Ante Barbača cijeli se svoj život bavi glazbom, zagrižen je u nju i uživa u njoj cijelim svojim bićem. Široka publika, daleko izvan šibenskih zemljopisnih i administrativnih granica, svi koji pamte legendarnu klapu Šibenik, Barbaču poznaju kao pjevača, baritona i dugogodišnjeg voditelja te klape s kojom je osvojio nebrojene nagrade i priznanja stručne javnosti, a još više srca publike diljem bivše države, pomicao granice u percepciji klapskog pjevanja i punio koncertne dvorane i kazališta u vremenima kada klape u takvim prostorima nisu bile poželjan gost.
Skladatelj pjesama koje su, poput Goričkih skala, postale toliko popularne da mnogi misle da su stare šibenske narodne pjesme, aranžer, autor brojnih obrada i melograf, tj. sakupljač i zapisivač pjesama i napjeva, voditelj mnogih drugih nagrađivanih i hvaljenih klapa s kojima je radio nakon što je kasnih 80-ih otišao iz klape Šibenik, nešto mlađim Šibenčanima, svima koji su barem koji put zakoračili u Gradsku knjižnicu “Juraj Šižgorić”, poznat je kao knjižničar gdje je, s diplomom hrvatskog jezika i književnosti, odradio cijeli svoj radni staž.
Knjiga talijanizama
Puno je nagrada u svom životu Barbača već primio. Gotovo sve, reći će, u vrijeme dok je bio u klapi Šibenik. Međutim, njegova strast sakupljanja i bilježenja pjesama, a radio je to, podsjetit će, i za potrebe klape Šibenik, deviza koje je bila pjevati i izvoditi samo šibensko: pjesme, obrade, autore..., nije prošla nezapaženo ljudima koji vode Večeri dalmatinske šansone, pa je Barbača, prvi put samostalno, bez klape, dobio nagradu za doprinos očuvanju i razvitku dalmatinske glazbe.
No, na tomu nije stalo, pa je za svoj dugogodišnji rad i očuvanje glazbene baštine dobio i ovogodišnju Nagradu grada Šibenika. Stigla je u vrijeme kada Barbača u suradnji s Muzejom grada Šibenika i etnologinjom Marijom Krnčević Rak očekuje da iz tiska iziđe njegova knjiga “Dota od nota” u kojoj je sakupio i zapisao 72 pjesme od početka 19. stoljeća do, uglavnom, početka 2. svjetskog rata koje su se u Šibeniku pjevale i u vrijeme Barbačine mladosti, 60-ih do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, u “zlatno” doba gradskih toverni i gostionica.
- Veseli me ova nagrada koliko je to moguće kod ljudi koji nisu skloni uzbuđenju, kao što sam ja. Još ću se više radovati kada “Dota od nota”, naslov knjige predložio je moj prijatelj pjesnik Aljoša Vuković, bude objavljena. Nadam se da će to biti oko Nove godine. Svakako da je Nagrada grada Šibenika veliko priznanje za ono što radim, ali ja bih to radio neovisno o tomu bi li dobio nagradu ili ne. Uživam u tomu i dalje ću se tim baviti. Eto, već godinama pišem knjigu talijanizma u šibenskom govoru. I to bi mogao objaviti. Noć je moje vrijeme za rad. Moje carstvo i mir do zore - kazuje Barbača.
Rukopis za svoju “Dotu od nota” u muzej je donio još 2014. godine i sada već s nestrpljenjem iščekuje da ona ugleda svjetlo dana.
Nezapisane pjesme
- U knjizi donosim pjesme koje do sada nisu bile zapisane. Proučio sam što je radio prvi zapisivač Franjo Kuhač, zatim Ljudevit Kuba, a posljednji melograf šibenskih pjesama bio je 1907. godine Vladoje Bersa, brat Blagoje Berse. Sada, nakon 112 godina pojavljujem se ja. U knjizi su one pjesme koje oni nisu zapisali i obuhvatili u svojim istraživanjima, a i one koje se sam zapamtio još kao dijete. Svaka od te 72 pjesme, osim nota, ima i komentar, tekstualni dio u kojem navodim podrijetlo, odnosno odakle je došla, jer mnoge od tih pjesama donijeli su Šibenčani iz krajeva u kojim su služili vojsku u Austro-Ugarskoj i bivšoj Jugoslaviji. Nadalje, u kojim su se ambijentima pjevale i tko su mi bili kazivači.
