Glas koji je na ovom prostorima obilježio drugu polovicu XX. stoljeća, zvonki, svjetlonosni, zavodljivi bariton Vice Vukova od polovice 1970. godine nije prenošen radijskim eterom.
Prva stanica koja je Vicu, osumnjičenog, ali neoptuženog i neosuđenog, skinula s programa je Radio Sarajevo, prve novine koje su pokrenule medijsku kampanju protiv njega jest sarajevsko Oslobođenje, a njihov primjer slijedili su i ostali. Sve dok nakon slamanja Hrvatskog proljeća, u siječnju 1972. godine, kad je državna represija ozbiljno zaprijetila i njegovoj slobodi, nije iz Jugoslavije iščeznuo i sam Vukov. Njegov ostanak u inozemstvu popratila je kratka politička haranga, i zatim je uslijedio muk.
Osamnaest godina potpunog bojkota, njegovo ime više se nije spominjalo, a ako se i spominjalo "znalo se što ono znači", njegove pjesme koje su obilježile zlatne godine domaće zabavne glazbe izbrisane su kao da ih nikad nije bilo, zavladao je svojevrsni damnatio memoriae, zabrana sjećanje i protjerivanja iz javne uspomene. Za razliku od rimskog običaja, koji se obrušavao na pokojne neprijatelje države, ovdje je bila riječ o javnom zakopavanju spomena na živog čovjeka. Vicinu je optužnicu ukratko sročio Petar Luković, beogradski novinar koji je 1989. napisao prvi tekst o Vukovu nakon dugih godina šutnje: "Vukov je po hitnom postupku proglašen za vršioca dužnosti neprijatelja".
Povučena optužnica
Zbog čega? Nikad nije razjašnjeno, niti je proveden službeni postupak, ali je sasvim jasno da je Vukov kroz godine šutnje narastao u gigantski simbol hrvatstva. Ne šovinističkog, nacionalističkog, mrziteljskog i nasilnog, nego čistog patriotizma, nesebične ljubavi za svoje ljude i svoju domovinu u kojoj se ne prezire nikog. I Vice je na tome inzistirao, sve do konca života, okončanog u tragičnim, slobodno možemo reći, sudbinski nepravednim okolnostima prije deset godina.
Progon Vice Vukova, nedostižne zvijezde jugoslavenskog auditorija počeo je prije Hrvatskog proljeća, točnije na "Pesmi leta" 1968. godine, pjevačkom karavanu koji je po jugoslavenskim pozornicama vodio glazbenu elitu poput Arsena Dedića, Gabi Novak, Lole Novaković, Lade Leskovara, Đorđa Marjanovića...
Vodila se mrtva utrka za pobjednika, u jednom gradu pobijedio bi Vice, a u sljedećem Đorđe. Prvi njihov sukob bio je stručne prirode: Vice je iznio mišljenje kako muzika koja se lansira na festivalima nema potrebnu estetsku vrijednost, a svi autori osim Arsena Dedića rade melodije za široke mase. Marjanović se nije složio, njegovom ukusu nije pasala Arsenova glazba koja je po njemu "prekopirana", dok je za svoju utvrdio kako ima sve osobine narodnog melosa. Vice je odvratio da je Đorđe favorit jer se festival kreće na njegovom terenu.
Mediji, a sarajevski su bili najžešći, situaciju su nahajkali do razine Vicinog "psovanja srpske majke" Marjanoviću, a potom i drugih anegdota vezanih uz Vicin navodni nacionalizam koje je uporno nabrajao beogradski NIN, sve navodno i čula-kazala.
Novinski napisi bili su povod za pokretanje krivičnog postupka protiv Vukova na Splitskom sudu. Vice se branio kako ga u domovini optužuju za šovinizam, a na australskoj turneji napadala ga je ustaška emigracija.
- Kad sam se vratio saznao sam da se s druge strane iznosi da sam istomišljenik onih koji su me u Australiji napadali. Kažu mi da sam šoven. Vrijeđa me ovakva tvrdnja. Šovinizam smatram degradacijom istinskog patriotizma i, štoviše, njegovom suprotnošću. Šovinistički osjećaji su oblik mržnje, a mržnja mi je strana kao čovjeku. Nisam svojim radom nikad sijao mržnju i razdor među svojim narodima, a kad mi se pružila prilika da u granicama svojih skromnih mogućnosti u svom pozivu zastupam svoju zemlju, nastojao sam to učiniti što dostojnije i bolje – branio se Vice.
