StoryEditor
LifestyleLignje hoće i neće

Da u strasti ima razuma, glavna bi pošta za lignju i sipu bila punta od takujina

Piše BRANIMIR PERIŠA
1. studenog 2020. - 10:16
Lov na lignje u sumrakDuje Klarić/Cropix

Evo kako neupućeni prosječni čovjek, da ne rečem žena, gleda na ozbiljni posao ribolovaca zahvaćenih ognjicom sezone liganja. S podsmijehom!

– Tajo, ja mislim da brancini krepavaju od smija kada vide što im bacate da zagucaju! Zadnju put u ruci su ti bile neke varalice od silikona, sada su plastične... - inbokaje me kćer jedinica dok petljam oko lignjarića nastojeći na štap vezati ubojit sistem, s iglama ljutim poput zmija. Da se đavlija, tajnovita zvirka ulovi čim ga pogleda, a nema na YouTubeu! Friška prevara...
– Dušo, ovo je za lignje! – strpljivo odgovaram, jedva skrivajući razočaranost što moja milunica ne prepoznaje važne detalje iz ćaćina života u slobodno vrijeme.
To zabacivanje ribolovnog štapa, s najrazličitijim ćukama-varalicama za morski svijet, nerijetko i uzaludno - jedino što mašeš tjerajući komarce - nije šala.
– Pa, zar se i lignje ne smiju, još jače nego ribe! Ako papige govore, šta se ribe i klobučari (tako ona zove glavonošce iz zabave) ne bi smijali! - ne da se oškoprcno, kikoćući se na odlasku, a tercu joj drži majka.

Najiskusniji ribolovac


Vjerojatno neću imati nasljednicu svoje strasti još od malih nogu, no zato imam istomišljenike, prijatelje i drugove po ribolovnom štapu. U kompaniji sam s Draženom i Ivanom. Potonji je najmlađi, najiskusniji i najučinkovitiji ribolovac među nama i kada god uzmognemo, družimo se na svježem zraku, vitlamo štapovima s kakve rive i ćakulamo na pristojnoj fizičkoj distanci, svakako.
Bava ionako rastjeruje oblake kobnog, 'kovidnog' aerosola, a mi uvijek gledamo u nebo i važnije nam je kakve vjetar oblake donosi ili pak rastjeruje u zadnju zraku sunca, kada se lignje obično počinju loviti pa do u noć, u pravilu na mulima s rasvjetom. Promatramo kako se pod snopom žute svjetlosti, kao u akvariju, okupi sitna riba. Ima je svih uzrasta, kao u dječjem vrtiću: od mlađi koja se doima kao da plivaju same oči, bez sićušnih tijela, do već formiranih riba prepoznatljive vrste oko kojih poput čopora vukova kruže maleni brancini.
I onda, s vremena na vrijeme, strelovito se zalete, praćaknu se na površini i to je znak da je neki od ribljih mališana progutan. Prikradu se i malešne lignje, onako eterične, kao iz svemira bešumno doplove, ispale kao iz praćke one svoje dvije duže lovke i ode za hranu još jedna ribica, malo manja od halapljivog lovca koji će napasti i nekoliko puta veći plijen, pa i lignjarića. One veće vrebaju iz tame, na granici mraka i nećeš ih lako vidjeti, no u snopu svjetla ne da se uloviti niti najmanja.
I tako, dok mi mlatimo štapovima (a lignje se grohotom smiju!), nerijetko smo zajedno sa šjor Natom.
Otkako je u mirovini, pred sobom ima sve vrijeme svijeta i svakodnevno je u lignjolovu, ili pak lovi sipe, a te se dadu i danju peškati, neusporedivo češće i jednostavnije nego ove rođakinje im. Ima šjor Nato zanimljiv stil: zabaci lignjarić iz motavila, rukom, onda se okrene od mora i obično nešto prozbori.
– Kaže mi moja unuka, koja studira glazbu, da sanja note...! – povjerio nam se jednom nasmijano.
– A ja, dušo, sanjam metre i metre pela (najlona) i peškafonde! – odgovorio je unuci poručujući kako su mu lipi snovi jednaki javi.

Ulov s Martinske


U stvarnosti, kao u sanjama, bude neobičnih događaja. Tako je šjor Nato najveću lignju u životu – vagnula je kil i trideset – ulovio usred podneva na Martinskoj.
Zvirku poput Nikeove patike neke NBA-ove košarkaške zvijezde podigao je 'al pježo' – što će reći bez prihvatanja sakom – do rive, i onda se srećom, otkvačila s lignjarića.
A lažnih ulova imao je koliko hoćeš – toliko da od zbirke najrazličitijih odjevnih predmeta zakvačenih sa dna, za koje bi pomislio da su sipetine, može otvoriti second hand trgovinu. Zadnji put, nema tome davno, izvukao je i nešto vrijedno, a bio je to solidan ribolovni štap s rolom. Valjda je netom ispao s kakvog broda u prolazu pa je sve radilo besprijekorno – ali nije to pribor za šjor Nata.
Ne leži mu ništa drugo osim njegova 'retro' motavila i kineskih lignjarića od dvije kune, kakvih je nabavio nekoliko stotina, pa mu zaliha dura cijelu godinu. Jer, ostane ih na dnu koliko ti srce želi, i zato se Natu brk uvijek potiho smješka kada na rivu dođe koji nadobudni mladac lignjolovac hvaleći se japanskim lignjarićem od 150 kuna.
– Puno će mu ih ostati fondo dok ne shvati da i ovaj od 2 kune lovi ka i njegov, samo ako ona oće!
Prava je istina da lignja oće sve manje i manje – potvrđuje i Željko Lozić, prošlogodišnji pobjednik prvog otvorenog prvenstva Šibenika u lovu na lignje. Donijele su mu na krakovima Hondinu penticu kao glavnu nagradu, u pravo vrijeme da zamijeni staroga 'tomosa'.
– Sve ih je manje, a i druge ribe, ali ja guštam na moru, isključivo u šibenskom portu. Zapravo, problem mi je kada se zalomi veći ulov, onda to triba štivati u škrinju, a šteta je friške ribe! – povjerio se Lozić odgovarajući između redova koliko košta takav škarši ribolov. Kada se uračuna benzin, bez obzira lovilo se sportskim načinom s kraja (autom do pošte) ili iz brodice, racionalni um opredijelit će se za puntu od takujina, bez obzira na to što je lignji cijena u visinama.
Strast nema razuma, nego gušta i u prizoru triju veprića kako plivaju s jedne na drugu stranu Kanala sv. Ante. Neki dan je Željku Loziću to bio jedini ulov za oči i dušu i o tome rado priča. Dotad je jedino slušao da divlja prasad pliva kao riba, sada je i vidio...

Izdvojeno

12. studeni 2020 19:06