Branka Ninić, premda i nadalje mlada, tako mlada... najstarija je šibenska aktivna glazbarica. U četrdeset godina njena života s glazbom - u oba smisla: života s muzikom, i s glazbenim društvom kojem je desetljećima odana, Branka je tu stekla svoj drugi dom i drugu obitelj.
Stereotip?
Nije, vidjet ćete da nije!!!
Branka je počela jedne davne sedamdeset osme za 1. maja u Pirovcu...
- Sjećam se da su nas za prvi put postrojili u red, našu Dundu-Dušku Šarić, i mene, negdje u drugom redu. Imale smo svoje instrumente, tada su to bili klarineti, ali - nisu nam dali svirati nego smo samo morali hodati! Netko je energično govorio "liva, liva" a ja sam panično gledala u pod da ne bi falila korak! To je bio naš prvi javni izlazak, učile smo hodati s glazbom! Kasnije je uslijedilo naše prvo glazbarsko druženje. Kući smo, naravno, morali ranije nego to danas činimo, jer smo bili mali: nas dvije, pa Zoran Baljkas, Dalibor Mirčeta... ne mogu se sitit!
Probe i beštimje
Zato je Branka danas tako brižna i nježna s novim mladim glazbaricama, sedmašicama Katom, Oršulom, Martom, Tonkom, koje su nedavno bile na prvoj turneji s Glazbom u Makedoniji! Donijele su nam, kaže Branka, toliko radosti, odlično se uklopile i... vidim sebe u njima!
- Pa, tako su i o nama stariji vodili računa. Prije nas su došle Duška Šokota i Tatjana Krajačić, one su došle iz glazbene škole, a Dunda i ja smo bile prve koje su došle iz Glazbe u Glazbu! Mi smo, naime, učile svirati u maloj školi Glazbe. Maestro nam je bio Ante Vuletin. Bio je stariji i bili smo puni poštovanja prema njemu. Lupnio bi me po leđima da ispravim držanje i stalno govorio "sisti na po guzice, sisti na po guzice" - jer to je najbolji stav za sviranje. A glazbarima bi rekao: došle su vam kolegice, gledajte na njih kao na sestre. O, da, bilo je na probama uvijek pokoja beštimja, kao i obično. Nas dvi bi se pokunjile i smijale se ispod sebe. Vuletin je bio moj prvi maestro i stvarno puno drag čovjek. Kod njega sam naučila sve osnove, a ostalo pomalo, uz kolege.
U međuvremenu je Branka postala saksofonistica.
- Netko je došao na ideju - mislim da je to bio maestro Rožanković - da se uvede saksofon. Dopao me alt saksofon, a učio naš izvrsni pedagog Maks Špoljarić.
Nas dvi, razgovaramo trideset - četrdeset godina poslije. Spominjala sam i sama, milijun puta, najstarijeg aktivnog glazbara Borisa Štrkalja, pa drugu dvojicu koji će upravo obilježiti 50 godina staža - Darka Gulina i Ljubu Šokotu, i nekako mi je - kako se to sad lijepo govori - ispod radara prošlo Brankinih četrdeset godina. Samozatajnoj, nije joj na um palo da mi to kaže - doznala sam to od muških glazbara! Zaboga, s 12,5 godina ušla je u to društvo!
Odgoj i obrazovanje
- A sad već neko vrijeme nemam ženski dio prijatelja u Glazbi! Osim kad s nama ide pijanistica i sjajna osoba, Gordana Pavić. Od muških, najčešće sam s Denisom (Radačićem), Fricom (Ivom Kapitanovićem) i Mariom Paićem. Ali, nije fraza! - cijela glazba je jedna obitelj! Tu čovjek stekne prijatelje, dvista prijatelja! Živite jedan zajednički život u kojem su prijateljevanja i veze uvjetovane nekim generacijskim nitima. Sa svima si dobar, ali s generacijom si nekako vezan. Kao u braku: sve počne iz ljubavi a s vremenom postane draga obaveza, navika bez koje je teško, tu su ljudi koji su tvoji...
Kad bi joj i palo na pamet da više neće svirati - ima tko će je u tome spriječiti!
- Ja kažem - ne mogu više, a oni kažu - "imaš dolaziti, makar i na štakama!", i onda mi nema nego dolaziti...Ta Glazba, to je društvo moga odrastanja, socijalizacije, tu sam se i odgajala i obrazovala, pogotovo u muzici. Tu se svatko na neki način modelira, i to uspješno, nauči poštovati starije jer drugačije se tu i ne može. Kad smo mi počinjali, bilo je starijih više nego danas. Našeg dugogodišnjeg predsjednika Marka Paića prvo sam zvala barba Marko, kasnije Marko, ali uvijek "na vi"! Kroz Glazbu, zaista, prođeš i odgoj i obrazovanje. I još si pun poleta i sreće što si tu!