Sredinom 1969. godine optužnica je povučena: u njegovu obranu stao je Arsen Dedić, Lola Novaković odbila je svjedočiti jer nije zapazila ništa od onog što piše u optužnici. Alenka Pintarič ispričala je da je Vice bio ljut zbog Marjanovićeve pobjede, ali nije čula nikakav nacionalistički govor, a Đorđe Marjanović nije ni pristupio raspravi.
Pariške godine
Premda je oslobođen na sudu, mediji su oko Vicine ruke stisnuli traku nacionalista, šovinista i neprijatelja bratstva i jedinstva. Vice Vukov tih je godina bio na vrhuncu slave, osvajao je festival za festivalom u velikim gradovima, no manje sredine su jedna za drugom otkazivale njegove nastupe. Mostar čak dva puta zaredom. I najbanalnije izjave ili šale gledale su se kroz prizmu skrivenog nacionalizma. Poput pitanja u Postirima nakon arije Zrinskog: "Gdje je sablja", ili spota za "Zvona moga grada" s kojom je pobijedio na Splitskom festivalu 1970. godine. Vice je u spotu šetao ulicama i trgovima a slijedili su ga prolaznici, pa je kritiziran da se previše uživio u ulogu "pastira koji predvodi narod". Sljedeći koncert u Postirima organizira omladinsko rukovodstvo za koje se naglo utvrdilo kako je "nelegalno, radi u dosluhu s klerom i pokretom", a veliki krimen je bila i činjenica kako su švore namještale stolice za Vicin koncert koji je održan – blizu crkve! Sumnja je bila tim veća jer se Vice pojavio na koncertu odjeven u narodnu nošnju. U Krapini, opet navodno, nije želio tkanicu s hrvatskom trobojnicom oko pasa okrenuti tako da izgleda kao jugoslavenska. Fantazmagorije ne staju: optužuje ga se da pronevjeruje "narodne novce", i to "sav umotan u hrvatsku zastavu". Reakcija je uslijedila brzo i bila je strašna: kroz 1971. godinu Vicine pjesme skidane su s radiopostaja cijele BiH, nepoželjan je u Skoplju, u Domu JNA u Zagrebu, u Opatiji, na beogradskoj televiziji. Bijesni građani, većinom anonimni, javljaju se u medijima s porukama: ne želimo više nikad čuti glas Vice Vukova!
U prosincu 1971. izostao je iz emisije Videofon TV Zagreba "kako ne bi ispalo da ga se nameće gledateljima, ali ovo nije zauvijek", a Farik Dizdarević, direktor Radio Sarajeva, donosi ključnu medijsku presudu o Vicinoj sudbini koja zahtijeva "preodgoj":
- Embargo će potrajati sve dotle dok poznati pjevač ne promijeni stav!
Neki ga i brane, poput jugoslavenskih pisaca sa skupa u Metkoviću, koji prosvjeduju protiv takvog obračuna s javnim radnicima i "inkvizitorskih metoda". Pismo, među ostalim, potpisuju Boris Lukšić, Bože V. Žigo, Dubravko Horvatić, Marija Peakić, Goran Babić, Pavao Pavličić, Nada Pintarić, Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Pero Gotovac. Dnevnik Borba ocjenjuje ovo pismo neobičnim jer se "postupci Vice Vukova ne mogu pravdati ni braniti".
O Vicinu slučaju u Vjesniku u rujnu 1971. piše i Igor Mandić pod naslovom "Embargo na laku glazbu", izrazivši sumnje u "traženje naroda" da se pjevača skine s radiovalova.
- Osobno cijenim Vukova kao pjevača i, koliko mi je poznato, on do danas nije bio osuđivan zbog neprijateljske ili nacionalističke djelatnosti. Neprimjereno je Ustavu da se nekoga indirektno kažnjava za nešto što nije zakonski utvrđeno ni potvrđeno. Uopće, uzdizati jednog pjevača lake glazbe na teški pijedestal političkog mučenika, medvjeđa je usluga stvari koju se hoće braniti – navodi Mandić, preporučujući da se pjevače drži tamo gdje im je i mjesto, za mikrofonom, a ne za političkom govornicom.
Za to vrijeme Hrvatskom se rasplamsao MASPOK, u Beogradu govornice zauzimaju liberali, studenti su sve nemirniji, a Komunistička partija Jugoslavije sve nervoznija... U šibenskom zaleđu tih dana hit postaje ojkalica: "Vice Vukov, naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa!", dok je posljednji nastup imao u dubrovačkom kazalištu 24. studenoga 1971. godine.
