Istina, grad je kao i drugdje, pust. Rade samo nužne službe i trgovine opskrbom, nema okupljanja više ljudi. Ali, neki su tome doskočili na drugi način. Kao ranije stečenom navikom ili nekom novom „viruološkom“,oni koji svakodnevno odlaze izvan grada, ponajprije na šibenska tvrđave. I ondje sebi daju oduška šećući na suncu, trčeći stazama, tragajući za šparogama ili penjući se čak na stabla. Mladi, „srednjaci“ i oni stariji.
Valja priznati, godi to opuštanje nakon žurbe gradskim ulicama na putu za kući, prema napucima onih koji su na prvoj crti obrane od korona virus.
Željeli smo se jednog popodneva uvjeriti kakvo je zapravo stanje- „na terenu“. Pa smo se bez maske na licu(u doslovnom smislu riječi) najprije uspeli na tvrđavu sv. Ivana, nekih 170 metara nad sjevernim dijelom grada. Na zapadnom dijelu te utvrde iz 17. stoljeća još su u tijeku istražni radovi, započeti u jesen 2019. pa se posjetitelji upozoravaju natpisom na ploči, kako u obilazak tvrđave idu „na vlastitu odgovornost“.
- A na čiju ćemo, dobacio je mladi dvojac, ulazeći na zaravan tvrđave kroz razrovani uski otvor bedema. Dok smo snimali, mlađa žena s knjigom u ruci sa svojim psom sjedila je pod zidinama tvrđave.
Skupinu mladih zatekli smo u igri, kojima je društvo činio također velik pas, a dvije su se djevojke opružile na prostiraču, na betonskoj podlozi koja je nekad služila kao postolje za top. Čavrljale su međusobno, jele puding i kazale kako ondje dolaze u miru uživati u prirodi, jer da je u gradu „jeza“ Nedaleko od njih jedan je čovjek fotografirao okoliš gdje je veliki toranj sa snažnim odašiljačima. Pozdravio nas je sa „servus“ što je nekad bio čest običaj.
A u već prilično zapuštenom parku- šumi Šubićevac, ponešto je drukčija slika. Susreli smo trkače na stazama, skupinu dječaka što se okupila starome šibenskome Belvederu, vidikovcu, gdje, rekoše uz smijah, „nema virusa“.Stariji čovjek starijeg vježbo je na spravama kraj dječjeg igrališta koje je zatvoreno. Među grmovima jedan par gdje bere šparoga, pa nekoliko starijih u šetnji, od kojih nam je jedan mahnuo podignutim štapom.
Skupina raspoloženih mladića natjecala se tko će se brže uspeti na bor po konopcu do visine od oko šest metara. Jedan od njih je, balansirajući na grani, izvodio nekakve svoje vratolomije. „Slikajte, nas doviknuo je, penjemo se gore za manje od deset sekunda“.
I sve je to, valja priznati, bila jedna lijepa slika opuštenosti. U općoj situaciji življenja u kojoj, za sada, pravog opuštanja zapravo nema.