StoryEditor
LifestyleNEOBIČNI PRŠUTAR

Branko Serajlić iz Sitnog Donjeg: "Niko mi ne viruje kad im kažem da su moji pršuti od - drvene svinje!"

15. kolovoza 2020. - 19:27
Nikša Stipaničev/HANZA MEDIA

Alo, momak, ne more se hrana prodavat bez papira! – upozorili su Branka Serajlića na sajmu u Benkovcu, kada je počeo vaditi svoje pršute i redati ih na haubi svoga auta.

Nije hrana, ovo je drvo! – govorio je on, ali utaman.

Samo što mu nisu rekli:

Aj ti zajebaji nekog drugog!

Zvali su i ravnatelja, a čovjek je nastavio objašnjavati Branku propise, sanitarne i sve druge uvjete, veterinarske pečate... Fini su bili i pristojni, i samo su vrtili glavom, vjerojatno jedan drugom govoreći:

E, svačeg smo se nagledali i svašta smo čuli, ali da neko za pršute tvrdi da nisu pravi... To još nismo!

A nije im se čuditi, jer to što Branko Serajlić iz Sitnog Donjeg radi, čista je umjetnost, a njegovi pršuti napravljeni od drveta smreke i izdiljani motornom pilom, pa poslije piturani i patinirani, bolje izgledaju nego devedeset posto onoga što se pod tim imenom prodaje po našim butigama.

– Kako postižem ovu prirodnu sivo-crnu boju? To neka ostane moja mala tajna, mogu vam samo otkriti da je osnova pitura koju nabavljam u Austriji, a dodajem još štošta. Luga? Ima i toga malo, ali da znate da nije samo riječ o izgledu, nego moji pršuti i mirišu, vonjaju ko i pravi! A znate kako to postižem? Lako! Uzmem kore od pravog pršuta, namažem ih dobro s njim, i onda je normalno da se nakon toga sjaju, mirišu po dimu i buri ka pravi, kad i jesu od pravih poprimili profume! – smije se Branko koji je drvodjelac, stolar po struci, iako u njoj ne radi.

Zaposlen je u šibenskom komunalnom poduzeću "Zeleni grad", a izradom drvenih pršuta bavi se u slobodno vrijeme, kojeg je uvijek malo.

Prvi pršut napravio sam kao dar prijatelju za rođendan, i kako se svima svidilo, tako je krenulo. Jedan, drugi, treći, daj vamo, daj tamo... Ukrasio sam s njima ovaj prostor ispred kuće, ovu drvenu nadstrešnicu ispod koje vise, kao pravi, tu di se ja i prijatelji skupimo, pa feštamo, okrenemo janje, kako to već ide kod nas u Zagori. Neki prijatelji su mi već rekli da je rizično da stoje vanka, jer će ih netko ukrasti. Velim ja – imam kameru, al" vele oni ima i banka kamera, pa šta joj vridi. Nikad se ne nađe ko ju je opljačka!

Branko osim drvenog pršuta, izrađuje i drvene pancete, koje također, treba li uopće reći, izgledaju i vonjaju kao prave, jednako kao i stalke za pršute u kojima nema ni jednog komada željeza, čavla i brokve. I sve to uglavnom za prijatelje, za društvo, za ukras, hobi, vic, ruganje... Ponešto se i proda čisto da pokrije troškove, za drvo i repromaterijal jer priča o njegovim pršutima širi se od usta do usta. Svatko voli podvaliti društvu muda pod bubrige, odnosno drvo pod pršut, pa snimati njihove reakcije mobitelom. Bude to ko skrivena kamera, poslije svi krepavaju od smija!

– Ima onih koji prave umjetne pršute od smole, one šuplje, lagane, ili od metala. Ali, to se pripozna odmah, čim se priđe blizu. Ovo je nešto skroz drugo! Ljudi premeću po rukama, mirišu, gledaju, pritiskaju, pa kažu: "E, ovo je pravi pršut. Od tri godine, čim je ovako tvrd!". A kako neće bit tvrd kad je drvo u pitanju!

Jednom je arhitektu u Splitu od cipanice napravio samo komad, retaj pancete, zamotao mu u masni papir, pa je ostavio na stolu ćaći. Koji ju je sutra ujutro našao na stolu, pokraj nje nož... I riži, riži, nikako je pririzat. Krivnju je na koncu svalio na nož – "Tup, ništa ne valja. Nije to vidilo noža!". Sve dok mu sin nije otkrio da nije do noža, nego do drveta.

Bit će se na koncu krstio i livom i desnom!

– Ma, ja sam se kroz ovo godinu dana, otkako se igram s ovim svojim suhomesnatim proizvodima, uvjerio da ni vama novinarima nije lako. Jer, ne čita naš svit ništa. Nego samo gleda slike. I eventualno teke naslova. Tako je jedna gospođa nedavno na mom Fejsu vidila slike, pa me zvala da bi uzela jedan pršut. Dolazi joj, veli, sin iz Njemačke pa bi pola sebi, pola njemu! Ja joj velim gospođo, jeste li vidili da su to pršuti od drvene svinje, a ona meni veli da ona ne zna kakva je to svinja. Pita je li to iz Slavonije? Pa, skoro da i je, slavonska smreka je u pitanju, ali ništa ona. I dalje, da bi ona kupila, ako su domaći.

Nikako joj objasniti da nisu za jelo!

Imao je Branko i narudžbu za "Pršut Open", pikado turnir u Drnišu, 29. kolovoza, organizator je umjesto pehara mislio dilit njegove pršute, na drvenom stalku, ali je turnir otkazan, zbog korone, pa su nesuđeni laureati ostali bez originalnog trofeja kojem bi se sigurno radovali puno više negoli onim konfekcijskim peharima od kineske late što se leva-leva dijele po turnirima.

Ima on još ideja, radit će i suhe svinjske nogice od drveta! To bi isto moglo bit atraktivno. Jedan restoran na Hvaru je tražio ove male pršute za suvenire, ali problem je i sirovina. Nema u nas u Dalmaciji drveta topole i lipe, one se dadu jako lijepo oblikovati, to je mekano, podatno drvo, u kojem je milina raditi.

Eto, ako tko ovo pročita, u Slavoniji ili drugdje, pa imaju topolinog ili lipovog drveta, Branko je otvoren za robnu razmjenu, oni njemu drvo, on njima pršute!

"Kia daje na aute sedam godina garancije, a ja na svoje pršute deset! Garantiram za njih u tom razdoblju da se neće pokvarit!"
Krajem ovog mjeseca Branko u Sitnom Donjem, u svojim Serajlićima, koji su zadnje mjesto u Šibensko-kninskoj županiji, na samoj granici sa Splitsko-dalmatinskom županijom, očekuje posebnoga gosta – Enio Meštrović mu je najavio dolazak, ne sam naravno, nego i još kogod od njegovih "Bleka i konja", ispeći će se i janje, a dobit će i pršut na dar.

– Reka mi je da san zlatnin slovima upisan u njegov raspored, a ja san mu reka da požuri, jer je na njegov pršut naš svećenik bacija oko. Reka mi je: "Da Papa dođe, ne daj ga, eto mene!"

Jedva čekan vidit šta će on sad izmislit oko tog mog, odnosno svog drvenog pršuta, kakav cirkus, šou, kakav će scenario napisat, smislit, šta će mu past napamet...

Izdvojeno

04. prosinac 2020 01:20