Di su ulice nazvane prema ženama? Nema ih, u Dalmaciji je, u Splitu, Zadru i Šibeniku, samo tri posto ulica nazvano prema ženama! Alo, tri posto! To ti je tri od sto! - komentira ti meni moj prika, i viče u uvo.
- Ajde, nije čovik gluv, ki da ne zna bolje od tebe šta mu piše u novinan! - brani me rodijak i nastavlja: - Đava ti ulice odnija, ko da su one bitne. Naš ti narod više voli gostijone i toverne. One su ti više-manje sve po ženskim imenima. Seka, Biserka...
- A di je tek Pet sestara! To ti je pet ženskih imena.
- A "Kruninica"?
- Di je to? - pitan sad ja.
Volimo zobat slova
- Da di je "Kruninica"? Stožerno misto za svih pet sela između Konjevrata i Drniša, centar veze i istureno zapovjedno misto prid ulazon u Brnjicu! I to ne znaš di je? Jesi brate novinar!
Naravno, "Kruninica" se ne zove tako po papirima, nego se zove ugostiteljski obrt "Dvor", kako uredno i stoji na tabli uz put. Ali, frigaj ti tablu. Ne piše ni na Šarinoj pekari ništa drugo nego da je "Konzum", pa svi znaju di je! Tako i vlasnika Ivu Copića svi manje-više zovu Ive Kruninčin.
- Njegove su Copiće zvali Krunići, pa je tako i ovaj njegov lokal osta "Kruninica". Ili Kruninca, jer svi mi volimo zobat samoglasnike! - vele moji sugovornici. Od kojih čujem i da je još jedna poznata "mehana" u okolici nosila žensko ime Fićin(i)ca.
A u Pakovom se selu išlo pit kod "Poljke"! Zašto "Poljke"? Jerbo je gazdarica bila rodom iz Petrova polja! Pa su je tako Pakovčanci zvali "Poljka", isto ko i njezinu tovernu, koje više odavno nema!
A i u "Dvorima", kad smo već kod njih, isto je ili slično. Gazde Ive nema, u polju je, u Pokrovniku, riže masline, a sva četiri kantuna od kafića drži njegova mlada i žvelta zaposlenica, konobarica Antonija Sušić.
- Niste pogodili neko vrime za doć! - veli nam odma s vrata.
- Je petak, ali je vrime poljskih radova. Lipo je vrime. Ore se, kopa, riže, u maslinama, vinogradu, vrtlu za kumpire, pa nema u kafiću gužvi ki inače. Oko Svetog Josipa se sadi kumpir, kapulica, biži. Sve san van ja to ode čula, slušala, pa naučila - govori nam Antonija.
Ko da je poljoprivredno-savjetodavne a ne ugostiteljske struke.
Antonija jača od Vange
- Svašta ćete vi ode naučit i čut, samo da se dovoljno zadržite. Pogotovo od Antonije. Ona je bolja od babe Vange, zna sve šta se kod nas događa i prije nego se dogodi! - govore nam momci.
A kako i ne bi znala, kad svi pokretni stanovnici Pakova Sela, Pokrovnika, Brnjice i Goriša navraćaju u "Dvor" ki u svoj dnevni boravak i više puta dnevno. Eto, pitan za rodijaka Vicu Copića, a Antonija mi veli: - On ti dolazi ujutro u sedan na kavu, i uvečer oko pet. To je njegova ura!
Al, da ne bi ispalo da mi je rodijak najgori, il da mu brojimo, ima i onih šta navraćaju sedan puta dnevno. Na makijato! A dobro kuri i piva i šibenska travarica. To su tri omiljena pića ovog kraja! Pa oda naručujem i ja jednu pivu. Samo da je ledena!
- Nema ti ode tople pive. Nema se kad ugrijat! - smiju se dobro raspoloženi momci.
Lucić Ante i Ivan su na rađi u vinogradu. A kako je blizu kafića, svrate na piće, da malo pridanu!
- Kosim ga misec dana! Da je dalje od kafića pokosija bi ga brže. Vako sidneš, staneš, dođe jedan, drugi, pa u priču, pa jedna kave, pa druge. I ode dan... Al nije posal zec pa da će uteć, - razgovorljiv je Ante.
