Dana 13. kolovoza navršilo se pet godina od... Ne, ovaj tekst ne bi trebao ići u rubriku sjećanja na umrle, ali može sugerirati da je “glavni lik” od tada “mrtav” za hrvatski (reprezentativni) vaterpolo! Baš je on, obrijanom glavom i bradom, a zove se Nikica Gulin, donio tog datuma 2017. godine zadnju medalju Hrvatskoj s nekom mladom reprezentacijom. Bio je izbornik naše selekcije u Beogradu, na prvenstvu svijeta za uzrast do 20 godina i izgubio finale od Grčke nakon izvođenja peteraca. Je li moguće da su ga peterci došli glave?!
– Generaciji momaka rođenih 1997. kao da se nije previše vjerovalo i mene je dopala. Godinu prije je generacija 1998. bila zlatna s Krekovićem na svjetskom prvenstvu u Podgorici, iz nje je priključeno sedam igrača. Uspjeli smo napraviti dobru selekciju, ispravno radili i rezultat nije izostao. Ne bih rekao da je finalni poraz bio problem.
Zakinuti u karijeri
Što je onda bio razlog za smjenu?!
– Ne želim da se bilo tko osjeti prozvanim. Isto tako, želim da se čuje glas trenera koji su u većini slučajeva zakinuti u karijeri samo zato što misle svojom glavom i žele biti samostalni u svom poslu. Moj posao je igra, taktika, odabir igrača. Nisam dopuštao da mi se itko miješa sa strane, da mi netko drugi sastavlja ekipu. Zato sam doživio da se drugo mjesto na svjetskom prvenstvu proglasi neuspjehom, da mi se bez ikakve analize i razgovora onemogući napredak u karijeri. Nisam jedini koji je doživio da ga se mijenja bez obrazloženja.
To mu je toliko teško palo, veli, da je čak razmišljao o odlasku iz vaterpola...
– Doživio sam poniženje kao trener i kao osoba. Nakon Beograda dogodio se najteži trenutak u mom životu. Na kraju godine svi se uspjesi na europskim i svjetskim prvenstvima obilježavaju u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, svi sportovi, sportaši i treneri. Svi moji igrači, članovi reprezentacije, dobili su poziv, a mene moj klub i Zagrebački vaterpolo savez nisu ni prijavili da sam osvojio medalju! Bolje da i ne kažem zašto.
U Mladosti je radio od 2003. Vodio je sve mlađe dobne kategorije, čak i žene, stigao (samo) do pomoćnika trenera seniorske momčadi. Dalje nije mogao, čak ni nakon što je s juniorima osvojio zlato i srebro u prvenstvu i kupu. Na Savi je “vegetirao” neko vrijeme, do veljače prošle godine, kad se preselio u – Saudijsku Arabiju. Destinacija mu je Jeddah, milijunski grad na Crvenom moru. Radi u klubu slavnog (po nogometu) imena – Al Ahly. Nakon tri mjeseca kući, prvog dana listopada je opet odletio. Pred njim je treća sezona.
– Ovo mi je uletjelo sasvim slučajno. Marko Martinić, bivši član Mladosti, tu je igrao. Kad su tražili trenera, preporučio me, i očito su bili zadovoljni mojim CV-jem u kojem je bilo svega. Otišao sam usred korone, kad više nije bilo stranih igrača. Dosad smo imali četiri domaća natjecanja, najavljuje se da ćemo opet igrati i međunarodnu, arapsku ligu. U momčadi su mi igrači dobi od 15, 16 pa do 35 godina, vojnici, policajci, nešto studenti i školarci. Vaterpolo je ovdje amaterski, trenira se jednom dnevno, a liga je kvalitetom možda na razini naše druge, ili sad prve B-lige.
Preokreti preko noći
Nakon nekoliko sušnih sezona, vratio je trofeje u klub. U prvoj je osvojio kup federacije i superkup, a u cijeloj drugoj je imao samo jedan poraz, u finalu kupa federacije. Nova sezona počinje u studenome. Koliko će ostati u Arabiji?
