StoryEditor
LifestyleOvo je njegova priča

Bio je programer, a onda tehnološki višak. Bezuspješno se pokušavao zaposliti, a onda svemu okrenuo leđa i postao Vojko V

Piše Šibenski.hr
25. studenog 2019. - 14:42

Otkaz u informatičkoj firmi na vrhuncu recesije diplomiranog programera pretvorio je u najpopularnijeg glazbenika u Hrvatskoj, piše Jutarnji list. Gotovo preko noći Andrija Vujević postaje Vojko V koji danas niže hit za hitom i skoro pa polaže autorska prava na svakodnevne kolokvijalne fraze. S rasprodanim koncertima diljem regije i nagradom Porin za najbolji album konsenzus je da je nesuđeni informatičar apsolutni vladar hrvatske glazbene scene u 2019.

Odrastajući u splitskom Varošu u devedesetima djetinjstvo Andrije Vujevića, poput onog većine njegovih vršnjaka, obilježile su video-igre i naslućivanje prvog vala računalne revolucije.

U kasnom pubertetu malo dublje istražujući glazbu polako naginje prema elektronici i rapu. U njegovom se prvom CD playeru tada vrte Prodigy i Wu-Tang Clan te, dakako, Ping-pong grupe TBF. U tom periodu polako formulira želju da bi se htio baviti glazbom, ali roditelji, prilikom obiteljskog kružoka, sugeriraju studij računarstva na splitskom FESB-u. Bila je to jedna je od pragmatičnijih odluka u njegovom životu koja ipak nije polučila svime onim što je obećavala. – Studij sam izabrao tako što sam poslušao savjet roditelja i njihovo predviđanje da ću s tom diplomom moći puno zarađivati i da ću uvijek imati posla. E, pa 2010. se pokazalo da to i nije bio slučaj – kaže u šali.

Fakultet završava u roku i 2008. zapošljava se u manjoj informatičkoj firmi u Splitu gdje je proveo iduće dvije godine. Bila je to poslovna epizoda po iskušanom principu last in – first out. U firmi se Andrija zadnji zaposlio, a kad je došla recesija, prvi je letio van. Sljedećih godina ‘rad u struci’ sveo mu se na neuspješne intervjue od kojih nijedan nije urodio plodom. – Razgovori za posao su tada u mojoj branši bili dosta poražavajući. Konstantno gledanje s visoka, nizanje odbijenica ili nejavljanje. Među njima se našlo i ljudi koji su već znali da se ja bavim muzikom, pa bi me redovito pitali:’A bi li ti radija ili bi radije piva?’ Što odgovoriti takvom čovjeku? – retorički zaključuje.

 

 

Srećom za Andriju, za vrijeme studija radi prve korake u glazbenom svijetu te s dvojicom prijatelja 2005. osniva hip-hop bend Dječaci. S Ivom Sivom se poznavao još od osnovne škole, a Zondo je tada bio Zagrepčanin na studiju u Splitu. Upravo iz tog perioda datira i umjetničko ime pod kojim ga danas poznaje cijela regija. – Vojko Vrućina je alter ego smišljen za radio-emisije koje smo u mladosti snimali. Isti inicijali po uzoru na likove iz stripova koji su izlazili u Slobodnoj Dalmaciji: Dylan Dog, Martin Mystery. Kasnije se zadržalo. Uostalom, uvijek je tu igra koliko privatnog života si spreman podijeliti sa svojom publikom, a koliko sakriti.

Na zadovoljstvo brojnih obožavatelja Dječaka, tih godina Vojko Vrućina, Ivo Stivo i Zondo nisu puno toga skrivali. Duhovitim stihovima isprepletenim pronicljivim socijalnim komentarom stvorili su neke od najvećih hitova domaće rap scene. Ipak, prvi koraci, očekivano, bili su teški, a nemilosrdna borba za izdavanje prvog albuma Vojku je još uvijek u sjećanju.

– Sve smo radili sami, nije tu bilo nikakvog predznanja ili glazbenih škola. O glazbenoj produkciji smo učili na You Tubeu i imali smo mali studio u koji smo ulagali koliko smo mogli. Nova gaža, novi mikrofon. U počecima bilo je jako teško doći do ozbiljnog kontakta s jačim izdavačima. Trebali smo putovati u Zagreb, kucati im na vrata i gurati im u ruke naše snimke. Pa bi neki glavonja onda slušao te naše stvari, procjenjivao valja li to što ili ne. U svakom slučaju, bilo je to sve jako neugodno, ali opet, puno manje neugodno nego razgovori za posao u to vrijeme. Sve je to bilo dosta klimavo sve do 2008. kada je izašao album za Menart. Par godina kasnije kreću češće gaže, tada nam izlazi i Lovrinac i sve se nekako pokrenulo. Tada sam shvatio da
skakanjem na bini mogu bolje proći nego sjedenjem u uredu – govori Vojko V.

Prvi album donosi pjesmu Narodna koja je danas nezaobilazan Evergreen na pirovima diljem Dalmacije. Ali drugi album, s puno više pop elemenata i velikim hitom Lovrinac, umnogostručuje broj koncertnih nastupa Dječaka i prema Vojkovim riječima – značajno povećava likvidnost članova benda. No ‘s velikim moćima dolazi i velika odgovornost’, rekli bi čitatelji stripova, pa je tako uspjeh Dječaka nešto čemu se članovi benda nisu znali prilagoditi.