Takvim pristupom, nastavlja Barbača, osobito je bio oduševljen recenzent knjige istaknuti hrvatski etnomuzikolog Joško Ćaleta.
- Moja knjiga nije znanstveno djelo nego narodno-znanstveno. Znanstveno je u smislu notnih podataka, a opisi su bajkoviti, iz mog srca i emocija. U tome je draž knjige, jer nije šturi zapis, već svaka pjesma ima svoju priču.
A glazbom, prisjeća se, zarazio se još u ranom djetinjstvu. A kako i ne bi kada je odrastao u Varoši, u četvrti koja je dala Vicu Vukova, Arsena Dedića i Mišu Kovača...
- Naša kuća bila je kod ljekarne Varoš i imao smo fino susjedstvo. Tu je živjela profesorica Jagoda Ivančević Perković koja je imala brata koji je pjevao u oktetu Ivana Gorana Kovačića u Zagrebu. Često je dolazio familiji i tu se pjevalo. Kao dijete sam to slušao i upijao. To sjeme niklo je na mojoj glazbenoj njivi i izraslo u ono što sam danas. Kad sam postao veći, kada se dječji glas pretvorio u muški, zanimalo me kako se to pjeva, zanimali su me basovi, baritoni i svi ti glasovi. Pratio sam grupe koje su pjevale serenade i učio od njih.
Šibenik je u to vrijeme, reći će, bio grad kita. Obješene grančice smrike, masline i bora bili su putokazi do mjesta gdje se prodavalo crno ili bijelo vino te opol.
- Vino se tih 60-ih prodavalo u težačkim dijelovima grada: Varošu, Gorici i Docu, a ponegdje i u Crnici, na Baldekinu. I danas na Mimincu stoje stihovi iz Dedićeva pjesme “Kite”.
Kod Kendeša
- Živjelo se od vina. I moji su bili težaci. Znao sam i obilazio sve te kite i toverne. Mnoge pjesme koje sam tu čuo i zapamtio, sada sam zapisao u knjizi. Bilo bi toga i više da sam bio tenor, jer oni pjevaju melodiju, a ja sam kao bariton, bio harmonijski glas. Naravno, imao sam i svoje kazivače. Jednom, sam bio ispod kite u Docu, a Dolačani su govorili “cakavicom”, ono što se u Šibeniku kaže “Skocila macka na skanciju i prolila vrc”. Tako su i pjevali, ali nisam tada kod sebe imao kasetofon da ih snimim. Kada sam došao sutradan, bilo je kasno: nije bilo ni pjevača ni kite, jer se vino prodalo.
Po tadašnjim tovernama i konobama pjevale su se stare šibenske pjesme, ali šlageri koji su tada bili u modi.
- Ljudi su pjevali kako su znali: prvi i drugi tenor pjevaju melodiju. To i žene znaju koje su u crkvi pjevale u dva glasa. Nama je takvo pjevanje urođeno. Znalo se i basa pjevati. Baritona je rijetko tko pjevao pa su me zato stalno zvali. Sjećam se i gostionice Slavija u blizini današnjeg Tommyja. Šibenčani je znaju kao kod Kendeša. Tu su bili stari pjevači, vršnjaci moga djeda, klapa Ante Dunkića rečenog Đika. Pjevali su da se sve orilo. Iz petnih žila. To je privlačilo ljude, pa je gostionica radila punom parom. Ali, starost je učinila svoje. Nestalo je pjevača, a onda i gostionice.
A uz iće i piće, izvodio se jedini mogući repertoar. Bećarski, kaže Barbača, jer u takvoj atmosferi primjerene su bile samo vesele, štoviše raspojasane pjesme.
