StoryEditor
LifestyleZORAN MAKSAN

Genijalni inovator rođen u Šibeniku ne miruje ni u koroni: zbog bicikla za mrtve pruge, friškog izuma kojeg će ponuditi NP ‘Krka‘, intervenirala je i policija!

Piše Jordanka Grubač
10. svibnja 2021. - 18:31
Luka Gerlanc/Cropix

Kad sam upoznala Zorana Maksana, on je netom završio Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu i bio zaposlen na poslovima prodaje u "Metalopreradi". No naše poznanstvo nije imalo baš nikakve veze s jednom ni drugom činjenicom. Naše poznanstvo došlo je s one strane koja je meni bila puno zanimljivija i koja mi je donijela jednu od zanimljivijih priča u mojemu radnom stažu: strane morske, k tome i avanturističke.

Jedrenje na dasci

Zoran Maksan bio je jedan iz ekipe biogradskih jedriličara na dasci koji su naumili na daskama prejedriti Jadran, jedan od organizatora i sudionika. Pokušali su 1988. i uspjeli 1989., njih četvorica: Zoran Maksan, Robert Šangulin, Christian Vrdoljak i Ljubiša Čelar, i, vjerujte, kad bi se i danas čitali ti tekstovi – jer jasno da sam išla s njima u te avanture – bilo bi zanimljivo i napeto. Ista je ekipa na daskama jedrila preko nacionalnih parkova, od Brijuna, preko Kornata do Mljeta, naravno da sam i tada bila s njima. Potom su pripremali i projekt Europa-Afrika nazvan "Save our seas", sportsko-ekološki pothvat jedrenja na daskama od Sicilije do Tunisa, ali to se, i na moju žalost, nije realiziralo.

Nakon "Metaloprerade" Zoran Maksan je radio u Srednjoj školi u Biogradu, potom je osnovao i vodio Radio Biograd u ratu, da bi napokon, 2001. godine, osnovao proizvodni obrt "Maksan".

U međuvremenu Zoran Maksan, na tragu svoga obrazovanja, ali i avanturističke i nekako nesputane osobnosti, sve se više bavio inovatorskim radom. Već 1991. godine ostvario je zaradu na svom patentu satelitske antene s pomičnim konvertorom, za što je dobio srebrnu medalju u Nürnbergu, IENA 1993. godine. Poslije toga, Maksan će osvojiti niz zlatnih, srebrnih i brončanih medalja i posebnih priznanja za inovacije – o čemu govori okvir u našem tekstu.

Meni je posebno bio zanimljiv "set" inovacija vezanih uz more i sjećam se da smo o tome razgovarali daleke 1999. godine. Kad pogledam, sve je jednako zanimljivo i primjenjivo, no od svega se realizirala podvodna lampa koju proizvodi i dandanas.

Na primjer, uređaj za sigurnije ronjenje dobio je zlatnu medalju i posebnu nagradu na Geneva PALEXPO 1999.

O čemu je riječ? Najkraće rečeno, o ogrlici kao dijelu opreme ronioca na dah. Ogrlica je zapravo traka ispuhanog nepropusnog crijeva koje se zakopča oko vrata. Sa stražnje strane je kutijica nešto manja od kutije cigareta. Kad ronilac zaroni, uređaj u kutijici počne štopati vrijeme i ako se u roku na koji je njegova elektronika naštimana ronilac ne digne na površinu, uređaj prvo odašilje zvukove upozorenja. Ako ni tada ne izroni, iz kapsule u kutijici CO2 napumpa ogrlicu koja ronioca izvlači na površinu i drži mu glavu iznad vode. "To je bila moja ideja, a proračun na koliko minuta treba naštimati uređaj, kojom će brzinom izvlačiti ronioca, itd., itd, to je bio posao za druge stručnjake", govori danas.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Pazi, ne potopi se!

I još kaže:

– Nisam to nikad realizirao, ali je to baš nešto lipo.

"Nešto lipo" je i rotirajuća četkica za zube koja je osvojila zlatnu medalju u Pittsburghu INPEX 1996., i projekt koji omogućava slijepim osobama čitanje teksta u digitalnom obliku, no vratimo se morskim izumima.

