StoryEditor
Glazbabez dlake na jeziku

Siniša Škarica život je posvetio glazbi: Žao mi je što su na izložbi o šibenskom rocku napravljeni veliki propusti

Piše Ivo Mikuličin
19. siječnja 2020. - 10:44
rgx time: 3.6954879760742E-5

Dva zakleta Šibenčanina na ćakuli za “Šibenski” u Vodicama! A objašnjenje je zagrebačkog Šibenčanina Siniše Škarica, legende hrvatskog roka više nego jednostavno:

 

- Ja sam već ljetima u Srimi, pa su mi Vodice, uz Zagreb i Šibenik, pričuvni grad. Možda bih se i zaletio do Šibenika da nije tih velikih komunalnih radova. Kojim ću smjerom doći do središta Šibenika? Di se parkirati? No, nije mi krivo što je tako. Župan Goran Pauk i gradonačelnik Željko Burić se zaista trude. I dobro nas predstavljaju u medijima. Gdje god pođeš, čuješ komentar u stilu “Šibenik je procvjetao”.

 

Neizbježan je, dakako, i spomen na Arsena, koji nas je spajao godinama, a koji je jedan od glavnih likova Sinišine druge knjige “Tvornica glazbe”. Neizbježna je bila i stara Dedićeva baza u kontaktu s novinarima - prijateljima “Što ćemo hiniti da smo na Vi, kad smo otkad se znamo na ti!?” Pa, zašto Arsena ne bi poslušali legendarni glazbenik i stari novinar, čije se prijateljstvo mjeri u desetljećima!?

 

- Ja sam ti samo za Božić bio u Zagrebu. Sve druge dane u prosincu i siječnju boravim u Dalmaciji. U Tučepima i Biogradu, na Korčuli i u Srimi… Ne moraš mi vjerovati, ali na Korčuli sam se i okupao 11. prosinca. Na obali je “debelo” grijalo sunce, a more je bilo oko 18 Celzijevih stupnjeva. Nemoj se čuditi što sam zaplivao, ja sam, ipak, dijelom “ludi Šibenčanin”. Od toga ne mogu pobjeći, (polu)ozbiljno će Siniša.

 

Pogrešni podaci

 

Na Korčulu je Siniša Škarica stigao iz Tučepa, gdje je promovirao svoju drugu knjigu u posebnom ambijentu. U kultnoj konobi “Kus njega” pred više od 100 Tučepljana i Makarana. Tamo, gdje je bilo puno manje rocka, a puno više pisme dalmatinske.

 

- Žao mi je što me nitko nije zvao na otvaranje nedavne izložbe “Kako je počeo rock and roll u Šibeniku”. U Tučepima sam bio dan prije. Ne bi mi bilo nimalo teško skoknuti do rodnog grada. Jednako žalim što me nitko nije konzultirao oko svega u svezi s izložbom. Silno cijenim gotovo arheološki rad bračnog para Ferić oko smišljenog kopanja po šibenskoj prošlosti. No, složit ćete se da je bio red da me pozovu, konzultiraju, kao što čine mnogi, kad je rock u pitanju. Ne samo iz Hrvatske, nego i iz bivše države. Uostalom, na taj način bi se izbjegli i neki, gotovo krucijalni propusti, bez posebne gorčine - govori Siniša.

 

Škarica je imao potrebu da javno ispravi propuste, te podsjeti na svoje šibenske “Magnete” ili prvu rock-grupu u Krešimirovu gradu. Nekad ambiciozne mlade glazbenike, a danas pomalo stariju gospodu, koja danas žive širom Hrvatske, pa i izvan granica Lijepe naše.

