Ne krijem da mi je strašno teško pao nesretni poraz vaterpolista Hrvatske u finalu Europskog prvenstva u Zagrebu. Pogotovu zbog mog Šibenčanina Ivice Tucka. Od malih sam nogu vjeran mudrosti svoje bake Vicule Belamarić-Kujsta “Budi za svoga, pa da je i gori!”. Zato sam silno emotivno dočekao lijepo primanje, koje je za Tucka i njegova pomoćnika Juru Marelju šibenska “vlada” priredila u “Arsena”.
No, dio je naših sugrađana spomenuti “šibenski postulat” babe Vicule, kad je riječ o Tucku, radije preobrazio u tezu posve suprotnog sadržaja “Budi protiv svoga, pa da je i bolji!” Tezu, pretvorenu u surovi šibenski jal, iskazan na portalima i ne baš ugodnim ćakulama.
Nema samo olimpijsko zlato
Srebro, osvojeno u zagrebačkom bazenu, ako mu pridodamo i zlatnu medalju sa Svjetskog juniorskog prvenstva, održanog krajem ljeta 2009. godine u šibenskoj Crnici, šesnaesta je medalja, koju je Tucak osvojio u svojoj izborničkoj karijeri. Točnije, kad je riječ o medaljama najvećeg sjaja, nedostaje mu samo zlato s Olimpijskih igara. No, taj podatak, kao i činjenica da je Ivica u ulozi trenera i igrača sudjelovao u svim najvećim uspjesima šibenskog vaterpola (finale LEN kupa, drugo mjesto u bivšoj državi, proboj u vaterpolsku Ligu prvaka…), očito, ništa ne znači dijelu naših sugrađana. Nemaju empatije ni prema nemalim udarcima, koje je Tucak dobio na svom životnom putu. Od obiteljske tragedije do toga, što je, radi mira u hrvatskoj vaterpolskoj kući, pristao surađivati i s onima, koji su mu u mjesecima, kad je naslijedio karizmatičnog Ratka Rudića, što kriti, “radili o glavi”.
Kao da dijelu Šibenčana, koji se, inače, zaklinju u ljubav prema rodnom gradu, smeta Tuckovo “obično” ponašanje, kad sjedne na visoku stolicu u “Gira”, pa sudjeluje u glasnom šibenskom prepucavanju i zajebanciji. A riječ je mahom o onima, koji rijetko ili nikad ne pohode vaterpolsku Crnicu, te koji o nadmetanju s loptom u vodi pričaju u vrh glave 3-4 puta godišnje. Onima, koji ne shvaćaju u kakvoj se teškoj situaciji našao šibenski stručnjak poslije gubitka Dubrovčana Sandra Sukna, te odustajanja od reprezentacije njegovih sugrađana Mara Jokovića i Andra Bušlje. A kako ih nadoknaditi, kad nijedna mlada hrvatska selekcija (U-15, U-17, U-19) nije u prošlih sedam godina osvojila ni jedno, jedino odličje na europskim i svjetskim prvenstvima!?
Treba li posebno naglašavati da je u svim spomenutim delikatnim situacijama hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivicu Tucka vodila sjajna kršćanska misao kako je oprost najbolja osveta!?
A gdje su Zorić i Šarić?
Uspješni izbornik Ivica Tucak nije bio, međutim, i jedina središnja sportska tema minulog tjedna. U tim danima dosadila su mi pitanja u stilu “Zašto ti nisi progovorio u filmu o Draženu Petroviću!?”. Odgovor je jasan. Odbio sam u tom smislu redateljicu Ivanu Guberinu iz prostog razloga što sam bio siguran da u filmu “Naš mali” neće biti mjesta za brutalnu iskrenost, koja govori da je Dražen Petrović na ne baš častan način pobjegao s Baldekina.
I ja sam, kao i Tucak, sklon već spomenutoj misli “ Oprost je najbolja osveta”. Zato sam zapjevao sa svojom “Bonacom” na Draženovoj sahrani. Na zagrebačkom Mirogoju su bolno odzvanjali “Šibeniče, pismo stara” i “Šibenska balada”. No, oprost ne isključuje već spomenutu istinu o Draženovoj nekorektnosti prema matičnom klubu. A meni je, kao zakletom žitelju Krešimirova grada, neovisno o saznanju da je mlađi Petrović proslavio najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, svejedno draži rodni Šibenik od (uspomene na) Dražena. Istodobno, mnogi se stari hrvatski (i ne samo hrvatski!) košarkaški djelatnici pitaju zašto u filmu nije bilo mjesta za legendarnog predsjednika Baldekina Tomislava Zorića ili sjajnog veterana Predraga Šarića, koji je na nekim važnim utakmicama Šibenke, poput europskog finala u Berlinu zasjenio i Dražena!?