Menadžer iz Šibenika ima rješenje za glazbenu industriju: Ne morate kopati krumpire, ali smanjite apetite. Spustite cijene gaža i radite više!

Nakon što su domaći glazbenici proteklih dana odaslali više uzastopnih apela zbog ograničenih mogućnosti održavanja koncerata u doba koronavirusa, a pjevačica Nina Badrić na svom Facebook profilu objavila video u kojemu se obraća vladajućima, upozoravajući ih da su mnogi glazbenici u posljednjih pola godine ostali gladni i jedva krpaju kraj s krajem, u javnosti se razvila burna polemika.

Dok jedni podupiru apele glazbenika, drugi smatraju da je riječ o pretjerivanju. Nizu izvođača koji su se proteklih dana javno oglasili pridružio se njihov kolega, friški saborski zastupnik Davor Dretar Drele, održavši u Hrvatskom saboru govor o situaciji u glazbenoj industriji, nakon što su neki pjevačima poručili da idu kopati krumpire.

Glazbeni menadžer Zoran Škugor, čije su zvijezde poput Tonyja Cetinskog i "Electro Teama" harale klubovima i top listama u doba jedne druge krize - one ratne - kaže kako ima rješenja za novonastalu situaciju.

Ne mora trpjeti hranidbeni lanac

Osnovni preduvjeti za poslovni model koji nudi Škugor prije svega podrazumijevaju smanjenje apetita (čitaj honorara) glazbenih zvijezda i više rada, pa onda neće, smatra Šibenčanin, trpjeti ni cijeli hranidbeni lanac.

- Država diktira što će događati, trenutak je takav kakav jest. Korona je ili nije, treba li ili ne treba maska, to sada nije tema. Država je donijela svoja pravila. Izvolite im se prilagoditi - poručuje glazbenim zvijezdama Škugor objašnjavajući poslovni model uspješnog koncerta (nakon kojega neće biti gladnih) jednostavnom matematičkom računicom.

- Prvo, država je donijela odluku o okupljanjima do tisuću ljudi. Neka se na jednom koncertu proda isto toliko ulaznica po cijeni od 100 kuna. To je sto tisuća kuna.

Treba platiti 25 posto PDV-a, a tko radi preko firme, to kasnije prebija i traži povrat poreza. Kao drugo, pa valjda će vlasnici prostora skinuti cijenu najma, jer znaju da organizatori ne mogu prodati više od 1000 ulaznica kad država to ne dopušta. I oni moraju shvatiti da je nužno spustiti cijenu i da ona ne može biti ista kao kad netko proda dvije, tri ili deset tisuća ulaznica. Vlasnici razglasa također bi morali korigirati cijenu najma opreme.

Dalje, pa valjda će i vlasnici radiopostaja dijelom skinuti cijenu oglašavanja, znajući da nema prihoda zbog korone. Prateći glazbenici, hajdemo reći da će i oni spustiti cijenu, iako njima osobno ne bih skidao, jer su najpodcjenjeniji u lancu, zarade 100-200 eura po gaži.

Zvijezda i menadžer moraju se naći u prometu od 100.000 kuna, ako se skupi toliko novca - rezonira Škugor. Koliko bi, pitamo, po njegovoj računici nakon svega ostalo za potonji dvojac?

Zvijezdi večeri 18.000 kuna

- Ako nakon svega njima ostane dvadesetak tisuća kuna, a menadžer od toga uzme svojih deset posto, jasno je koliko po gaži ostane zvijezdi večeri - 18.000 kuna.

Recite mi, je li to malo za jedan koncert? Pa moraju i zvijezde osjetiti ovu situaciju u kojoj živimo.

Pati cijela država... Znate koliko je ugostiteljskih objekata na Jadranu ostalo zatvoreno? Padaju prometi po dućanima... Pa i velike svjetske nogometne zvijezde igraju pred praznim stadionima. Zar naša estrada ne shvaća da su i oni skinuli svoje cijene, znači pristali gubiti milijune eura kako bi opstali, jer znaju da prometa u kasi nema. I u svjetskoj su priči ljudi u problemima - podsjeća, pa vraća film unatrag, u ratno doba. I tada je sve bilo stalo - nije se moglo u dvorane, jer su bile pretvorene u izbjegličke centre.

Osim u Zagrebu, Rijeci, Puli i Varaždinu, jer jedino tamo nisu padale bombe. Isto je, podsjeća, bilo i s hotelima. Stadioni nisu postojali, egzistirali su samo diskoklubovi. Bile su to jedine adrese za zabavu.

- Ja sam tada drugu, treću ligu pjevača držao na plaćama. Budimo pošteni, znao sam godišnje raditi 150 koncerata Tonyja Cetinskog. Nina Badrić je tada radila 120 nastupa, E.T. oko stotinu. I svi smo se nalazili u cijenama, koje su za ove današnje - smiješne. Danas se ne bi popeli na pozornicu za taj novac.

Uostalom, zašto pjevač ne bi uzeo bend i dao svakom od muzičara mjesečnu plaću od 1000 eura, da čovjek može živjeti, a onda mu možeš i narediti da svaki dan vježba. Ja sam to radio... - govori Zoran Škugor, pa kao primjer realnog koncertnog nastupa u aktualnim okolnostima navodi onaj Tedija Spalata, koji je ovih dana s bendom održao koncert na otvorenom u centru Vodica. Nije, napominje, s Tedijem neki veliki prijatelj, pa ga zato hvali, ali očito je da se može.