 

- Pogrešan je podatak da su “Mjesečari”, koji su se najvećim dijelom pretočili u legendarnu grupu “Mi” bili prva šibenska rok-grupa. Oni su svirali sasvim drugi repertoar, bliži američkim “klasicima” poput Glen Millera ili evergreena starih američkih šarmera. Mi smo, pak, kao “Magneti” prvi rock koncert imali u Šibenskom kazalištu, u siječnju 1965. Naši stalni pjevači nisu više bili s nama. Igor Gulin se preselio u Njemačku, dok je Goran Livaković-Kvando odustao od pjevanja. Zato su kao gosti nastupili (onda još anonimni) Mišo Kovač i pokojni Joško Lovrić- Marčano. Koncert je trajao više od dva sata. Gitaru su, osim mene, svirali Berislav Baranović, otac Petra, kasnijeg šibenskog gradonačelnika i Đorđe Nikodijević, koji je profesor na Arhitektonskom fakultetu u američkom St.Louisu. On će i dogodine skoknuti do Šibenika, a na svom sveučilištu nerijetko počinje predavanje riječima “kako je stari Šibenik najljepša arhitektonska priča u svijetu”. Klavirist Branko Vudrag danas živi u Srbiji, točnije u Staroj Pazovi, dok je bubnjar Neno Vukman na zagrebačkoj adresi, ali ne pamtim, kad sam ga zadnji put sreo - rado prebire po svojim šibenskim rock-počecima legendarni urednik Jugotona (Croatia Recordsa).

 

S napomenom da MI-ovci, koji su nastali spajanjem “Magneta” i “Mjesečara” još traju. Neovisno, što su na različitim adresama u Zagrebu (Siniša Škarica, Gorki Mijat, Jole Krnčević, Slaven Beban, Vedran Božić), Švicarskoj (Mirko Vukšić) i Šibeniku ili Vodicama (Aljoša Gojanović, Nikica Šprljan).

 

Nastup u Rijeci

 

- Prošle smo godine imali, unatoč nemogućnosti da se češće nađemo na probama, pet nastupa. Priznajem da smo s guštom svirali na šibenskom “Off jazz and blues festivalu”, što ga organizira meni simpatični Vojo Marković. Već razmišljamo o koncertima u ovoj godini. Rado smo prihvatili poziv da 1. veljače zasviramo u riječkom teatru Fenice. Kao dio prigodnog programa u godini, u kojoj je Rijeka proglašena europskom prijestolnicom kulture. Za grad na Rječini nas, uostalom, vežu samo lijepe uspomene iz doba, kad su MI-ovci gotovo svakodnevno “prašili” po koncertima. Rijeka nam je u tom smislu bila treći “naš grad”. Iza Zagreba i Šibenika, najavljuje Siniša.

 

Raspričali smo se tako o svemu, a gotovo zaboravili na povod za razgovor, točnije drugu knjigu “Tvornica glazbe” ili Priče iz Dubrave, kojom je Škarica silno skrenuo pozornost na sebe. Samo je podgrijao popularnost, koju je stekao kao gitarist MI-ovaca i glavni urednik Croatia Recordsa.

 

- Druga knjiga “Tvornica glazbe” svjedoči o najuspješnijem razdoblju hrvatske ili, ako hoćete, jugoslavenske glazbe. Riječ je o pravom boomu, koji je, za naše prilike, sličan onom engleskom beat-boomu šezdesetih godina minulog stoljeća. Osmo i deveto desetljeće obilježio je, prije svega “Novi val”. I danas žive ili ih se barem spominje “prljavci”, Parni valjak “Azra” i Džoni Štulić, grupa “Film”s Jurom Stublićem… Ne zaboravite da je pjesma “Mojoj majci” Prljavog kazališta, poznatija kao “Ruža Hrvatska” nastala već 1988. Da ne govorim o Darku Rundeku, spiritus movensu “Haustora”, koji i danas itekako živahan na domaćoj sceni. U knjizi nisam mogao izbjeći ni grupe iz susjedne Srbije, poput “Idola”… Ili sudar “Novog vala” i “Novog talasa”. Za kraj sam kao šećer ostavio sarajevsko “Bijelo dugme”. Ne bježim od teze da su Goran Bregović i društvo kao i Gotovčev “Ero” zapravo “Bosanci s drugog svijeta”. Sa svojim pastirskim rokom, nije lako bilo zaustaviti Sinišu Škaricu u nabrajanju sjajnih grupa iz druge polovice dvadesetog stoljeća.