– Popularnost je reflektor na lice s kojim se moraš naučiti nositi, a mi se u tome nismo kao bend uspjeli snaći. Svi smo bili introvertirani i povukli se u sebe te napravili treći album bez da smo znali što smo s njim željeli reći. Komunikacija između nas postala je nepodnošljiva. Napravili smo firmu Dječaci d.o.o., organizirali studio ali ti naši ‘rap Steve Jobs planovi’ bili su u ogromnom raskoraku s nama kao ljudima, tako da se sve to brzo raspalo. Za četvrti nitko od nas ne bi imao snage ili bi se jednostavno pobili – govori Vojko dok sjedimo u njegovom studiju u Splitu.

 

 

Upravo u tim trenucima Vojko je pred najvećom prekretnicom u svom životu. Prisiljen odabrati između povratka programiranju i nastavka bavljenja glazbom, odlučuje se za potonje, no odluka je bila sve samo ne jednostavna. – Kada se raspao bend stalno mi je kroz glavu prolazi floskula: 'Munja ne udara dvaput u isto mjesto'. Di ću ja sad opet nešto ispočetka? – prisjeća se Vojko vlastitih dvojbi.

– Još je bilo teže znajući da imam diplomu u džepu i da me polusatni intervju dijeli od dobro plaćenog posla. Ali tada bi se sjetio tih uredskih momenata u koje se ja nikada nisam uklopio. Priče o vremenu pored aparata za vodu! Kako je jednom bilo na skijanju, a drugom na ljetovanju?! Tako sam se motivirao. Rekao sam si: ‘Ne, ne želiš ići nazad tamo! Napravi dobar singl! Napravi dobar album! Izbjegni ured!’ Imao sam i plan: Bez onih umjetničkih ispada tipa: ‘Ovo ću ja sada za dušu objaviti. Ili: Ja želim da ovo sad svi čuju odmah.’ Ne! Čekat ćeš! Napravit ćeš spot koji će koštati! Zadužit ćeš se! Mora biti mrtvo ozbiljno – govori nam.

I tako je i bilo. Album Vojko izlazi 2018. nakon godine i pol intenzivnog rada te nailazi na sveopće oduševljenje kod publike i kritike. Hitovi Kako to, Zovi čovika i Ne može ne prestaju se vrtjeti na domaćim radio postajama, dok na You Tubeu broje višemilijunske preglede, a jednake povratne informacije dolaze i”s terena”. Pola godine nakon objave albuma napunio je zagrebački Dom sportova, a zatim je uslijedila višemjesečna turneja. Samo u 2019. Vojko je imao više od 50 koncerata, među kojima je nastup pred 9000 ljudi na Beerfestu u Zagrebu te pred nevjerojatnim auditorijem od 50000 ljudi na ljetnom festivalu u Beogradu. A tu je i šlag na tortu – dodjela najprestižnije hrvatske diskografske nagrade Porin s koje Vojko odlazi kući s tri staklena kipića, od kojih i s onim najprestižnijim – za album godine. – Nagrada meni nije nikakva posebna satisfakcija, ali postoje ljudi u glazbenoj industriji kojima to znači masu – objašnjava on. – A to onda povlači da ću ja imati više koncerata, više prodanih albuma, pa definitivno imam koristi od toga.

Iz današnje perspektive lako je ukazati na sve ispravne poteze koje je Vojko u posljednje dvije godine povukao, ali ne tako davno oni su bili sve samo ne očiti. – Rap glazba je posao koji kombinira strast i ludilo, a zatim i pragmatičnost. A to onda moraš izvagati. Kad snimaš pjesmu moraš biti ludo kreativan, a kad je gotova moraš biti u stanju je hladno sagledati i procijeniti da li ona valja ili ne, treba li joj spot ili ne. U tom smislu hype oko mog albuma me iznenadio, ali bio sam spreman skroz. Sve sam planski odradio, svaki korak. Dijete na putu, ja bez plaće – malo je reć da nije bilo mjesta pogreškama. Ali ništa me to nije puno promijenilo, osim možda da sada imam naviku gasiti mobitel da dobijem malo mira.

 

 

S jednogodišnjim sinom pojam “mir” u Vojkovom domu danas je relativan pojam, ali neosporno je da su glazbeni uspjesi posljedica dugogodišnje obiteljske idile. – U obitelji su me danas svi prihvatili kao glazbenika. Prije mi je bilo nezamislivo da će me obitelj poštovati kao repera. A što se tiče prijatelja i poznanika, svaki uspjeh te od nekih ljudi udalji, a s nekima te zbliži – kaže.

Pritom, Vojko je dobro svjestan prolaznosti slave i kratkog vijeka trajanja u prevrtljivoj glazbenoj industriji. – Već sada razmišljam o tome koliko dugo će sve ovo imati smisla. Rap je igra mladih. Mladi su ludi, uvijek rade u inat onima što su bili prije. Meni dosta ovog novog rapa ne valja, ali kužim što žele napraviti. Ja ću sada navršiti 35 godina i već gledam kako da ne izgubim korak s tim mladima, a da opet ne ispadam klaun od 50 godina. Moram stil nekako korigirati prema svojim godinama. Tako da uvijek tražim načine kako to malo raširiti. Možda postati glazbeni producent – govori.

I dok bi mnogi već sada rado surađivali s Vojkom producentom, na tu će priliku morati pričekati još neko vrijeme, jer svaki korak njegove bliže budućnosti već je detaljno promišljen, navodi Jutarnji list.

– Ide pjesma po pjesma – najavljuje Vojko za kraj i dodaje: ‘Oni koji danas uspijevaju više nisu fokusirani na albume, već rade singlove. Za dobar album trebaju dvije godine rada, a djeca koja te dolaze slušati na koncerte, u stanju su te zaboraviti u roku od nekoliko mjeseci pa moraš ozbiljno raditi na glazbi. Ljudi žele novu pjesmu, novi koncert. Moraš biti konstantno prisutan’.

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 23:09