Dok god krivce za vlastite neuspjehe tražimo u nekom drugom, nećemo napredovati.
Za dobrobit hrvatske rukometne reprezentacije puno bi korisnije bilo priču usmjeriti na pitanja poput:
1. Gdje smo griješili?
2. Što moramo popraviti?
3. Zašto smo gotovo cijelo Svjetsko prvenstvo igrali bez klasičnog lijevog vanjskog?
4. Zašto smo toliko forsirali igru sedam na šest?
5. Zašto smo se toliko mučili u napadu?
6. Zašto smo u igri šest na šest bili tako jalovi i bezidejni?
To su puno važnija pitanja za budućnost naše rukometne reprezentacije od toga jesu li danski suci Gjeding i Hansen, godinama ponajbolji svjetski sudački par, pokrali Hrvatsku kako je naš blago rečeno revoltirani izbornik Lino Červar rekao.
Danci su nam sudili i protiv Španjolske prošli tjedan, ali tada začudo nitko nije imao zamjerki. Vjerojatno zato što smo pobijedili. Možemo pričati o jednoj ili dvije lopte u samoj završnici koje su otišle na stranu domaćina, a koje su možda trebale biti naše, no suđenje je protiv Nijemaca generalno bilo korektno.
Ne broje isključenja?
Uostalom, u prvom poluvremenu Njemačka je imala pet isključenja (Hrvatska dva), od toga tri u prvih 11 minuta, što nije baš uobičajeno kad je domaćin natjecanja u pitanju. Unatoč tomu, na poluvremenu smo imali samo neriješen rezultat umjesto da vodimo. I to je jedan od razloga poraza, a ne suci.
Žalopojkama o suđenju samo nastavljamo živjeti u zabludi da se cijeli svijet urotio protiv nas.
Problem je i loš napad. Sa samo jednim klasičnim šuterom (Stepančić) ne možeš daleko. Da se razumijemo, i ovakvi smo dovoljno dobri da povremeno “klepnemo“ velike reprezentacije poput Španjolske sada, ali će nam se dogoditi i kiksevi kao poraz od Brazila.
Bez lijevog beka u igri mučili smo se u igri šest na šest, baš kao što je predvidio Petar Metličić. Zato je Červar toliko forsirao sedam na šest, premda smo i tada teškom mukom stvarali višak. Barem u ove posljednje tri utakmice.
Umjesto o sucima, pričajmo o Šipiću koji je pravo otkriće i sjajan realizator u napadu. Pričajmo o Šegi koji je dobro branio i pitanje je zašto ga se ignoriralo svih ovih godina. Pričajmo o Mandiću koji je perspektivan, o Jaganjcu koji bi trebao biti “taj“ lijevi vanjski, o Vrankoviću koji se pokazao korisnim...
Nikad gori od šestice, ali devet godina bez finala
Čudesan je podatak da Hrvatska od 2003. godine ni na jednom natjecanju nije bila lošija od šestog mjesta, no isto je tako činjenica da već devet godina nismo bili u finalu, a sa zadnjih sedam velikih natjecanja (uključujući aktualno SP) kući smo donijeli samo jednu medalju i to broncu s Eura u Poljskoj 2016.
Imale su i druge reprezentacije sušnih razdoblja, ali ih je u vrh vratio - sustav. Imaju jače lige, jače klubove i više ulažu u rukomet. Sve ono što mi nemamo i ne radimo. A to je, složit ćete se, daleko ozbiljniji problem od toga je li Štrleku nepravedno dosuđeno probijanje.