 

Priče iz Dubrave

 

Spreman je bio odgovoriti i na neizbježno pitanje koliko je Šibenika u njegovoj drugoj knjizi, koja donosi priče iz zagrebačke Dubrave.

 

- Ako bismo posegnuli prvenstveno za lokal-patriotskim kriterijem, onda je neizbježan spomen Arsenova albuma “Kino Sloboda”, koji ga već naslovom silno veže za rodni grad. Stariji se Šibenčani jamačno sjećaju dobrog, starog kina Sloboda na mjestu, gdje je danas katolički dom. Mnogi su, pak, zaboravili na sjajnu verziju pjesme “Odlazak”, koji su zajedno snimili Arsen i “pokojni Sergio Endrigo. Arsenova životna družica ili šibenska nevista Gabi Novak izbacila je, među inim, u tom razdoblju evergreen “Vino i gitare”. Osamdesetih godina Mišo Kovač je snimio nezaboravnu, kultnu “Ako me ostaviš”. Nije mi ni na kraj pameti zaboraviti Ivu Pattieru i njegove hitove ili dobro plasirani album “Suza je slana”. U tom razdoblju izuzetno je plodan bio i Dušan Šarac, aktualni ravnatelj “Dalmatinske šansone”. Jednako kao autor, kao i glazbeni urednik “Jugotona”, rado Siniša spominje svoje Šibenčane.

 

Treća knjiga “Tvornica glazbe - Priče iz Dubrave” već je, po našem sugovorniku, pri kraju. Točnije, nije isključeno da njezina promocija bude organizirana početkom ljeta.

 

- Silno su me ohrabrile promocije druge knjige. U Zagrebu, Šibeniku, Beogradu, Karlovcu, Koprivnici, Bjelovaru, Krapini, Sisku… Bilo je lijepo i na različitim sajmovima knjiga. No, nekako najintimnija, najupečatljivija bila je promocija u Beogradu, organizirana u tamošnjem hrvatskom veleposlanstvu. Za to sam silno zahvalan ondašnjem veleposlaniku Gordanu Bakoti, koji je, čujem, premješten u Berlin. On je jednako zaljubljen u Hrvatsku i našu glazbu, posebno je istaknuo Škarica.

 

Dojam je, međutim, da legendarni šibenski glazbenik poslije treće knjige “Tvornica glazbe - priče iz Dubrave” neće previše pisati ili barem on tako trenutačno misli!? Naravno, ako izuzmemo usluge kolegama poput Ivice Krajača, koji priprema autorsku knjigu s naglaskom na nezaboravni kvartet “4 M”, a koju je nazvao “Testament”. Ne zaboravite da je Krajač napisao više od 200 pjesama. Mora pomoći i završetku dokumentarnog filma o MI-ovcima, koji je malo zapeo zbog bolesti redatelja. Na kraju razgovora opet smo se kao dvojica zakletih Šibenčana, očito, neizbježno vratili trećem, nažalost pokojnom Arsenu.

 

- U svom nepresušnom bockanju, crnom humoru i cinizmu Arsen nije preskočio gotovo nikoga, pa ni mene. U jednoj TV-emisiji mi je kazao “kako sam pogriješio što sam se uhvatio glazbe, da bih bolje prošao u slikarstvu, preciznije, s crtežima olovkom”. Odlučio sam njegov cinizam ili zajebanciju barem malo pretvoriti u stvarnost. Nemojte se iznenaditi, ako dogodine osvanem u Šibeniku s izložbom crteža. Skloniji sam olovci nego kistu - završio je u prilično vedrom tonu Siniša Škarica.

Izdvojeno