Partijsko suđenje u Karađorđevu u prosincu 1971. i smjena hrvatskog rukovodstva na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom, Perom Pirkerom i Ivanom Šiblom, zateklo je Vicu na australskoj turneji, gdje je opet imao problema s ustaškim fanovima pa je turneja prekinuta. Početkom 1972. počinju masovna hapšenja proljećara, a na povratku kući iz Rima naziva suprugu Dianu (iz ugledne splitske obitelji Bulat), koja mu prenosi informaciju: neko vrijeme se primiri u Parizu dok se stvari ne srede. Vice je, pored svega, bio i član uredništva Hrvatskog tjednika u nakladi Matice hrvatske, koja je raspuštena i zabranjena, a vodstvo pozatvarano. Milicijski agenti upali su u njegov stan, pretraživali ga od šest ujutro do šest popodne i odnijeli mnoštvo dokumenata, čak i tonskih zapisa.
Tragedija na stubištu
Vice ostaje u Parizu, gdje diplomira na Institutu za međunarodne studije te povremeno pjeva, no i u Parizu, navodi Petar Luković, ima problema i s proustašama i s pročetnicima. Vraća se u Zagreb 1976. nakon smirivanja situacije, ali glazbu je mogao prekrižiti. Vice Vukov kao pjevač ne postoji, a uz njegove ploče tiho se uzdiše iza zatvorenih prozora. Završava davno započeti studij na Filozofskom fakultetu, diplomiravši talijanski jezik i filozofiju, a 1978. godine zapošljava se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Putovanja izvan zemlje i nastupi ne dolaze u obzir. Snimio je u svojoj nakladi 1985. godine kasetu s međimurskim i dalmatinskim pjesmama s gitaristom Marijanom Makarom, koju se moglo nabaviti samo – u njegovu stanu. Iz ilegale je izašao tek 1989. godine, kad objavljuje album talijanskih kancona, pa božićne pjesme, a uskoro započinje i turneju po hrvatskim dvoranama koje puni uzastopce i po desetak puta pred euforičnom publikom, žednom njegova glasa i karizme.
Premda je u hrvatskoj državi s ugledom disidenta i martira mogao što je htio, Vice je izabrao teži put. S prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom u prvim danima osamostaljenja Hrvatske bio je blizak, no ubrzo se razilaze i Vice pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci, koju napušta 1997., kad su im se pridružili Hrvatski nezavisni demokrati. Piše knjige i kolumne, među ostalim i u Nedjeljnoj Dalmaciji, pod nazivom "Vice versa", a ljetuje u vikendici u Bolu na Braču. Na izborima 2003. izabran je u Sabor na listi SDP-a kao nezavisni zastupnik. Na saborskom stubištu se spotiče 17. studenoga 2005. i prilikom pada teško ozljeđuje glavu, te pada u komu. Dvije godine kasnije liječnici izjavljuju kako povremeno dolazi k svijesti a stanje mu se stabilizira. Nade u oporavak velikog pjevača i srčanog branitelja demokracije prekinute su 24. rujna 2008., kad je preminuo u 72. godini života.
Ostavština od 400 pjesama
Vice (Vinko) Vukov rodio se u Šibeniku u obitelji porijeklom s otoka Zlarina. Počinje pjevati kao gimnazijalac 1953. u opereti, a sa 17 godina je izbačen iz šibenske gimnazije jer je napisao da se u Rusiji 1917. dogodila pobuna, a ne revolucija. Seli se u Zagreb, gdje 1955. upisuje Filozofski fakultet, studira filozofiju i talijanski jezik, najbolji je student na fakultetu, te pjeva u zboru "Ivan Kovačić". Nakon što je oduševio članove žirija jedne audicije za pjevače, nastupa 1959. na Opatijskom festivalu gdje pobjeđuje s "Mirno teku rijeke". U kratkom roku započinje zvjezdanu karijeru, pet puta osvaja prvo mjesto na Splitskom festivalu, kao i na ostalim glazbenim natjecanjima u Jugoslaviji. Dva puta je nastupio na Euroviziji, a snimio je oko četiri stotine pjesama, od koji su mnoge postale nezaobilazan dio hrvatskog glazbenog naslijeđa. Pjesma "Tvoja zemlja" postala je neslužbena hrvatska himna, ujedno ocrtavajući lik Vice Vukova, intelektualca, humanista i zanesenog patriota.