StoryEditor
LifestyleŽivotna ispovijest

Bivši nogometaš Ivan Klasnić ostao je bez oba bubrega, a sada ga na kraju sudskog spora zbog nemara liječnika očekuje odšteta od 4 milijuna eura

Piše Višnja Gotal/Jutarnji list
15. studenog 2020. - 18:40
Ivan Klasnić

Ivan Klasnić u petak prijepodne bio je opušten. Kad je umjesto uobičajene hamburške kiše i magle oko podneva zasjalo sunce, brzo je spremio već pospanu Ivu i krenuo s njom put jezera Alster. Blizu je, dvije ulice dalje. Godinu i pol dana staroj će Ivi, znao je iz iskustva sa starijom kćerkom Fabianom, podnevni drijemež na jesenjem suncu itekako goditi.

Sunce je jedino što Klasniću u Hamburgu fali.

Skoro pa gotova sudska bitka na Višem sudu u Bremenu, sad je u drugom planu. Sljedeća se dva sata neće javljati na novinarske pozive i komentirati napise Bilda da je odšteta od četiri milijuna eura gotova stvar.

Toliko će mu, gotovo je pa izvjesno, isplatiti osiguranje troje liječnika koje smatra odgovornima za teške probleme s bubrezima. Nekoliko mu je puta zbog njih život visio o koncu, prošao je kroz tri transplantacije.

Nova sudska rasprava nije zakazana. Prema svemu sudeći, nagodba je pitanje dana.

Nagodba je bila na pomolu još u lipnju, ali do nje tada nije došlo.

 

Valjda poučen time, Ivan će za Nedjeljni reći da "nije gotovo dok - nije gotovo". Ipak, dodaje, očekuje da će nakon 12 godina uskoro doći kraj pravosudnoj trakavici na njemačkom sudu.

I tabloid Bild, dobro upoznat s njemačkom sudskom praksom, izostanak novog sudskog termina tumači kao Klasnićevu pobjedu.

Bild je razgovarao s Ivanom Klasnićem nakon velike vijesti. On je, pisao je tabloid, još oprezan i ne želi se prerano veseliti.

- Pričekat ću i vidjeti kako će ispasti odluka. Više o tome ne želim reći - zaključio je razgovor s Nijemcima.

Klasnićev odvjetnik potvrdio je za Bild da su pregovori o nagodbi u tijeku.

Ivan Klasnić je, pak, za Jutarnji je bio otvoreniji i rekao da zaključenje procesa očekuje krajem ove ili početkom nove godine.

Iako suđenje traje dulje od desetljeća, ni u jednom trenutku, kaže, nije imao namjeru odustati. Predaja nije u njegovom karakteru.

 
 

Uostalom, naučio je biti strpljiv. Tome ga je naučila upravo bolest, za čiji tijek optužuje troje liječnika FC Werdera.

Klasniću i njegovom timu nije jasno kako su liječnik Werdera Götz Dimanski, internisti Maja Guha i Herman Holzhüter previdjeli teško stanje Klasnićevih bubrega. I dijagnosticiranjem stanja, prevenirati daljnja oštećenja i na koncu propadanje bubrega. Jednog, a potom i drugog.

S Werderom je Klasnić prošao najljepše, ali i pokazuje se, najmučnije životne trenutke.

Bio je s klubom nacionalni prvak i pobjednik Kupa. Danas se sude.

Niža sudska instanca prvo je presudila u Klasnićevu korist, no Werder se žalio i slučaj je prebačen na višu instancu. Taj je, Viši sud u Bremenu, prije nekoliko godina, dosudio Ivanu Klasniću odštetu od 100.000 eura, na što bivši nogometaš nije pristao. Odlučio je ići do kraja.

Jer, ako su u njegovom slučaju liječnici tako zakazali, što mogu očekivati "obični" ljudi?.

- Bio sam sasvim zdrav, sportaš, imao redovite liječničke preglede. Zna se da su sportaši pod stalnom liječničkom paskom. I opet, nije to bilo dovoljno - ljutit je.

Od čega mu je točno stradao bubreg, ne zna, ali otrovali su ga vjerojatno, inače bezopasni, ali njegovim bubrezima toksični analgetici. Prepisivali su mi ih liječnici koje danas tuži.

Da je problem uočen na vrijeme, bubreg je mogao biti spašen.

Ivan simptoma nije imao, ništa ga nije boljelo i nije imao razloga sumnjati da nešto nije u redu.

Bolest nisu uočili ni oni kojima je to bio posao. A da nešto s bubrezima nije u redu, liječnicima signalizira već najjednostavnija krvna pretraga. I nije da Ivan nije radio pretrage. Štoviše. Ne jednom se na terenu ozljeđivao, prošao težu ozljedu koljena. Svaki je put vađena i krv. Kako to da liječnici ni jednom nisu uočili povišeni kreatinin, nije nikome jasno.

Ivan je odustao od mozganja kako se moglo to dogoditi.

