Zamislite ovaj film, ili ga odvrtite unatrag ako imate dovoljno godina i zapis na memorijskoj kartici u glavi: Domovinski rat je buknuo, čemerno ozračje vlada i u Splitu, koji nije ranjavan kao Knin i Vukovar, no ipak "ćuti" nevolju, veliku nevolju.
Stižu u nj prognanici, kriza je i besparica, neki bježe iz prekrasnog Dioklecijanova grada u neke druge zemlje i gradove – jer ih je strah. Drugi, pak, upravo u Splitu traže mirnu luku, utočište od bombardiranja, granatiranja, pucanja danju i noću.
Te čemerne 1991. godine poznati glazbeni pregalac i dugogodišnji te već tada iskusni pedagog Jovica Škaro osniva zbor koji ovih dana bilježi, dakle, tridesetu godišnjicu, naime, dječji zbor "Prognanici"!
Točnog informiranja radi, zbor više nije dječji, jer mališani koji su se tih ratnih godina pjesmom borili protiv očaja odavno nisu djeca, nego odrasli ljudi.
K tomu, zbor više nije čak ni aktivan, jer su se tijekom poratnih godina njegovi članovi razmiljeli uokolo kao rakova djeca; većina ih se vratila u svoje, mahom razrušene domove u Vukovaru, Drnišu, Vrlici, Čepinu, Kninu, Tenji, Osijeku...
No, vrijeme u izbjeglištvu – bez obzira na to što su neki među njima imali samo pet-šest godina – jamačno nikad neće zaboraviti.
K tomu, uspomene na dane provedene u sumornim apartmanima već devastiranog hotela koji im je bio privremeni dom ipak će pamtiti i po nekim lijepim trenucima.
Raspjevanim i sretnim, zahvaljujući inicijativi "barba Škare" ili "čika Škare", danas 72-godišnjaka koji s jednakim entuzijazmom kao i prije 30 godina radi s djecom, poglavito onom iz najdugovječnijeg zbora "Srdelice", koji je pak osnovan deset godina prije prognaničkog zbora i sada ima ravno – četrdeset godina!
Sve je počelo iz nevolje
Neki među čitateljima još se sjećaju jedinog otkazanog Splitskog festivala, naime onoga koji se umjesto njega održao: festivala "Mali Split", čiji je "tata" također Jovica Škaro.
Tada je u sklopu okrnjenih festivalija ipak održana dječja smotra u kinu "Bačvice", te koncert "Hrvatska će biti sretna" u hotelu "Marjan". Konferansu su vodili tada mladi i još uvijek ne previše razvikani pjevači Severina Vučković i Nenad Vetma, a koncert je otvorio msgr. Ante Jurić, danas, nažalost, pokojni.
Pjevao je zbor "Srdelice" uz onaj novooformljeni, "Prognanici". "Srdelice" su imale sedamdesetak članova, a "Prognanici" – brojka govori dovoljno – preko 250 mališana, u dobi od pet do 13 godina!
– Umjesto velikog "Splita", održa se "Mali dišpet" – osmjehuje se "barba Škaro", koji je istovjetni nastup u dišpet ratu i svim dušmanima održao i godinu dana kasnije.
Doveo je "Srdelice" i "Prognanike" ponovno u hotel "Marjan" 1992. i tamo ih potaknuo da pjevaju na koncertu naziva "Domovini Hrvatskoj"...
Valja reći da malo kome suza ne bi krenula slušajući iz malenih usta riječi pjesme "Bože moj, čuvaj nam Hrvatsku" autora Škare, sa stihovima: "Gospode, pogledaj sada nas/da li čuješ svoje djece glas?/Ranjene su tvoje male ptice/Zvona zvone, plaču izbjeglice...".
Brisali bi suze i oni i dica
– Puno smo nastupali, a nakon ovako emotivnih pisama ljudi bi nam pljeskali po nekoliko minuta, brisali bi suze i oni i dica. To se ne zaboravlja – dirnuto će Škaro.
A sve je, dakle, počelo – iz nevolje. Jovica Škaro prije rata često je imao nastupe u tadašnjem dragulju, visokokategorniku "Lavu", u koji su prvi prognanici počeli pristizati već u ovo vrijeme prije trideset godina.
Škaro je znao doći na kavu u "Lava" kod svojeg prijatelja, hotelskog djelatnika Ivana Zeljka, i vidio je sav jad tih ljudi, protjeranih iz svojih većinom razrušenih domova, tugu djece "izgubljene u prostoru i vremenu".
I ponudio da ih uči pjevati.
– Moran reć da sam se najprije doša javit da me pošalju u gardu, u Gradski kotar Bačvice, u kojemu živim otkad san se rodija.
