StoryEditor
LifestyleSAMURAJ IZ BILICA

Dok od njegovih vršnjaka ima samo slike, a odavno nema tona, od Mladena Slavice ima i maratona: Osamdeseta mu je tek i spreman je trčat za ‘Oluju‘

Piše Zdravko Pilić
23. srpnja 2020. - 19:38
Mladen Slavica iz Bilica trenira kako bi po 20. put otrčao maraton Šibenik - Knin, u čast 'Oluje' čiji je sudionik i bio  Ante Baranic/Cropix

Za razliku od mnogih njegovih vršnjaka, od kojih je ostala samo slika, a odavno već nema tona, od Mladena Slavice ima i maratona. Njemu je osamdeseta u životnom kalendaru. I dok su njegovi vršnjaci sretni ako još i hodaju, pa makar i uz pomoć štapa, Mladena ćete i danas vidjeti kako trči. Krene iz svojih Bilica, pa opali 25, 30 kilometara iz šuca, stigne tamo do Vodica i Tribunja, malo se osvježi, a onda se vrati nazad. Isto – trkom! A kako bi drukčije. Ako ove druge, mlade, zdrave i jedre, zovu "Ironman", čovik od čelika, Mladena bi valjalo zvati Vidija man, čovik od vidije. Tvrđe nego što su ove špice od čekića na bagerima, šta tuku s njima u živac kamen. A i dva puta je ranjen, pa s ponosom dok trči nosi majicu Hvidre –jedanput iznad prepone, a drugi put u obraz, jagodičnu kost, kod Drvara, poslije "Oluje". Ima na licu mali, jedva vidljivi ožiljak. Lipo je zareslo, di neće kad je bilo na mlado – nije onda ima ni 55. A znate kako su mu pružili prvu pomoć nakon ranjavanja? Sam je otrča po nju! A ko zna di bi on bija da je čeka doktore! Ko će njima dat tako brze aute, ka šta Mladen ima noge. I pluća maratonca!

– U čemu je moja tajna? Nema tajne. Sve ću ja vama reć, pa ćete vi samo procijenit. Moj dan počinje tako da se dignen ujutro u pet sati, popijen tri kvarta kozjeg mlika. I unutra metnen dvi žlice meda, ali ne bilo kojeg, nego od kadulje. A prije toga, da i to kažem, popijen žlicu maslinova ulja. To je eliksir za tijelo, daje nam Mlađo ricetu za dugovječnost, trku, dug život i dobro zdravlje.

I po suncu i po kiši

Neš, ne Covide, ode probit! Ne bi da si Covid 190, a ne 19, priša priko ovoga! I onda ide lagana tjelesna vježba, zagrijavanje, razgibavanja i onda – trk. Najprije lagano, pa brže, cestom, i sve tako do deset, jedanaest sati prijepodne. Dok drugi popiju pet-šest kava, Mladen je već učinija pet-šest sati vridnog treninga, doša od Bilica do Sovlja i vratija se nazad. Odustajanje nije opcija!

– Dikod pada i kiša, ja svejedno trčin. Znaju mi reć dikod ovi moji "Bog te tvoj, šta nisi sta, sklonija se... Ja ga pitan:

– Prijatelju, jesi se ti ikad bavija s ovin?

– Ma, kakvi, oni su se zadnji put zatrčali, kad ih je potira susjedov pas, dok su dica bili...

– E, pa onda šta savjete diliš. To je i nepristojno, dilit savjete, a ne znat ništa, ima Mladen i filozofskih misli, koje očito dolaze izražaja kad se usklađuju duh i tijelo. Dikod se i okupa, ali samo kad nije velika razlika u temperaturi tijela i mora, ljeti se mora hladiti, piti dosta tekućine, nosi sa sobom mineralnu vodu, a zimi ne nosi ništa. Najbitnije je nadoknaditi tekućinu, a kad se vrati kući, onda opet slijedi kozje mlijeko s medom.

– Nikad ja ništa ne forsiram. Ja kad vidim da ne mogu oti dan istrčat svoju uobičajenu rutu, da nisam u bioritmu, ne forsiram. Skratim! Prominim! Najvažnije je slušat tijelo, znat vlastite mogućnosti, ostaviti mu vrime da se oporavi. Obavezno, nakon velikih napora uzmem barem dan ili dva odmora. Ne trčim. Ali, zato taj dan otplivam svoju rutu – kaže nam Slavica koji je taj dan kad smo ga ja i fotoreporter Ante uvatili kako trči prema Crnici, malo i otplivao na Banju. Do mreže koja označava kraj plaže i nazad, leptirovim stilom, tehnički i tjelesno najzahtjevnijim. Ne možeš virovati da ima gotovo 80 godina! Napunija i proša!

Krije godine

– Neće ti reć koliko ima godina. Krije, zbog žena! – veli mi Ante u povjerenju.

– Opa, zar se i s tim sportom još bavi?