- Grad nije naplaćivao ulaz, sjedilo je 350-400 ljudi, a okolo ih je bilo još na nogama. Razglas nije bio u cijeni. Navodno je za dva sata svirke Tedi dobio 2000 eura. Pa da ga je bend koštao i 1000 eura, a njemu isto toliko ostalo, ali je to malo za jednu večer u ovakvoj krizi, kad ljudi rade za minimalac cijeli mjesec - pita Škugor. S Ninom Badrić, čije je vapaj rezultirao pozivom u krumpirište od strane jedne poljoprivrednice, Škugor je u dobrim odnosima i ne želi reći da je njezina priča neutemeljena, ali očito nema ideja za rješenje problema.

- Ne znam tko im dogovara gaže, s kim rade... Ma njima menadžeri služe za dizanje slušalice, da im donesu gažu, a oni im daju 10 posto. Nitko ne odlučuje o njihovim karijerama, nego oni sami. A nema businessa ako pjevači njime upravljaju. Tri velika sustava vode glazbenu industriju u ovoj zemlji – Hrvatska glazbena unije, ZAMP Hrvatsko društvo skladatelja i HRT. I ne mogu riješiti problem, jer ne mogu nikome ništa narediti. Tu fali menadžera koji će lupiti šakom o stol i reći: "Idemo raditi". Stisni se, pa izvoli na teren! Svi oni.

Neka pjevaju po četiri puta mjesečno, pa dobiju 1000-1500 eura po gaži. Ma nemojte mi reći da je pet, šest tisuća eura svakog mjeseca u ovoj krizi malo. Nemojmo se ljudi zaj...... Ako ne mogu to dobiti za jednu večer, neka pjevaju četiri puta mjesečno za taj novac pa neće moći reći da su gladni. O čemu mi pričamo - žesti se Škugor. Gledao je, navodi kao primjer, kako se ponašaju članovi skupine "Kool&The Gang", nekadašnje velike svjetske zvijezde. Bio je na njihovu koncertu u Münchenu gdje su nastupali na stadionu pred 70.000 ljudi, a onda ("nakon par godina") i u zagrebačkom klubu "Best", gdje je izbrojio 1100 posjetitelja.

Pjevača mi nije žao

- Za taj su koncert dobili deset ili jedanaest tisuća maraka, a prije su za stadion pitali milijun. Ali to su profesionalci, koji i dalje rade.

A tko bi sada, recite vi meni, fiksno platio nekog izvođača kod nas u Hrvatskoj? Tko bi se s time kockao? Ima načina, samo treba imati malo pameti. I biti realan.

Treba vidjeti kako živi narod, koji treba platiti tu ulaznicu od 100 kuna. Toga treba biti svjestan. Moje prvo i osnovno pravilo 90-ih, kad sam godišnje radio na tisuće koncerata, bilo je da vlasnik kluba ne smije izgubiti nijedne lipe. Ako bi se slučajno dogodilo da mu pukne koncert neke veće zvijezde, slao sam ove, koji su bili kod mene na plaći, da mu besplatno odrade koncert kako bi vratio makar dio izgubljenog novca. Pa treba dalje raditi... Najgore je zatvoriti dućan u koji se može ići po lovu.

Od zatvorenog kluba nitko nema koristi - ističe Škugor. Ne zanima ga kako će sve ovo što govori doživjeti izvođači, jer ovo su, veli, "pravila businessa i života".

- Ako, primjerice, Nina ne može plaćati cijeli bend, neka sjedne s gitaristom, ima Antu Gelu. Ima i Predraga Martinjaka pored sebe, pa neka plati dva prateća glazbenika i radi trgove.

Ali ne može za to dobiti šest, sedam tisuća eura, jer Turistička zajednica nema novca.

Fali turista, nema naplate pristojbi... Pa čime će ih platiti? Problem je kasa. Pjevača mi nije žao. Ma što kukaju?! Pa neka pitaju narod kako živi, oni su ti koji trebaju dati 100 kuna za ulaznicu. Njima treba izbiti novce iz džepa, lako je nama laprdati. A pjevači samo pričaju...

Što, netko im treba dati desetak, petnaestak tisuća eura za gažu?! Tko to?! Kako? Meni je jedino žao muzičara. Od čega će ti ljudi hraniti žene, djecu i same sebe - vrti glavom Škugor.

'Uveo sam plaće, svi su mi se smijali'

- Ako treba raditi više dana, onda to tako treba i biti. Sjećam se da mi se smijala cijela država kad je Sandi kod mene bio na plaći od 4000 njemačkih maraka. A ja sam uspostavio sistem – ponedjeljak, utorak, srijeda i četvrtak njegova gaža košta 200 DEM.

Petak je bio 400, subota 500, nedjelja 400. Gazde klubova dobivali su cjenik i birali dan koji im je cijenom odgovarao. Pa ne može isto koštati ponedjeljak i subota!

Uveo sam plaće, jer sam pjevače želio natjerati da shvate kako je to što rade - posao. I da tu nema foliranja - rezolutan je Škugor. Vjeruje kako će izvođači, u trenutnim okolnostima, ipak početi skidati cijene, jer se život ne može zamrznuti. Ali, upozorava, ima još nešto što je pod znakom upitnika - broj ljudi koji mogu kupiti 1000 raspoloživih ulaznica po cijeni od 100 kuna.