Poznata novinarka HRT-a ne može bez Šibenika: Muž mi je rođeni Šibenčanin, a sinovi ludi za Jadrijom. Evo me dolje, što prije!

I sportska novinarka HRT-a Mirna Zidarić dio je šibenskih ljetnih priča i susreta. Njezin suprug, ugledni zagrebački arhitekt Zoran, silno je vezan uz rodni Šibenik, uz obitelj pokojne majke Danice Seke, djevojački Aralica. Zorana smo spominjali, vjerovali ili ne, i u Las Vegasu, gdje je vikendom redovit gost njegov ujak Ivan Aralica, američki vojni liječnik. Doktora Ivana sreli smo prilikom davnog gostovanja nogometaša Šibenika u Kaliforniji i Nevadi Oh, kako je čudno zvučala ćakula o blagdanskom bakalaru ili Poljani u svjetskom gradu kocke! Mirna još tada nije bila dio obitelji, ali je u posljednjih dvadesetak godina mnogi doživljavaju kao šibensku nevistu. No, u razgovor nismo krenuli od Šibenika, nego od elegancije, kojom na HRT-u plijeni već mjesecima, godinama.

Nije teško primijetiti vašu želju da u gotovo svim zadnjim televizijskim "izlazima" pazite da vam stajling bude potpuno damski. Od naočala do štikla.
– Sad ne znam trebam li se brinuti ili ne, kada stavljate naglasak na zadnje televizijske izlaze, jer godinama se trudim izgledati damski, a i naočale su postojane već nekoliko godina. Šalim se, ali hvala, ako na vas ostavljam takav dojam. Snalazim se na razne načine jer mi je godišnji proračun za odjeću na HRT-u 0, slovima nula kuna.

Šibenčani vas doživljavaju kao svoju nevistu. Ne samo zbog korijena supruga Zorana, nego i zbog brojnih susreta s vama na Jadriji, u šibenskim kalama i Primoštenu. To je, uostalom, i povod našoj blagdanskoj ćakuli.
– Teško je probiti tu barijeru, ali utkala sam godine truda, rada i pregalaštva u taj status, pa mi je drago ako me netko od fetivih Šibenčana smatra svojom. Muž Zoran je rođeni Šibenčanin, odrastao na Jadriji pa je tu ljubav prenio na naše sinove. Njih mi trojica još ne mogu oprostiti što smo na kraju kupili kuću u Primoštenu jer se oni ne daju s Jadrije. Sada su cijelo ljeto po jadrijskim kućama svojih prijatelja, a tek tu i tamo navrate kod mene u Primošten. Jadriju možeš voljeti na taj način samo ako si odrastao na njoj, a njih trojica jesu. Kod mene taj proces oko Jadrije još nije sazrio. No, držim da smo u svakom pogledu, pa i financijskom, pogodili kupnjom kuće u Primoštenu. Kad odem ondje ili na nekoliko dana napustim Zagreb, osjećam se svježe kao da sam bila u Nepalu!

Skroman i samozatajan

Kad ljeti ćaskamo s vašim suprugom Zoranom, imamo osjećaj kao da je malo infišan u Šibenik i Šibenčane.
– To mu je u krvi. Cijelo je djetinjstvo proveo kod dide i bake u šibenskoj Dragi. Prošao je sva iskušenja odrastanja u tom osebujnom okruženju i ostao doživotno vezan velikim prijateljstvima. I šibenskom mentalitetu. Mentalitetu koji nije fasciniran nikim i ničim, a koji ga je kao bitan dio njegova karaktera u profesionalnom putu doveo na najvišu razinu u Hrvatskoj. I ne samo to. Zoran se kao arhitekt i u svjetskim razmjerima može pohvaliti nekim od uglednih, ali pravih nagrada struke. On nije i nikada neće sam sebe hvaliti, pisati PR priopćenja. Na društvenim mrežama djeluje vrlo šturo, ali zato ima mene da to ponekad javno spomenem. Pa i u ovom razgovoru.

Zadnji put smo s vašim Zoranom i šibenskim arhitektom Zoranom Popovićem do u detalje razgovarali o novouređenom trgu, Poljani. Sviđa li se i vama novo lice Šibenika?
– Pobornik sam prosperiteta društva u svakom pogledu, pa tako i nužnih obnova nekih starih lokacija. Meni je drago da je konačno centar Šibenika dobio garažu, iako vidim da oborinske vode zadaju probleme. Vjerujem, međutim, da će se to riješiti. Zbog nedostatka parkinga mi smo svojedobno otišli s Gorice, gdje je moja pokojna svekrva Danica imala stan, jer je, kako kažu Šibenčani, tramak s automobilom bio neizdrživ.

