Kako iz sjećanja izbrisati daleku 1981. godinu, kad su košarkaši Šibenika stigli na svoju prvu američku turneju.
Pritisnuti znatiželjom da što prije upoznamo veliki zapadni svijet, ali i pričama o opasnim noćnim šetnjama ulicama New Yorka, na putu od aerodroma do starog hotela "Empire" zapitali smo u autobusu turističkog vodiča: "Smijemo li večeras u šetnju?" Dobili smo simpatičan odgovor: "Vi ste južnjaci, a od južnjaka u New Yorku mnogi zaziru. New York je, figurativno rečeno, kao džungla. A u džungli životinja ne napada životinju ako nije sto posto sigurna!"
Na prvoj večernjoj šetnji najvećim američkim gradom strah se za tren preobrazio u veliki gušt. Na Broadwayu je uz reklamni pano "Don't Cry for Me Argentina" stajao i drugi svjetleći poziv: "Tonko Ninić i Zagrebački solisti u Carnegie Hallu"! Boljeg melema za naše šibensko srce nije bilo. Bila je to još jedna potvrda da je sjajni violinist glazbom obišao cijeli svijet.
Glazba nas ujedinjuje
– Glazba je svjetsko čudo. Ona ima moć brisanja razlika među posve različitim narodima, rasama, vjerskim skupinama. To poslanje sam kao koncert-majstor "Zagrebačkih solista" četvrt stoljeća ćutio na nastupima na gotovo svim meridijanima. I ne samo u inozemstvu. S jednakim guštom i s istim ciljem svirao sam na našim prostorima – počeo je Tonko Ninić našu ugodnu ćakulu na Jadriji, koja mu je neizbježna ljetna destinacija već desetljećima.
Šibensko gradsko kupalište, koje je istodobno i sretna kombinacija vikend-naselja i gradske četvrti, nije slučajan odabir 87-godišnjeg glazbenika svjetskoga glasa. Umjetnika koji je stjecajem okolnosti (otac mu je bio službenik u Kraljevini Jugoslaviji) rođen u Beogradu, cijeli je život na stalnoj zagrebačkoj adresi, a smatra se fetivim Šibenčaninom!
– U mojim venama teče krv mojih predaka, šibenskih težaka. U Krešimirovu gradu su sahranjeni i moji roditelji, Nikša i Tonka, rođena Ćala. Zato, bez obzira na mjesto rođenja i stalnog stanovanja, ne vidim pametnog razloga da se ne smatram Šibenčaninom, Dalmatincem. Srce mi puno jače zakuca kad ugledam more.
'Admiralska' juha
– Bilo je i razdoblja kad sam ljeti ribario. Ja sam vam pravi dalmatinski gurman, iako u mom Šibeniku to kažu malo grublje, grezije. Znam dobro skuhati paštafažol, a specijalitet mi je juha koju zovem "admiralskom".
Zvuči bogato, ali to je zapravo jelo siromašnih. Juha bazirana na kamenju izvađenom iz bistra mora, koje kriju neke račiće, prstace i druge manje školjke. Nemojte misliti da ja bježim od oborite ribe, posebice od šanpjera i škrpine. No, u tome radije uživam u "Zlatnoj ribici" na Brodarici, koja je za me najbolji riblji restoran na svijetu. Volim ja i dalmatinski pršut, primoštensko vino babić i, ne zaboravite, pancetu – rado sjajni violinist govori o dalmatinskoj spizi.
S violinom se Tonko Ninić družio ozbiljno više od šest desetljeća, sve do prije dvije godine. Poslije završetka izvođačke karijere predavao je kao professor emeritus na Zagrebačkoj glazbenoj akademiji.
– Možda bih mogao još toga korisnog pokazati studentima, ali uvijek treba znati odabrati vrijeme za rastanak. Ne samo u glazbi. Kao što sam ja ulogu koncert-majstora naslijedio od čuvenog Antonija Janigra, tako je bio i red da otvorim prostor mladim, nadarenim kolegama. Janigro je vjerojatno najviše utjecao na moj glazbeni put. Lijepo je živjeti i od uspomena na značajne ljude koji su obilježili naše vrijeme, a s kojima sam se rado družio.
Zato bih rado od stranih glazbenika spomenuo Henrycka Szerynga, Jamesa, Gallwaya, Jean-Pierra Rampalla i Helenu Ružičkovu, a od naših, prije svih, opernu divu Ružu Pospiš Baldani i pijanista Vladimira Krpana, s kojim sam uspješno surađivao i poslije odlaska iz "Zagrebačkih solista" – ne štedi Tonko komplimente za svoje kolege.