– To je nemoguće planirati. Ljudi su ovdje nepredvidivi, strašni emotivci koji vole sport, ali i pobjeđivati. Preokreti su mogući preko noći. Strašan šok im je bio prije nekoliko mjeseci, kad je Al Ahly ispao iz elitne nogometne lige, što se nikad u povijesti nije dogodilo. Ovdje su me izvanredno primili, super su korektni. Ovakve lige su dobra opcija za one koji su pred kraj karijere. Treninzi nisu zahtjevni, a dobre su plaće. Tu se dolazi zaraditi, a ne graditi karijeru.
Znači li to da je Gulin na kraju karijere?!
– Ne, na vrhuncu sam! Shvativši da ne mogu naprijed u Hrvatskoj, potonuo sam, zato sam morao otići. Imam još bar desetak godina rada. Meni je sada bolje, financijski, ali to nije ono što sam uložio u svoju karijeru.
Početkom kolovoza smo se sreli na “ulazu” u Kalelargu, ispred Ghetaldusa, gdje mnogi zastanu na ćakulu s košarkaškim fanatikom Zekom Baljkasom, i dogovorili porazgovarati na kraju ljetne sezone. Tada je kazao da valja reprezentaciji dati punu podršku. U Spaladium Areni je svjedočio pobjedama izbornika Ivice Tucka, kolege i suigrača iz vremena “starog” Solarisa, osvajanju medalje koja je Hrvatskoj trebala više nego ikome.
– Bio sam u Splitu na trenerskom seminaru i utakmicama jer poštujem struku. Naša seniorska reprezentacija nije slučajno došla tu gdje je sada. Unatoč ogromnom imperativu, Tucak je opet dokazao trenersku klasu, uzeo zlato s praktički novom selekcijom u kojoj su, iz beogradske U-20, bili Burić, Biljaka, Lazić, pa Zović i Dužević koji su zadnji otpali, a iz Juga je iskočio nešto mlađi Žuvela. U trenutku kad slavimo ovakve uspjehe, zaboravlja se da ih bez rada svih u sustavu ne bi bilo. Želja mi je da oni koji su u stanju savršeno dobro i precizno organizirati prvenstvo Europe i nastup seniorske vrste, tako pristupe problemu koji je evidentan u mlađim reprezentacijama. Mora se pratiti igrače koji završe s mlađim selekcijama, olakšati izborniku u slučaju ozljeda i odustanaka.
’Vojnik sustava’
Kad spominje sustav, i Gulin je djelovao kao klasični “vojnik sustava” početkom 2016., kad smo zadnji put porazgovarali za Šibenski list. Sve je bilo lijepo, puno pozitive. Sad baš i nije. Postao je kritičar sustava.
– Nakon zlata izgleda kako je sve dobro, a nije baš tako. Nije ovo napad na jedan od uspješnijih saveza u državi, nego pokušaj upozoravanja na ono što ne funkcionira, u prvom redu na odnos prema trenerima i razvoj mladih igrača.
Nakon kolovoza 2017., ako uzmemo da u Europi (i svijetu) sedam država konstantno pripadaju vrhu u muškom vaterpolu, evo kako su podijeljene medalje s prvenstava mlađih uzrasta: Mađarska devet (četiri zlata), Španjolska sedam (bez zlata), Grčka i Srbija po šest (po tri zlata), Crna Gora i Italija po četiri (po jedno zlato). A sedma velesila? Hrvatske mlađe dobne kategorije (od U-15 do U-20) su u posljednjih pet godina odigrale 12 velikih natjecanja, europskih i svjetskih prvenstava, promijenile devet izbornika i “vagon” pomoćnika, a medalje nisu vidjele, osim na prsima suparnika! Kako to?!
– Tvrdim da imamo igračke kvalitete, barem među generacijama rođenim od 1995. do 1999. Njih sam pratio po reprezentacijama, za dalje ne znam. Evo, iz beogradske generacije, samo jedan nije u ozbiljnom vaterpolu. Dugo godina je seniorska vrsta živjela od brojnih svjetskih klasa, pa su mlađi bili zapostavljeni, nisu se na najbolji način razvijali. Nije tu problem novca, već postavljanje saveza prema nekim stvarima. Pohvalno je ono što se uložilo u pripreme mladih ženskih reprezentativki tijekom cijele prošle sezone, a zašto nije bio barem isti princip za sve muške kategorije?!
