životu, a to ti je genetika. U kolinku mi je stavilo igle, kukice, maltu, škip, pločice... u kolinku, razumiš. Ja, ka i danas, bila ležerna i fjakasta, a mater šalturica pedantna do bolesti. Tu se pralo, peglalo, čistilo. Ispod savršenstva ništa se nije priznavalo. Ubila je boga u meni u odrastanju. Čuj, seko, rekla bi mi, u subotu ćemo lipo dignit štramce, pa ćemo ih izbacit, pa ćemo isprašit... A ja gimnazijalka – ja b' vanka s društvom, a ona me tarmaje da tresem čupavce i ribam pločice i fuge. Onda opet, čuj, seko, mater će tebe naučit kuvat, šit, kukičat... Pušti malu, branija bi me ćaća – vidiš da je slabokrvna. Mala će znat sve kad bude vel'ka, reka bi. I, dakle, kod te superpedantne matere koja je znala sve u rukama, ja sam uspila ostat normalna, razumiš... – namignula je Jasa i zaokružila prstom po zidovima široke blagovaonice i kuhinje.

– Sve sam ja ovo piturala, oti kameni zid – to sam ja metila kamen. Bili je postavija samo po metra odozgora jer nisam mogla dobavit. Kamen nije lagan. Nisam imala više snage i onda mi je on da ruku. Piturala sam cili namještaj, vrata, sve je išlo u bilo. Onda sam odredila pukniti malo boje, pa sam, da prostiš, "opizdila" onu modru na zid i ode gor' povr' kužine malo. Onda sam ove koltrine sašila, tangala lancun u modro i stavila ga ka šal uz koltrine. Onda sam takve kušine sašila, katrige tapecirala, prominila, razumiš... Lampe sam primordenala, ovo je bila obična truba, viš... i onda sam ove kukičane, da prostiš – pizdarije tangala i zalipila. Ovo je kušin oslikan ručno. I katrigu san svu uredila. Ovu san lampu, isto da ne bude obična, priuredila samo trakama. Svi ovi kušini, ovo je sve ručno rađeno, ručno farbano... – razletila se moja domaćica po kući pokazujući mi svekolike unikatne predmete, mobilju, lampe, slike...

Ona i suprug Bili svojim rukama sve napravili

Ona i njezin Bili, kazuje, svojim su rukama sve napravili. U kuću im još pitur nije doša, niti meštar od pločica. U prizemlju su poduzeli i veće građevinske radove, "osubitali" se kupatilo priuredit u kužinu. I danas se sjeća inkartavanja i pravog omjera cimenta, japnja i spržine. A sjeća je se vjerojatno i stanoviti Mladen, šef stovarišta građevinskog materijala u kojemu je, još šporka od malte, dolazila po pločice ili stiroporske lajsne. Nije baš čest slučaj vidit žensko u građevini. Ipak, usporedo nije pribrdila ni one ženske poslove jer ih je, veli, nemoguće zapostaviti uz troje dice, desetero unučadi i jedno, nazdravlje, praunuče.

– Nešto sam plela, skraćivala... a kad bi se mašila za nešto sašit, mater bi rekla – "ne tribaš ti, to triba bit ežato, mater će"... Sve to, kao, triba bit ežato, a ja, kao, nisam za to. Kad je, nažalost, lani umrla, iza nje je ostalo puno nesašivenih materijala. Sve sam to donila kući i ličila svoju tugu šijući za mašinom. Sad ćeš vidit šta sam sve sašila i uvik sam usporedo s njom razgovarala – znam da nije ežato, majko, ali svi govoru da je super... Ona me je naučila odnosu prema životu i sebi samoj, prema odijevanju i načinu kombiniranja robe. Moraš, rekla bi, bit čist, mrlišan, šešan, uredan... Uz tetu Mariju i nju naučila sam plesti i kukičati. Sada je toga, sašivenog i kukičanog, puna kuća, di god se okreneš – sve tako govoreći dovela me je Jasa do sobe s restauriranim bijelim krevetom iz davne 1927. godine. Ne treba, vjerujem, posebno napominjati tko ga je restaurirao. Kad je počela pokazivati haljinu po haljinu, pulover po pulover, suknju po suknju, zastao mi je dah od ljepote i pedantnosti.

– Ovo sam lani išla na 45 godina mature, pa sam sašila sebi suknju i bolero, to su ostaci čipke od moje mame, ovo je stolnjak od moje prababe koji sam obojala, gori ušila i napravila suknju, ovo mi nije gotovo, imam i podsuknje, još mi fali trake. Ovu ću suknju pofarbati u modro... ovo sam isto plela, ima perja i čipke, ovu suknju sašila sam od kravata, na ovoj sam marami akrilom za svilu nacrtala ove lipe motive. A koliko toga sam poklonila, broja se ne zna... Sva su mi dica dobila kuverture za kolica, praunuka Marta ima pletenih papučica ka ni jedno dite na svitu...

Knjige, cviće, pomidore...

Vrijeme je uz Jasminku i njezine prekrasne kreacije svakog tipa proletjelo za tren. Bližilo se podne, ura kada se Bili obično vraća iz đira na ručak i zajedničko gledanje TV sapunice uz koju naša domaćica kukiča i uči portugalski. Čini se da to što već zna engleski i francuski, a njemačkim barata kao materinjim, nije dovoljno.

Za pravo reći, ni ovaj tekst za temeljito opisati onu drugu Jasu izvan kazališne ili filmske rasvjete – uopće nije dovoljan. Nije ostalo prostora za napisati više o Ivani, Marku i Mariju, njezinoj djeci i unučadi koje su joj podarili, a uz koje je nevjerojatno vezana, o praunučici Marti koju obožava, o strastvenoj ljubavi prema knjigama i svakodnevnom pisanju, o cvijeću i pomidorama iz njezina vrtla od 65 deka, o brzini kojom svladava i pamti i najzahtjevnije tekstove iz glumačkih rola, o gastarbajterskom životu, o udruzi "Krijesnice" kojoj je predsjednica, o turizmu kojemu je godinama bila posvećena... Bojim se samo da zbog svega toga priča o mojoj divnoj Jasi neće biti – ežata. Jer ako za ikoga, za nju konfekcija nije dovoljna.

item - id = 589398
related id = 0 -> 1111815
related id = 1 -> 1072303
29. studeni 2021 17:33