No, moj prijatelj, a kasnije i suosnivač zbora Slavko Aljinović, reka mi je: "Vojo (tako me nekad zovu), jesi li lud, a di će nam onda dica pivat? Ti više nisi mladić, stoj di jesi i sačuvaj nam dicu."
I tako sam završija u Art gardi, umisto da pucam, organizira san priredbe.
Piva sa dicon svugdi, za dišpet. Od ispraćaja u vojsku, do svih gradova u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Najviše smo pivali i nastupali priko Crkve – napominje naš sugovornik.
Dakle, došao je Jovica u hotel "Lav" i pozvao roditelje da potaknu djecu, male prognanike, da se učlane u zbor.
On sam, valja reći, također je bio u teškoj situaciji: bez dinara iliti kune prihoda, s dvoje male djece i ženom koja jedina u kuću donosi neveliku plaću. Ali svejedno je, pun nade, pjevao i skladao, te poticao druge da čine isto. Nevolji za dišpet.
Ali...
Pojavio se problem, i to sa Škarinim imenom: Jovica. Puno mu je, kaže, to ime općenito problema kroz život nosilo, u ratnom etnocentričnom ozračju pogotovo. A on je uvijek bio i ostao "pravo splitsko dite".
Roditelji prognanici krivo su me gledali
– Roditelji prognanici krivo su me gledali, šta će nama taj Jovica solit pamet. No, malo-pomalo, uključili su se u priču, vidili su da je dobra za dicu. Počeli su me uvažavat, poštivat moj volonterski rad.
Vidili su da tih nekoliko sati tjednih proba u konferencijskoj sali uskoro derutnog "Lava" njihovoj dici znači veselje, da se druže, stvaraju planove, pivaju i igraju se.
Nekad bi dici ja zada da u predahu pivanja malo crtaju, i tek onda san vidija šta su oni ustvari proživljavali: nacrtali bi svoju kuću u plamenu, tenk, četnika. Puške su crtali, buktinje.
I danas smo u kontaktu
Tada bi mi došlo za plakat. Još čuvan neke crteže te dice, i još san u kontaktu s nekim roditeljima: Vesnom Pranić iz Drniša, kćerkon Mirjanom Ošust iz Vukovara, Josom Mešinom iz Knina...
Tada je s izbjeglicama u hotelu na prihvatu najviše radila časna sestra Ana Marija Radan, a pri ruci nam je bija Vjeko Aljinović iz Žrnovnice u ulozi fotografa.
Zahvaljujući njemu danas imamo dokumentirane uspomene na nastupe iz tih dana. Ka da je jučer bilo, a toliko je godina proletilo. Ke godina, desetljeća! – Škaro će.
Dječji zbor "Prognanici" službeno je registriran 1991. godine, a zaključen je 1998. godine jer su se djeca vratila u svoja mjesta i gradove diljem Lijepe naše. No, tih godina kad je Hrvatska najviše trpjela, djeca su pjevala i svojim nastupima u inozemstvu pronosila istinu o Domovinskom ratu.
Škaro se prisjeća epizode kad je vodio zbor na turneju u Italiju; bilo je božićno vrijeme 1992. godine, i mališani su bili u posjetu papi Ivanu Pavlu Drugom u Vatikanu, gdje ih je Sveti Otac posebno pozdravio i udijelio im blagoslov.
Spremali su se pjevati u župi u San Sepolcu, došli su i snimatelji RAI-ja te voditelj koji ih je razdragano najavio kao "Coro dei profugi" (Zbor izbjeglica) u kojemu pjevaju "bambini jugoslavi". Jovica je, čuvši te riječi, protrnuo...
Vezali ih konopom da ih ne izgube
– Znači ovako; kad smo negdi išli, uvik je bilo pravilo da se dica vežu konopom da se ne izgube, i da se niko ne diže i ne mrda dok ja ne kažen; morali smo pazit da se dica ne izgube ili ukradu.
Zato su svi čekali moj znak, i čudili se zašto san se ukipija i ne želin ustat i dici dat znak da počnu pivat. Uzvrtija se i voditelj sa RAI-ja, pita šta mi je.
Jedna žena koja je prevodila kaže mu točno kako san joj reka: "Čekan da nas najavite. Ovo sad niste najavili nas, jer mi nismo dica iz Jugoslavije. Ta država više ne postoji. Mi smo zbor iz Hrvatske, zemlje koja je napadnuta."
Ajme šta je voditelju bilo neugodno! Zacrvenija se čovik, ispriča; i red je da se ispriča kad se nije pripremija, nego uletija u događaj ka tele u kupus. Posli je bilo lipo, publika je guštala, a i dica su ponila doma lipe uspomene.
I sad ih se njihovi roditelji i ja prisjetimo kad se digod čujemo – veli naš sugovornik, neumorni glazbenik i zborovođa Jovica Škaro iz Splita.