– Kako ne, zar ne čuješ da upravo s jednon razgovara na mobitel... Znan ja, čoviče, ja san rođen 1942., a on je godinu dana stariji od mene, je li tako... – veli Ante, dok Mladen odmahuje rukom.

– Pusti Ante, godine, vrag ti godine odnija, ka da su one bitne. Eto, ja san i 1991. bija najstariji kad san u HV doša, pa i tamo i obučnom centru generala Gotovine kad san bija, di smo prošli obuku po sustavu SEAL –moraš se znati boriti u vodi, zraku i na kopnu. Di san bija, bija san u HOS-u, i u našoj 15. domobranskoj pukovniji, kao izviđač, s njima sam bio u "Oluji".

I dandanas kad govori o tome, Mladenu navru emocije, to je bio jedan poseban zanos i domoljubni naboj. Zato će i ove godine, po jubilarni, 20. put, odati počast svim svojim suborcima, onima koji su u ratu pali, ne dočekavši pobjedu ni slobodu. Trčati će na Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, od Bilica do Knina. Imat će i automobilsku pratnju, kako bi mogao stati i osvježiti se, jer 5. kolovoza pada usred ljeta, to su ekstremni vremenski uvjeti, sunci prži i peče kao u paklu. Tamo ga ljudi već znaju, prijatelji i kolege branitelji pozdravljaju pljeskom i skandiranjem, dok utrčava u cilj, kod spomenika na glavnom kninskom trgu.

– Ne bojim se, rekao sam vam već da odustajanje ne dolazi u obzir. Ja se cijeli život bavim sportom, trčanjem, biciklizmom, znao sam preko Drniša doći do Kljaka, pa čak i dalje, do Klisa, Splita, Trogira, pa kući, okolo... svugdje sam pedalirao, nisam imao ni 18 godina... Ma znate što, najbitnije je u svemu da čovik sebi dade reda. Da sve ide po planu, da se dižeš u pet sati ujutro svaki dan, da ideš leći u deset navečer, bez obzira na ovo ili ono, da redovito treniraš...

I šta kažu prijateljice? – pitam.
– Nemaju primjedbi! Ne žale se na mene, prezadovoljne su. Ima ih da su i 30 godina mlađe od mene – ajde, da budem precizan 28. I kažu da se ne primijeti nikakva razlika. Ko da sam im vršnjak! Čak i bolje, da sam kao momak. Da mi po kondiciji ne bi bile dosta ni tri žene!

Ljubomora

– Čekaj, a jesu li ljubomorne jedna na drugu? – pitam ja, a Mladen mi veli:

– Kako će bit ljubomorne, kad ne znaju jedna za drugu?

– Pa, sad će saznat kad ja napišen!

– Ma, piši ti, ja ću reć da je to novinar sam doda, da ja to nisan reka – veli lakonski moj Mlađo. Jak je i gotovo, sve te probleme on lako rješava. Šta je on sve proša, ne bi virovali...

– Lako je danas, danas svak trči, i staro i mlado, i s fakultetom i nepismeno. Danas je to moderno, a kad sam ja trčao, tamo još osamdesetih godina prošlog stoljeća, za menon su vikali da sam luđak, da triba s menon na psihijatriju. Znali su me zaškarljat i stinama, kamenjem me tuć. Jedanput su me dvojica zaustavila kod Tromilje, izišli iz lokala, raspasali drobine, i vele mi:

– Zašto ti odan trčiš svaki dan – pita me ovaj jedan.

– Šta tebi smeta? – odgovaram, a on, malo i podnapit veli:

– Smeta mi! Ne mogu te gledat!

– A najbolje da tako ka ti guran isprid sebe 30 kila otpada, velin ja i pokazujen mu na drobinu, a on meni da ga vriđan! Ne vriđan te, nego ti samo ukazujen na činjenice. I sad ti se njih oba naljutila, i trk za menon. Ali, di će oni mene stić, ovi se jedan zapuva, drugog san potega nogon kad je doša blizu, pa je i ovi prvi, šta je sta, odma nakon toga uteka. U svakom slučaju, neko vrime, idućih misec ili dva, nisan trča tuda, izbjegava san to misto – smije se Mladen svojim dogodovštinama. Eto, pa nek neko kaže da je lako bit prvi u bilo čemu. I dokle, tako?

– Dok me tijelo bude slušalo. Prvih stotinu je, kažu, najteže. Zasada me služi. Ima san samo malo problema s tlakon prije par godina, ali uspija san to riješit sam, snagon vlastite volje, bez tableta, upornošću i vježbom. Sada je opet 135 kroz 75 ko i prije!

Eto na, a vi pijte tablete. I pet-šest kava, do 10, 11 sati, dok Mladen već napravi 50 kilometara. I da prostite, jebe mu se što "Autotransport" ne vozi prigradske linije. On je i u 80. još uvijek brži nego pola njihovih autobusa. I troši manje kozjeg mlika nego oni nafte na sto kilometara...

14. svibanj 2021 09:43