Uređaj za spašavanje jedrilica od potapanja ili loma jarbola do danas nije realiziran pa je ostao samo u Maksanovoj kategoriji "nešto jako lipo", i na srebrnoj medalji Geneva PALEXPO 2000. Uređaj je zapravo zračni jastuk na vrhu jarbola koji se aktivira u slučaju havarije, pa ako je jedrilica, ili katamaran, nekom nesrećom završila na boku, dalje od toga ne ide jer vrh jarbola na površini drži, i sprječava okretanje, rečeni zračni jastuk. Kad se brod ispravi, zračni balon se uvuče u jarbol, stavi se nova kapsula za napuhavanje, i to je to. Ako se pak jarbol slomi, zračni jastuk ga drži na površini i udaljava od broda da ga ne ošteti.

Među "morskima" je i spomenuta podvodna lampa (brončana medalja Geneva PALEXPO 2003.), koju još proizvodi, zatim morska fontana iz 2003. i sklopive peraje – zlatna medalja i posebna nagrada Geneva PALEXPO 2005. Perajama se prednji dio može sklopiti uz potkoljenicu pa se onda može normalnije hodati po dnu ili nešto raditi oko broda ili na maloj dubini a da ne smetaju – a znamo da tada smetaju, i to jako.

– Na četiri sam svoje inovacije ostvario zaradu: na satelitskoj anteni, na magnetnom čekiću, podvodnoj lampi i na žaluzinama između izo-stakala i ostalim izvedenim proizvodima, a te su žaluzine dobile zlato u Ženevi, Taipeu, Bruxellesu. Sve ostalo čeka proizvođača, odnosno ulagača, a o tome ćemo kasnije.

image
Rolete made in Jaksan
Luka Gerlanc/Cropix

A žaluzine, one uske pokretne žaluzine koje običavamo staviti iza stakala za obranu od sunca ili jake svjetlosti, Zoran Maksan je ugradio između izo-stakala, a njima se upravljalo u svim smjerovima, izvana, uz pomoć magnetskog upravljača. Nisu se prašile, prljale i uvijek su izgledale uredno.

– Žaluzine su se isto proizvodile, pa i sad se iz toga proizvodi desetak proizvoda po cijelom svijetu, ali ne pod mojom kontrolom. Ja sam prodao ideju.

Za ovaj razgovor Zoran mi je donio pokazati taj njegov magnetni čekić... Jedan vrh je metalni, i to magnetni, a drugi od tvrde gume, tako da je multipraktik. No u čemu je vic? U magnetu za koji se "zalijepi" glava čavla, iliti brokve, i tako zabija uz pomoć samo jedne ruke i bez opasnosti da stradaju prsti druge – a to smo iskustvo imali bar svi.

image
Luka Gerlanc/Cropix

I tako na preskok dolazimo do najnovije inovacije Zorana Maksana, nastale u koroni. Prijatelji su mu donijeli neku fotografiju nekog vozila na tračnicama, neke mrtve pruge, negdje. Svijet je pun nekih mrtvih pruga koje se dok su takve, mrtve, koriste u kojekakve, često turističke svrhe, u očekivanju boljih vremena kad bi iz nekih novih razloga mogle oživjeti. Da nisu uklonjeni tragovi sinjske rere ili samoborčeka, danas su jedno i drugo mogli biti ne samo dio kolektivne memorije, nego i novih poslovnih angažmana, evo poput ovoga koji je izmislio Zoran Maksan.

Riječ je o tandemu bicikla koji se uz pomoć okvira – a okvir je njegova inovacija – jednostavno s ceste ili s nosača automobila mogu premjestiti na neku mrtvu prugu i tamo voziti. Dakle, originalni bicikli, na gumama, okvir koji može biti nosač na autu, jednim klikom se spoje bicikli i okvir, i nastaje novo vozilo.