- Možda nisu znali ili su bili smotani, što ja znam - ne da mu se više o tome razmišljati

O tome jesu li simptomi namjerno zanemareni kako bi tada skupi igrač ostao na terenu, uopće neće kalkulirati.

- To možete vi spekulirati, ne ja - ne da se.

Liječnički je nemar završio s tri transplantacije bubrega. Dosad. Ivan Klasnić se nada da ih neće trebati još.

Bubrege su mi dali otac Ivan i majka Šima pa nepoznati donor. Majčin je bubreg tijelo već drugi dan odbacilo pa je uslijedila nova operacija. Ovog puta je donor bio otac. Bilo je uspješno i deset je godina bilo mirno. A onda je otkazao i drugi bubreg. Imao sam nevjerojatnu sreću da sam treći put, kad sam iscrpio obitelj, vrlo brzo dobio novi bubreg, ne želi Ivan Klasnić misliti što bi bilo da nije.

Treći je bubreg dobio u Hrvatskoj, samo nekoliko mjeseci od stavljanja na listu za transplantaciju. Sumnja da bi u Njemačkoj bilo to tako brzo.

- Nijemci nisu skloni doniranju organa. Čeka se godinama. Obitelji donora beskrajno sam zahvalan - kaže.

Nije siguran je li bolje što ne zna tko mu je spasio život ili bi radije to znao. U svakom je slučaju, kaže, zahvalan obitelji što su u velikoj tuzi koja ih je snašla, razmišljali kako će to pretvoriti u nešto dobro. I nekoga spasiti.

U međuvremenu je završila nogometna karijera Ivana Klasnića. Imao je 33 godine. Nekoliko je godina bio jedini nogometaš u profesionalnom nogometu ikada, koji je igrao s transplantiranim bubregom. Prvo je vrijeme igrao sa širokim pojasom oku struka, koji mu je čuvao bubrege od mogućih udaraca, kasnije ga je skinuo.

- Teško je bilo igrati s pojasom. Nema gipkosti ni brzine, smeta. Osjetio sam trenutak kad je mišić bio dovoljno snažan da čuva bubreg od udaraca - govori Ivan dok šeće s Ivom oko jezera. Zaspala je.

Mnogi su stanovnici Hamburga iskoristili sunčani dan za šetnju oko jezera Alster. Da nema uočljivog razmaka među njima, sličilo bi to uobičajenoj slici jesenskog dana.

Iako je, vrijedan 12 milijuna eura, bio najskuplji hrvatski nogometaš, nizao titule i s Werderom 2004. godine osvojio naslov i kup, nikome neće biti jasno zašto mu Otto Barić na Europskom prvenstvu tog ljeta nije dao ni minutu igre.

Na sljedećem mu je Euru 2008., s već transplantiranim bubregom, Slaven Bilić dao šansu. Zabio je dva gola. Jedan od njih bio je i onaj šokantni zgoditak za 1:0 u četvrtfinalu protiv Turske u 119. minuti igre. Odmah potom zabija i Turska, igra se na penale i Hrvatska gubi.

- Znam da nije zahvalno pretpostavljati što bi bilo kad bi bilo, ali da smo se našli u finalu s Njemačkom... S njima smo dotad imali dobar skor - ipak mu je malo žao.

I tom se nesretnom utakmicom, potvrdila Klasnićeva mantra da "nije gotovo, dok nije gotovo". Istom se vodi i danas, kad se govori o sudskoj presudi.

U vrijeme kad čekanje na sudski pravorijek ulazi u 13. godinu, može si priuštiti dva sata šetnje oko jezera, bez brige oko suda.

Bezbrižan je bio i 2007. godine kad je trebao otići na rutinsku operaciju slijepog crijeva.

- Zabolio me trbuh, zaključili su da je slijepo crijevo. Na rutinskim pretragama prije operacije, uočili su teško oštećeni bubreg. Da nije bilo toga, ni mene danas ne bi bilo - ne može Ivan shvatiti da su njegovi liječnici tako zakazali.

Čim je saznao što se dogodilo i da je propadanje bubrega moglo biti spriječeno da je dijagnosticirano na vrijeme, znao je da će tužiti liječničku trojku.

- Iste sekunde sam to odlučio. Bez ikakve dvojbe. Za mene je to pravda. Svatko mora odgovarati za svoje postupke - odlučan je bio onda. Odlučan je i danas.

Dugotrajno ga suđenje nije psihički iscrpilo.

- Nisam se živcirao i ne živciram se ni danas. Znao sam da ću doći na svoje, jer ne može biti drugačije. Iako još, ponavljam, nije gotovo - još je oprezan.

Pandemija je nova opasnost za bivšeg "vatrenog". S transplantiranim je bubrezima u rizičnoj skupini. Pa vrijeme uglavnom, kaže, provodi kod kuće.

Od doma se bavi menadžerskim poslovima, transfere dogovara telefonom, čuva kćer.

Dok su njegovi transferi bili veliki i klubovi ga izdašno plaćali, pametno je ulagao novac pa danas, veli, o financijama ne mora brinuti.