'Kote' i 'minele'
Ono što je Branku dopalo, u sad već dalekim godinama Glazbe, bilo je sviranje na sprovodima.
-Ja sam isprva mislila - ma diš na sprovod svirat, tamo ljudi plaču, sve ti je to teško! Ali, bilo je tu toliko zgoda, i smija i suza.
Nikad neću zaboraviti plač jedne bake iz Bilica! Glasio je ovako:
"Ajme Dane crne oči, oće srce da iskoči, dala bi ti jednu ruku, jednu nogu, Dane srićo, al ne mogu..."
... ciloj su se glazbi tresla ramena od smija - a ne smiš se smijat. I moraš svirat!
Petkom bi, kaže Branka, bila isplata "kota". To je bio honorar za sviranje po sprovodima.
- Onda bi Dunda i ja trk! - pa na picu u Griča pa isprid katedrale ili u park! Kad bi bio snig ili kiša, pala bi jedna, a koji put čak i dvi "crvene" više...Međutim, trebalo je najprije odsvirati sto sprovoda mukte, tek iza toga sticalo se pravo na "kotu". Isplata za jedan sprovod zvala se "minela"... Poslije sto sprovoda dobila bi se klasa više, a s njom je bila određena i visina "kote". Danas nema više klasa, nema sprovoda ni "kota" ni "minela", svira se samo na sprovodima naših roditelja.
A iza sprovoda, bila bi sedmina. U početku, svak ko dođe u Glazbu misli - ajme, kako sad jesti i piti, Branki bi isprva brat Siniša- Bagija, trubač, napravio sendvič. Onda se, kaže, pomalo okuražila... Brat joj, kaže, više ne svira jer se štufa:
- Najlakše se štufat, ali... nije lako ni izdržat.
Moraš otrpit
Branka je svoja četiri desetljeća Glazbe učinila s godinom pauze - kad je bila na stažu u Rijeci. To je ona godina koja se muškima prizna kao vojni rok. U tom njenom stažu svirala je pod palicom cijelog niza dirigenata: Ante Vuletina, Branka Rožankovića, Borisa Jakovljevića, Petra Škarice, Marina Čovića, Damira Marušića, Tonča Ćićerića i korepetitora Marijana Kuvačića i sad opet - maestra Damira Marušića.
- Ja vam nikad nisam oguglala na te naše odnose u Glazbi, nema u mene navikavanja. Nije vam koji put ni lako, tolike godine skupa, čovjek se zaista treba naoružati strpljenjem. Naposljetku, i ja sam žena s greškama, i mene treba otrpiti, pa tako i ja otrpim druge. Nema vam druge! Stoput sam bila na ivici da odem, al' uvijek me vraćala ljubav. Rekla bi sebi - ajde, pa mogu još malo, pa ima i starijih od mene. Međutim, među ženama glazbaricama znam za jednu stariju od mene, to je trogirska glazbarica gospođa Seka, nadam se da još svira. Kad sam počela - ko je mislio da ću ostati 40 godina! Većina u Glazbi nema godina koliko ja u njoj imam staža.
Glazbina putovanja i turneje nešto so posebno, to je još jedan amalgam koji ih veže i spaja.
- Kad sam išla na prvo zajedničko putovanje u francuski Annecy cili put sam proplakala za materom i ćaćom, premda mi je brat bio u Glazbi. Sitila bi se matere i ćaće pa bi se sakrila iza koltrine i plakala, plakala...
Mjesto u autobusu
Ako se izuzmu dvije - tri, Branka je bila na svim ostalim Glazbinim turnejama, dakle na petnaestak inozemnih putovanja. Jedno od najboljih je ono u španjolski Castellon de La Plana.
- Uvijek su ta putovanja lipa i divna, uvijek su nešto novo, novi ljudi, nova spiza, nova vina, pokupiš i naučiš nešto novo, podružiš se s Talijanima, Česima, Francuzima, Rusima, Slovacima i - Korčulanima, s kojima smo mi baš u dobrim odnosima... I znate koji su nam još provodi i putovanja bili izvrsni? Na Dan policije u Zagrebu! I na Korčuli! To je uvijek bila vrhunska svirka, i vrhunska zabava. Zašto? A tako, jednostavno je svaki put bilo odlično!
Kad glazbari idu na put, u autobusu svatko ima svoje mjesto. Mladi su otraga, stariji sprijeda...
-... a ja se još nekako držim sredine, fali mi možda još sic - dva da prijeđem naprijed, ali ne dam se! Kad sve razgrnete, i radosti i boli, Glazba je jedno kvalitetno društvo u kojem se isplati provesti dobar dio života.