Eto, javljaju nam mediji, kako nam je zabijelila Zagora, mraz se spustio na polja, a temperature pale dublje ispod ništice.
A u Šibeniku gradu, ledeno, vjetrovito. Svijet gleda u oblake hoće li iz njih pahuljice.
Jest, a da se u sjećanju vratimo u šezdesete godine prošloga stoljeća, kad je, 1963. godine, grad u veljači bio mjesec dana okovan snijegom i ledom, s temperaturama i do 10 Celzija ispod nule.
Naravno, nitko tada nije čuo ni znao za nekakve klimatske promjene koje su zahvatile majčicu Zemlju. Bila je naprosto – velika zima. Gradom su jedva mogli voziti automobili, lokalne autobusne linije bile su u prekidu. I opskrba potrepštinama je trpjela. I podnosilo se sve stoički.
Povrća ni za lijek
Nešto o tome govore i naše snimke iz toga doba koje su se sačuvale. Tržnice u gradu jedva da su funkcionirale. Naravno, nikakvog povrća nije bilo ni za lijek, a tada se nije uvozilo.
Nekoliko drvenih štandova, “banaka” čekalo je rijetke kupce skromnih namirnica na donjem dijelu staroga pazara, s prodavačima omotanim šalovima, ženama s “pletovima” oko tijela.
Za ugrijati se i za predah nije bilo kafića. Nego stati kući uz špaker ili kakvu električnu grijalicu.
Čekajući proljeće
A u šibenskom đardinu (danas Perivoj Roberta Visianija) imalo se što vidjeti. Vodoskok okovan gomilom naslaga zamrznute vode, da se ni ne nazire lik muze iz čije posude na vrhu glave štrca voda.
Slično je bilo i oko fontane u parku pred crkvom Gospe van grada. I takvi su prizori dovoljno govorili o razmjerima te šibenske i ne samo šibenske, “polarne zime”.
A u takvim prilikama ledene svakodnevice, bio je poseban štos otići u neku pekarnicu i kupiti vrući kruh, i kući ga, namazanog maslacem i marmeladom, slasno jesti. I tako danima, čekajući kad će zatopliti. Jer, proljeće je ipak bilo na vidiku.
U kasnijim godinama bilo je još zimskih mrazeva i snjegova. Posljednji veći, zime 2012. godine. Ali ni nalik onome iz šezdesetih.