Jedna briga u pandemiji manje.

Na Facebooku je objavio post, koji je ubrzo postao viralan.

"Molim te, nemoj ignorirati novonastalu situaciju i pokušaj se držati pravila. Liječnici i cijelo bolničko osoblje dosegli su svoj limit, nemojmo im praviti još više nepotrebnog posla - poručio je na svom FB profilu gdje ima na tisuće pratitelja."

U Njemačkoj su na snazi strože epidemiološke mjere nego u Hrvatskoj. Nenošenje maske ondje gdje ju je obavezno imati, skupo košta i revnosno se naplaćuje. Nijemci se ne bune. Takvo je pravilo, tako neka bude.

- Ako ne paze na sebe, moraju paziti na druge, koji imaju problema. Baš svatko treba razmisliti zašto ne bi mjesec dana ostao doma, odmorio dušu, glavu.. Imaš internet, valjda neku zanimaciju. Ok, prošeći, odi na kavu. Ali da baš ne možeš bez partijanja dok se situacija malo ne smiri... - nije Ivanu Klasniću jasan ljudski egoizam.

Svjestan je, kaže, da ova situacija ne odgovara nikome.

- Umjesto da gledamo kako je život lijep. Svi bi puno para, htjeli bi biti sretni, hoćemo slaviti, letjeti... Sve. Ali to ne ide. Na kraju krajeva, samo je zdravlje važno. Treba paziti sebe i druge - odlučan je. Svejedno mu je hoće li se zamjeriti nekome. Nošenje maske i držanje razmaka ne smatra kršenjem svoje slobode.

Pronalazi i dobru stvar u pandemiji: - Otkad je pandemija, u Hamburgu ima i sunca - smije se.

Kad smo ga nazvali u petak ujutro, Iva i on su bili u vešeraju.

- Slažemo veš. Dobro sam, radim što hoću. Za sve nađem vremena. I za kuhanje ako treba. Nije baš da sam neki kuhar, ali volim si spremiti paštu. No, moja djevojka uglavnom sve to radi, sad je nema doma, ali nije mi ništa teško - smije se Ivan.

Svoj je privatni život uspio sačuvati od javnosti. I kad je bio nogometaš, ali ni danas o odraslim ženama u svom životu šuti. O kćerima, pak, ne odolijeva govoriti.

Iva samo što nije prohodala. Njezina je majka za javnost - tajna. Od Ivana tek uspijevamo izvući da je njegova partnerica njemačko-iranskih korijena.

 

Hoće li se ponovno ženiti?

- Nisam o tome razmišljao - priznaje.

Fabiana, s čijom se majkom Patricijom pred koju godinu razveo, danas je u pubertetu.

- Super su cure. Istina, na njih moram više paziti nego što bih vjerojatno na dečke, ali sve su to slatke brige. Po sebi znam kako dečki razmišljaju, dok nam je ženski um cijeli život nepoznanica. Fabiana bi sad, kao i sve cure u pubertetu, počela izlaziti. Ne znam jesam li strog. Od svojih sam roditelja naučio da nema laganja. Da je iskrenost s djecom najvažnija – govori.

Cijeni on i disciplinu.

- Imam hrvatsku, vrelu krv, ali njemačku disciplinu. Pristojan sam. U obitelji nema pregovaranja. Ako stari veli da je "ovo crno", onda je tako. Nema veze ako je bijelo - skroz je ozbiljan.

Ima svoju mantru.

- Život je jedan i svaki dan ga morate uživati i biti sretni jer to možete. Nema predaje. Život je jedan i lako ga je izgubiti - ozbiljan je Ivan Klasnić.

Dobro zna o čemu govori.

Nije ga strah. Ima još jednu mantru: "Čega se bojiš, to će se i dogoditi". Pa pazi.

Jako se boji zubara. Mrvicu manje otkad je stariji brat Josip završio stomatologiju. Josip je bio prvi nogometaš u obitelji, jako dobar, kažu, ali posvetio se medicini.

- Kažu da je on "dobio u glavu, ja u noge". Kao junior je bio bolji nogometaš nego što sam ja bio u tim godinama. Ali slomio je nogu i to je bilo to - kaže.

Taman kad je jedna zdravstvena pa posljedično i sudska bitka, stigla kraju, Ivana je pogodio novi zdravstveni problem. Šminker, nekoć poznat po geliranoj frizuri šišanoj britvom kao pod konac i koji je, kaže, galamio ako ga je netko dirao po glavi i kvario mu frizuru, danas je ostao bez kose. Korijen kose napao mu je virus. Ne očajava. Nada se da će mu kosa ponovno narasti. Ako ne, nikome ništa.

- Izgubio sam "kosu" na cijelom tijelu. Pa se barem ne trebam mučiti s depilacijom.

Ležeran je.

Ivan Klasnić rado sudjeluje u humanitarnim akcijama.

Izdvojeno

23. studeni 2020 22:47