-To nisu bile šibenske pjesme, ali su se ovdje udomaćile. Dalmatinske pjesme su kratke, lirskog ugođaja i uglavnom su ih pjevale žene u đardinu dok su sjedile i odmarale se, a u gostionicama su dominirale ove bećarske.
Barbača je u svojoj knjizi zapisao i neke sakralne pjesme. Jedna od njih je i “Kad se budu kretati nebesa” do koje je došao zahvaljujući šibenskom slikaru i scenografu Branku Lovriću Caparinu.
-Ta se pjesma pjevala na odru pokojnika u crkvi. Svećenik je pjevao, a narod ogovarao, ali danas to više nitko ne pjeva. Mnoge od zapisanih pjesama imaju autora, ali se misli da su narodne. Iz novijeg doba tako mnogi misle da je Šibenska balada narodna pjesma, a napisao ju je Dušan Šarac. Tako je i moja pjesma “Goričke skale” za koje su stihove napisale Gana Bujas i Melba Ramljak, a koju Vlađa Nalis pjeva u raznim prigodama, postala kao narodna. U knjizi sam zapisao i one koje sam napravio kao improvizaciju na temu. Kao što je “O, divojko rode, daj mi malo vode...”. U Šibenik je došla iz “šire unutrašnjosti”, kako se to kaže, a ja sam je obradio tako da sam je od bećarske pjesme okrenuo na dalmatinski način. Obradio sam za potrebe klape Šibenik i “Tri šibenske gospojice”, koju je izvorno pjevala Marica Filipi, napominje Barbača i objašnjava kako je improvizacije na temu radio i veliki Jakov Gotovac, pa je tako nastala i čuvena “Dobra večer, uzorita”.
Rugalica Pelegriniju
Među najstarijim pjesmama na koje je u svom istraživanju naišao je i “Nemoj šiti, stara majko, svilen sarafan” iz 1831. godine ruskog skladatelja te jedna rugalica koja je nastala prilikom dolaska cara Franje Josipa I. u Šibenik.
- Kad sam naišao na ovu pjesmu o sarafanu i počeo ju svirati i otkrio sam da je to pjesma koju sam svojedobno obradio i koju je izvodila klapa Šibenik te za nju osvojila zlatne nagrade. A pjesmu koja je nastala kada je car Franjo Josip I. došao u Šibenik, sastavili su Goričani kao rugalicu jednom članu obitelji Pelegrini koji je bio zaljubljen u neku dvorkinju s bečkog dvora. Pjesma je ostala zapisana, što mi je ukazao Milivoj Blažević Biba, ali se nije izvodila.
Iako će objavljivanjem knjige, dio šibenske glazbene baštine biti trajno sačuvan, Barbača baš i ne vjeruje da bi te pjesme, ili barem dio njih, ponovo mogle oživjeti. Šibenik, kaže, više nema klapa. Umrle su prije šest-sedam godina.
- Imamo puno klapa, ali to su gaža-klape koje pjevaju klapsku pop glazbu. To je neko novo razdoblje za neku drugu knjigu i nekog drugog tko to prati. Danas u klapama sviraju udaraljke, klavijature, električni instrumenti... Prije su se klapske pjesme glazbeno temeljile na našim izvornim instrumentima: mandolini, gitari i kontrabasu. Tako se pjevalo i u klapi Šibenik za koju mnogi kažu da je na krivi put dovela današnje klape. Ali, nije tako. Danas klapske pjesme imaju prvo solo glas, a onda klapa pjeva refren. Ja to ne mogu nazvati klapskim pjevanjem. Rijetki danas pjevaju a cappella. Možda jedino to još radi Rećina, vodički Bunari ili neki drugi samo za potrebe omiškog festivala, zaključuje Barbača dok govori kako danas više i ne sluša klape.
Uživa, reći će u Tijardoviću i njegovoj “Maloj Floramye”, sakralnim skladbama Rahmanjinova, Čajkovskog ili u francuskim šansonama..., jer:
- Fasciniraju me mogućnosti ljudskoga glasa!
Još uvijek i sklada, ali za svoju dušu, bez želje za vanjskom afirmacijom, kaže. I uživa svakog dana beskrajno u glazbi koju sluša, istražuje i piše. I nadasve razumije!