Pravo i pravda

U kakvim ste odnosima kao šibenska nevista s ostalim Šibenčanima na HRT-u: Katarinom Perišom, Petrom Vlahovom, Moranom Kasapović?
– Bit ću do kraja iskrena. S obzirom da oni djeluju na višem rangu, točnije na trećem katu zgrade na Prisavlju, a sportska je redakcija na drugom, s njima se rijetko srećem.

Iskusna ste novinarka, ali i pravnica. Nemojte ovo shvatiti doslovce kao posve ozbiljno pitanje, ali pomaže li vam to da ste gotovo uvijek u pravu?
– He-he... Moj Šibenčanin se s time ne bi složio. To što sam završila pravni fakultet u Zagrebu samo govori da s 18 godina mlada osoba teško može odlučiti što zapravo želi raditi u životu, pa upiše nešto tek toliko da završi. Potom život odredi kako će se stvari odvijati. Moji mi prijatelji govore da je šteta što nisam sutkinja jer sam prilično pravedna u sagledavanju razne problematike. No ja sam vrlo rano spoznala da pravo i pravda često puta nisu jednoznačni, te sam se na vrijeme povukla iz te sfere. Zaključila sam da je sport egzaktan i da su tu najmanje mogućnosti životnih nepravdi. Ujedno je i dinamičan, te uvijek i iznova nudi nova uzbuđenja i izazove, a donedavno i brojna putovanja. Monotonija bi mi ubila dušu.

U vašem novinarskom "dosjeu" stoji da ste izvještavali s olimpijskih natjecanja u Ateni, Pekingu, Londonu, Torinu i Vancouveru. Od tih gradova, nama je po posebnom guštu Vancouver, jer zbog potopljenog riječnog ušća, neovisno u nemaloj razlici u veličini, malo podsjeća na Šibenik. Slažete li se?
– Vjerujem u vaš izbor i dojam, ali Torino i Vancouver su projekti koje sam radila iz Zagreba. Zbog iznimnih ostvarenja Ivice i Janice Kostelić u studiju se stvarao veliki olimpijski program za koji sam upravo ja bila zadužena. Nažalost, nisam bila ni na jednim Zimskim igrama, a kako stvari stoje, teško da ću i biti. Ove ljetne su me unaprijed oduševile iako sam i tu mišljenja da nakon korone više ništa neće biti isto. Jako sam se radovala putu u Tokio, ali nakon ove odgode nisam sigurna hoću li se domoći Japana. Barem kad je riječ o Olimpijskim igrama.

Oporavak od korone

Damama se nikad ne spominju godine, ali vaše se trajanje na HRT-u već broji desetljećima. Baš kao i bračni život. Gdje lakše brodite?
– S godinama i iskustvom više nigdje nemam problema. Kad si mlad i prekomjerno samouvjeren, sam si stvaraš probleme gdje ih nema, a s godinama dolazi i mudrost. Danas se rijetko oko bilo čega mogu uzrujavati, kao prije. Glatko plovim svim morima i u svemu nađem svoj razlog za sreću.

Ne možemo izbjeći ni ozbiljno, aktualno pitanje. Poslije zadarskog teniskog turnira, koji je bio divna zamisao s nesretnim posljedicama, preboljeli ste koronu. Neki kažu da ste imali osjećaj kao da vam na prsima leži piz od 20 kilograma.
– Koronavirusna bolest je ozbiljan zdravstveni problem i nadam se da to već svi znaju, da se prema tome odnose s potrebnim oprezom. Nije to bilo nimalo ugodno iskustvo. Zateklo me potpuno nespremnu. No, kao i u svim ostalim kriznim situacijama, zadala sam sebi cilj i način kako do njega doći. Na putu do oporavka ponašala sam se poput discipliniranog vojnika. Najveći problem mi je bio psihološke naravi, jer je bilo mnogo nepoznanica, o samoj bolesti, ali i o možebitnoj činjenici da se netko od mene zarazio i kako će na njega to utjecati. Srećom, sve je dobro završilo.

Kad smo već krenuli, makar posredno, teniskim usporednicama, znate li da Šibenik planira izgradnju velikog teniskog centra?
– Vidjela sam da su Goran Ivanišević i predsjednica HTS-a Nikolina Babić u povodu toga bili u Šibeniku. Uvjerena sam da će to biti sjajna stvar za šibensku omladinu koja je iznimno sportski talentirana. Nitko se ne bi trebao iznenaditi ako novi šibenski teniski centar ubrzo iznjedri novu svjetsku zvijezdu.

Za kraj, sretni vam blagdani i da se ovog ljeta vidimo u Šibeniku. Bez korone u društvu!
– Tko će čekati do ljeta!? Evo mene na duhovnoj obnovi u šibenskom kraju čim se ukinu e-propusnice. Samo, gdje ćemo popiti kavicu ako se ne ublaže mjere!? Svako dobro svim vašim čitateljima i vama, naravno – mirno je završila Mirna.