Video, Krka i Una

– Mislio sam da bi to moglo zanimati HŽ za njihovu promociju, jer i kod nas ima mrtvih pruga. Jedna takva, Knin – Zadar, prolazi dijelom i kroz Nacionalni park Krka, pa nekako mislim da bi to zanimalo i ljude u Nacionalnom parku Krka. Zvali su me iz Nacionalnog parka Una jer i oni imaju bosanske odsječke danas mrtve, ali nekad vrlo žive željezničke, "unske" pruge Split – Zagreb. Nismo se još ništa dogovorili, ali zvali su nakon što su vidjeli videoklip Rail Bike in Dalmatia, koji je baš zgodan i tamo je sve objašnjeno. Taj su videoklip vidjeli na RTL-u i TV Diadori i htjeli su napraviti prilog sa mnom, svidjela im se ideja i priča. No s RTL-a su me poslije dva sata zvali da su htjeli imati i priču iz HŽ-a, valjda je bilo logično da se zainteresiraju. Da, ali zainteresirali su se samo toliko da kažu da se to ne smije. Naravno da nitko nije razmotrio ima li tu neke koristi za promidžbu krajolika, kraja, tamošnjih dijelova NP-a Krka naposljetku i samog HŽ-a. Niti je meni palo na pamet da se time bavim na toj pruzi bez ikakve kontrole, odnosno bez onih koji bi time upravljali. Ovo je, naprosto, moj izum koji može stajati na bilo kojoj mrtvoj pruzi u svijetu, a naravno da me zanima što naši misle o tome. I da stvar bude bolja, netko me je anonimno na e-građanin prijavio i došao policajac vidjeti kakva je to paklena sprava: dva obična bicikla i jedan okvir.

image
Luka Gerlanc/Cropix

I među njima prostor za ruksake, a možda i djecu i kućne ljubimce, košare s hranom, tako da u vožnji mogu uživati i cijele obitelji. Može se čovjek voziti i sam, a može ih se voziti četvero. Šteta da se tako odbijaju ideje koje mogu pridonijeti promidžbi, baš je to neki čudan mentalitet! Silno bih volio da to mogu predstaviti u NP-u Krka jer imaju divne dijelove parka uz neaktivnu prugu, recimo, od Knina do Manojlovca. Spominjali su u HŽ-u vozilo za održavanje pruge, pa ako to vozilo radi jedan dan, daj ostalih pet u turističke svrhe, neka ljudi i s te strane dožive Hrvatsku, toga ima po cijelom svijetu; eno u Teksasu goste voze drezinama! A meni došla policija na kuću! Mogli smo bar razgovarati o tome i malko pogledati i s pozitivne strane, kao novu ponudu u turizmu, na primjer. Toliko je vozila na benzin ili struju, a ovdje se voziš kroz predivne predjele prugom, gdje uglavnom nema drugog puta, i to na vlastiti pogon. Meni je to krasna priča kojom dodatno možemo pokazati kako je naša zemlja divna i kako je naš Jadran raznolik. Ovo s tim biciklima, samo je pokazivanje ljepote i nije mi jasno da ne što nema interesa, nego se i ne želi zainteresirati. Osim policije.

Zoran Maksan za sebe kaže da je nezaposlen, zvuči ružno, kaže, ali nije strašno. Biti inženjer danas – oni u programiranju nešto rade, a drugi su predstavnici tvrtki, kaže on. Njegovo radno mjesto je njegovo računalo, stan i dvorište pred njim, u njegovoj biogradskoj kući. U velikom gradu svakako nije želio živjeti, još manje bez mora, pa se poslije fakulteta vratio iz Zagreba u Biograd.

Talentiran za trčanje

Može li se živjeti od izuma?

– Rijetko tko svaku stvar koju izumi proda na tržištu. Moj se magnetni čekić proizvodio, uzeo ga jedan Francuz, ali je odustao jer je cijena bila previsoka. Može ga uzeti, recimo, netko iz Italije, može se proizvoditi bilo gdje u Europi, ali šteta je da se ne proizvodi u Hrvatskoj. Sjajan je proizvod i jedini su problem, zaista, cijene. Treba proizvesti, dati u trgovine koje imaju maržu... uvijek ista priča.

Ali, za izumitelje su se ipak promijenila vremena, što oduševljava Zorana Maksana:

– Ranije ako ste htjeli da se nešto proizvede, morali ste naći tko će to napraviti, a potom uključiti trgovinu i sve što s tim ide. Da bi čovjek sam proizveo određenu isplativu količinu nečega, mora imati kapital i cijelu organizaciju.