Skradin i Kistanje
Kad naš sugovornik spominje brojne koncerte u svojoj karijeri, onda, vjerovali ili ne, radije od već spomenutog newyorškog Carnegie Halla, Pariza ili Tokija, na simpatičan način naglašava male dalmatinske nastupe u Skradinu i Kistanjama!
– Župna crkva u Skradinu bila je prepuna ljudi, koji očito vole glazbu. Vjerojatno većina njih i ne poznaje glazbene klasike, ali ne znam što je bilo impresivnije, tišina tijekom izvođenja ili pljesak poslije glazbene numere. Poslije skradinskog koncerta za violinu i gitaru prišao mi je jedan čovjek, čije sam komplimente doživio gotovo kao najljepšu kritiku poslije koncerta u inozemstvu. Zapitao me je:
"Šjor, je li sve što ste svirali izašlo iz ove drvene škatule?!", a kad sam odgovorio potvrdno, reagirao je više nego simpatično: "Ne moreš virovat da je tako, ali svaka vam čast!" U Kistanjama je situacija bila nešto drugačija. Koncert na otvorenom, praktički na livadi. I priča, i žamor slušatelja tijekom prvih glazbenih numera. A onda sam odložio violinu, te im objasnio što smo svirali, te čija ćemo djela još izvoditi. I taj se, naoko priprost svijet, odjednom umirio i sa zanimanjem je odslušao koncert do kraja – sjeća se Tonko Ninić.
Klapska pisma
Ninićeva razmišljanja o glazbi sve su samo ne jednosmjerna. Kako, primjerice, zaboraviti božićni koncert "Zdravo, o zvijezdo mora", kad je sa svojim triom "Orlando" odsvirao prvi dio "Šibenske balade", službene himne grada Šibenik, dok je drugu kiticu otpjevala klapa "Maslina" sa sjajnim solistom Brankom Bubicom.
– Kako ja, kao dijete šibenskih roditelja, ne bih volio klapsku pismu!? Sviđale su mi se i "Maslina" i "Bonaca", ali do danas je ostala nenadmašna, ne samo u Šibeniku, legendarna klapa "Šibenik" – klapa koja je kao prva među dalmatinskim vokalnim sastavima otvorila vrata zagrebačke dvorane "Lisinski" te je, zahvaljujući i autorima Arsenu Dediću i Dušanu Šarcu, donijela neko novo, drugačije dalmatinsko višeglasje. Pjesmu mora s nekim posebnim urbanim okusom i gotovo besprijekornom fuzijom.
Spomen Arsena asocira me na Mišu i Vicu. Hrvatske zvijezde iz Tesline ulice u Šibeniku. Najveći od njih kao pjevač je, bez premca, bio Vice Vukov. Takva boja glasa ne čuje se svaki dan. Uz to, Vice je imao sjajan osjećaj za glazbenu frazu i gotovo besprijekornu intonaciju – otkriva Tonko svoje mišljenje o legendarnim šibenskim pjevačima i klapama.
Supruga, sin i nevjesta
Na kraju karijere Tonko Ninić je jednu od svoje dvije najvrjednije violine htio podariti šibenskoj Glazbenoj školi "Ivan Lukačić". Kao svojevrsni dug gradu svojih korijena.
– U mojim godinama ja više ne vozim automobil, pa sam morao napraviti cijelu organizaciju kako bih s Jadrije došao do Šibenika. A tamo me je čekalo, blago rečeno, neugodno iznenađenje. Iako smo precizno dogovorili i mjesto i vrijeme sastanka i primopredaje violine, ravnatelj šibenske Glazbene škole, čije ime nerado spominjem, nije se uopće pojavio. Možda bih mu ja kao zakleti Šibenčanin to i oprostio, ali taj njegov nekorektni potez gotovo je više naljutio moju djecu i nevjestu...
"Ne daj mu više violinu, nije zaslužio!" Tako su reagirali sin Nikša i nevjesta Nataša. Ako niste znali, naša je cijela obitelj u umjetnosti i prosvjeti. Supruga Lavica bila je gimnazijska profesorica, sin Nikša priznati je arhitekt, dok perjanicu trenutačno nosi nevjesta Nataša, rođena Erceg. Rođena Šibenka, koja je odvjetnički ured zamijenila umjetničkim ateljeom. Njezine skulpture i predmeti od keramike, drva i stakla stigli su do mnogih svjetskih destinacija. Od Basela do Münchena, od Danske do Norveške, od Francuske do Sjedinjenih Američkih Država te, vjerovali ili ne, čak i do Konga. Posebno je zaljubljena ili, što bismo mi, Dalmatinci kazali, infišana u glinu – hvali Tonko svoju nevjestu.