S pola snage, to je opći dojam, vaterpolisti Solarisa su prošlog petka pregazili riječko Primorje (13:7) kao plitak potok. A još proljetos činilo se da su Riječani crna mačka momčadi iz Crnice. Neizbježno je, dakle, pitanje jesu li Šibenčani napravili siguran korak prema naprijed ili je Primorje stagniralo ili nazadovalo u svojoj nadaleko poznatoj orijentaciji na domaće mladiće?
Odgovor je vjerojatno negdje na pola puta, no nema dvojbe kako svaka nova sezona potvrđuje ispravnost orijentacije u Crnici, utvrđene poslije neugodnog loma, a potom prijeko potrebne fuzije dva kluba.
Bijeg od ovisnosti
Prije svega, Solaris bježi od ovisnosti od gradske blagajne. U njegovu proračunu su gradske kune tek četvrtina ukupnog proračuna. Više je nego očigledna želja klupskog vodstva da se na tribinama, klupskim prostorijama i uz bazen tiskaju predstavnici svih generacija Solarisa. Od Ante Mile Nakića, čiji sportski put krije bogatu izborničku karijeru u čak četiri zemlje, do Mate Zeljka, koji je, konačno, popustio željama Perice Bukića i Cice Ninića da nađe svoje mjesto u radu s mlađim kategorijama. Jednako je jasna nakana da momčad bude što mlađa, šibenskija i dalmatinskija.
Da se pojačanja traže prvenstveno među šibenskim povratnicima (jučer Vlahović i Šparada, a danas Goreta), te mladim igračima iz dalmatinskih klubova. Da se strpljivo čeka prve plodove iz „zimskog plastenika“, gdje se zastoj u proizvodnji ne baš slučajno poklapa sa šibenskim vaterpolskim razmiricama. Svemu spomenutom valja dodati i ne baš sramežljiv iskorak Solarisa u službena europska natjecanja, gdje su muški ušli u bitke s klubovima, koji su odavno u europskoj eliti.
Malo je nevinih
Tko bi od najpopularnijih šibenskih klubova trebao prepisati očito provjerenu formulu Solarisa? Nemoguće je to tražiti od šibenskog nogometnog prvoligaša, kad je riječ o drugačijoj, „klasičnoj“ profesionalnoj priči sa stranim (kolumbijskim) vlasnicima. No, temeljne odrednice Solarisove (stručne) politike dobro bi došle Baldekinu.
U potrazi za odgovorom na to pitanje za tren dolazimo do nevjerice.
Zašto politici oslanjanja na vlastite snage podučavati Šibenku, koju u kooperaciji s KK Dražen Petrović, mnogi smatraju jednim od najboljih generatora za mlade hrvatske košarke?
Teza o generatoru malo tko može zanijekati, ali ni činjenicu da na Baldekinu dolazi do nemalih teškoća, kad nadareni kadet prelazi u juniore, a potentni junior uskače u seniorsko sedlo. Malo je nevinih u toj problematici. Od nestrpljivih roditelja (i djece) do klupskih čelnika, koji škrtare, kad valja malo odriješiti kesu za domaćeg momka, a ne baš selektivno dovode igrače sa strane.
Ta se problematika, ruku na srce, više odnosi na minule godine. Na sezone poslije vjernog klupskog sluge Jeronima Šarina i silno ambicioznog Vladimira Anzulovića, no od grijeha ne može pobjeći ni aktualna klupska garnitura.
Vrijedna pobjeda u gostima protiv Škrljeva samo nas je zavarala. Na Baldekinu je opet sve po starom. I dalje se stručni stožer zavarava oko provjereno loših igrača. Sve je jasnije da se u teške ligaške bitke ne može bez „klasičnog“ centra i „pravog“ potrošača(čitaj: vanjskog šutera). A vrijeme curi. Samo da ne bude kao u starom „štosu“ o čovjeku, koji je padajući sa 14. kata kod sedmog kata kazao „Zasad je još uvijek dobro“!