Sada postoji prekrasan koncept da preko interneta ponudiš svoj proizvod na tržište, preko raznih servisa, to je odlično koncipirano i, što je jako važno, nema posrednika. Baš to sad planiram, imam nekih desetak proizvoda koji se mogu realizirati, jedan od njih je magnetni čekić, pa sklopive peraje, pa ovo vozilo... Nastupilo je, naprosto, drukčije vrijeme za nas inovatore i to se pripremam koristiti.

Naposljetku, a i da završimo gdje smo počeli – Zoran Maksan, inače po mjestu rođenja i po majci Šibenčanin, i instruktor je jedrenja na dasci i ronilac (open water diver). Bio je i zlatni na 4x100 metara i brončani na 100, 200 i 400 metara na Državnom juniorskom atletskom prvenstvu 1980.

– Na te sam medalje baš ponosan, trčanje je, uz izume, moj najveći talent.

Na kojem mu je sad mjestu more, trideset (zaboga!) godina od našeg pothvata dva puta preko Jadrana (pvi put dramatično!) na daskama, od Biograda do Porto San Giorgia kod Ancone, i natrag?

– Kao i kod svih koji žive uz more, ali ne od mora. I dalje jedva čekam otići na more, ali to uspijevam koliko uhvatim... kao i ti.

ŽIVOTOPIS Od atletike do jedrenja

NAOBRAZBA:
Srednja škola, matematičko-informatički smjer u Zadru, 6./1980.
Sveučilište u Zagrebu, Elektrotehnički fakultet, dipl. ing. 2./1987.
Zaposlenja:
"Metaloprerada" – PLC programer (strojni jezik), poslovi komercijale, 5./1987. – 9./1989.
Srednja škola, Biograd – profesor fizike, 9./1989. – 2./1990.
Osnivanje i vođenje radija Biograd u ratu, 10./1991. – 6./1992.
Otvaranje proizvodnog obrta "Maksan" 2001.
Rad na inovacijama:
Satelitska antena s pomičnim konvertorom, 1991. – 1993. (srebrna medalja – Nürnberg IENA 1993.)
Linearni motor, 1993. – 1994. (brončana medalja – Zagreb INOVA 1994.)
Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Nikole Tesle, Zagreb 1996.
Rotirajuća četkica za zube, 1995. – 1997. (zlatna medalja – Pittsburgh INPEX 1996.)
Uređaj za sigurnije ronjenje, 1998. (zlatna medalja, posebna nagrada – Geneva PALEXPO 1999, brončana medalja – Bruxelles EUREKA 2002.)
Projekt koji omogućava slijepim ljudima čitanje teksta u digitalnom obliku, 1999.
Jarbolni zračni jastuk, 1999. (srebrna medalja – Geneva PALEXPO 2000.)
Magnetni čekić, 2000. (brončana medalja – Geneva PALEXPO 2000, zlatna medalja – Lyon 2003.)
Podvodna lampa, 2001. (brončana medalja – Geneva PALEXPO 2003.)
Morska fontana, 2003.
Sklopive peraje, 2004. (zlatna medalja, posebna nagrada – Geneva PALEXPO 2005., zlatna medalja – Bruxelles EUREKA 2005., zlatna medalja – Nürnberg IENA 2005.)
Žaluzine između izo-stakala i ostali izvedeni proizvodi, 2005. (zlatne medalje – Geneva, Taipei, Bruxelles)
Ostale aktivnosti:
Brončana medalja 100 m i 400 m, te zlatna medalja 4x100 m na Državnom juniorskom atletskom prvenstvu 1980.
Suosnivač i predsjednik jednog od prvih ekoloških klubova u Jugoslaviji, koji je osnovan 1979. kao ekološki klub EKO – Biograd.
Windsurf instruktor, organizacija i jedrenje na dasci preko Jadrana od Italije do Hrvatske 1988. i 1990. (110 milja). Jedrenje na dasci Brijuni – Kornati – Mljet (200 milja). Priprema projekta EUROPA – AFRICA Save our seas (sportsko-ekološki projekt, jedrenje na dasci od Sicilije do Tunisa).
Open water diver (ronilac).
Osobni podaci:
Rođen u Šibeniku, 27. 11. 1961.

item - id = 1097744
related id = 0 -> 1097525
related id = 1 -> 1097739
18. listopad 2021 01:03