Kafić je najvažnija instanca, središte društvenog života, tu se sastaju nakon nediljne mise, prije i poslije sprovoda, tu se tuguje i slavi, gledaju utakmice Hajduka i reprezenatcije, gube i dobivaju izbori. Stožer svake strane sidi za svojin stolon, pa zovu birače mobitelom, pitaju di su, zašto nisu izašli... Ne tribaju nama ode izlazne ankete. Mi tačno po tome ko šta pije znamo kako ko stoji!
Najživlje je za Badnjak, onda je sve puno, i unutra i vanka, u dvorištu, ne moš proć od naroda.
- Šta van ode najviše fali od sadržaja? - pitan momke. I dobijan (polu)zbiljan odgovor.
- Kladionica! Da ne moramo ić u pet kilometara udaljene Konjevrate! Da nam je kladomat, imali bi sve! - vele moji mlađahni sugovornici, i nehotice mi dajući odgovor zašto je moja zgodna i vedra sugovornica Antonija još uvik cura.
- A šta mislite da vam danas interesira mlađariju između dvadeset i trideset godina? Cure? Je, kako nije. Kladionice i internet, Fejs, pa prston priko mobitela. Ne skidaju oči s njega! - priča Antonija. I najavljuje im: - Uskoro stiže i kladomat! Tako da ne morate ni izlazit odavde! Pa dobiva i primjeren odgovor: - Dobro i kažeš. Lipše nam je ode nego kući. Kući ima vajik nešto raditi!
Atmosfera je kućna, ležerna, sve je tu u valceru. Antonija već s vrata zna da gospodin pije makijato s medom - koja kombinacija - a za momka koji je sija isprid vrata na sunce, već na prvi pogled zna da nije odavde.
- Kako znam? A kako neću znat kad mu na majici piše Dinamo! A to je u ovim krajevima stvarno rijetkost.
Zdravko, zvani Ćamil, veli nam da se malo di Hajduk voli kao ode, ali ne mrzi se nikoga. Eto, i momak s Dinamovom majicom - građevinac iz Knina, radi nešto u blizini, neće se slikati - veli da nije zbog nje imao nikakvih problema.
- Ja mislim da nije do majice, nego je do čovika! - širok mu je osmijeh.
'Večernja škola'
Stalni gosti "Dvora" su i Pakovčani, navraća tu redovno i ćaća šibenskog dogradonačelnika Paška, i Ante, bivšeg predsjednika Gradskog vijeća. Tu je za šankom i susjed im Milan Mićo Zoričić.
- Pravi su i pošteni ljudi, nemam šta reć. I dobri smo, barem smo dosad bili! - smije se.
Ovo ti je nama okupljalište broj jedan. Ode smo ti zimi, liti. Liti izađemo vanka, bacimo malo na balote, a zimi se skupimo unutra - pripovida nam Mićo.
A okupljalište broj dva je, saznajemo, kojih stotinjak metara sjevernije, ispred dućana "Djelo", di ekipa sidi s pivom. To zovu "Večernja škola"! Zašto? Zato što su tamo cili dan, dok ne zatvori dućan, do večeri! Pa kad pitaju di je, kažu - eno ga u "Večernjoj školi"!
A "Dvor" radi do 11 navečer kad Antonija, ako je u smjeni, oglasi fajront ričima: - Ajmo, svak svojoj kući.
A počinje raditi već u sedam ujutro. Da nije malo rano, brine se fotoreporter Ante za konobaricu, biće ujutro nema nikoga?
- Ma šta? To van je svit 60 - 70 godina, navika se cili život dizat u pet uri ujutro. Čekaju me isprid vrata, ne vide trena kad ću otvorit. Da navale na novine dok im ja kuvam kavu.
A momci nam vele da je najopasniji za novine ovi iz Pakova sela, šta je izaša kad smo mi ušli, čita ih po dva sata. Zato je i uteka, biće vas je pripozna po slikama - govore nam Ante Štrkalj i Niko Menđušić, obojica iz Pokrovnika.
Niko je konobar u Šibeniku, u "Garaži", a Ante radi u bolnici kao nosač. I kad nisu u smjeni, obavezno su tu u "Dvora", u Krunince, da popiju kavu - nema je bolje nadaleko - a i da čuju i vide šta je novog, koga ima, koga nema.
Nedilja je najjači dan kada dođu svi nakon nediljne mise, iz tri crkve, pakovačke, konjevratske i pokrovničke, ode na ispovid. I na makijato, jer u korizmi travarica šibenskog "Vinoploda" kuri malo lošije nego inače...