Čini li “plima” trenera dobro hrvatskom vaterpolu? Koliko je dobro da postoji mogućnost osposobljavanja za trenera vaterpola pri sportskom učilištu, toliko može biti loše da se u masi onih koji mašu diplomama izgubi kvaliteta.
– Edukaciju treba pohvaliti, kao i trud Nevena Kovačevića, njegovu organizaciju kampova za najmlađe. Za razviti se u dobrog trenera, treba proći sve, oni se stvaraju kao i igrači. Ključno je što nemamo kriterije pri izboru.
Usput, trenere se ograničava, miješa im se u posao. Postalo je moderno da ih se maltretira preko koordinatora. Trener nije knjiga, treba mu samostalnosti, kreativnosti, imaginacije, pustiti ga da radi. Rezultati se vrlo brzo vide. Dok sam bio u reprezentaciji, ljudi su volontirali vodeći mlade selekcije, usput radeći u klubovima. Nemoguće je da trener neke seniorske momčadi temeljito i kvalitetno obavi selekciju te napravi rezultat s mladima. Drugi savezi imaju trenere pod ugovorom, koji se bave isključivo jednom generacijom.
Osim za vrhunskim trenerima, hrvatski vaterpolo vapi i za mladim igračima posebne osobnosti, individualcima prepoznatljivih odlika, koji imaju petlju izvesti nešto izvan “protokola”, a ne samo “robotizirano” slijediti poruke s klupe. Danko Jerković Doktor, legendarni šibenski vaterpolski učitelj, u neobveznoj ćakuli zna reći kako stvaramo igrače “kastriranih osobnosti”. A igrače stvaraju klubovi!
Individualni rad
– S više okupljanja, svaka bi selekcija izbacila talentirane igrače, pogotovo one iz manjih klubova. Njima, da bi došli do izražaja, osobito treba igra s kvalitetnim suigračima. Jasno, i više individualnog rada s djecom je neophodno – kaže Gulin.
Doktor i pokojni Grgo Renje, za koje Gulin kaže da su mu bili poput oca i majke, sve je od njih (na)učio, nepogrešivo su u Solarisu stvarali igrače. U njihovo vrijeme nije bilo upitno hoće li prva momčad dobiti igrača iz omladinskog pogona, nego koliko će ih biti! Danas je, iako je puno više trenera u klubu, pitanje – kad će! “Nova verzija” Solarisa je krenula prije sedam godina, sa “svetim” ciljem da im oslonac budu igrači iz vlastita pogona. Klub danas vrijedi za jedan od najstabilnijih u državi, ali ima (pre)malo proizvoda za prvu momčad. Štoviše, popunjava je čak šest splitskih mladića.
– Ne mogu u detalje tvrditi da tu nešto valja ili ne valja. Ajmo vidjeti činjenice. Koliko je Solarisovih igrača ovo ljeto igralo za reprezentacije na prvenstvima? Niti jedan, osim ovih par što su tek došli u klub. Preduvjet za bilo što je imati uredne financije. To štima, ali očito negdje među ljudima zapinje. Ostali su i bez Doktora, koji je na ne baš lijep način otišao, a zaslužio je doživotno poštovanje, bez njega kluba ne bi bilo. Ima tu i objektivnih okolnosti, poput podjele kluba na dva dijela, od čega se šibenski vaterpolo još nije oporavio.
Taman prije 20 godina je Gulin smijenjen s mjesta trenera prve momčadi Solarisa. Nisu mu mile uspomene na tu smjenu, kao ni činjenica da je s klubom praktički izgubio kontakt...
– U kontaktu jesam, s kolegama i bivšim suigračima. Najviše s Doktorom. Dok je bio živ, svakodnevno sam se čuo i s Renatom Vrbičićem, koji mi je bio jedan od pomoćnika u Beogradu. Sa Solarisom ništa! Čak ni nakon Renatove smrti, kad se tražio trener. Onda me zvao samo Neven Kovačević, u to vrijeme je surađivao s klubom, pitao jesam li zainteresiran. Znajući svoj tadašnji status, odgovorio sam mu da bih rado preuzeo momčad, ali da znam kako nema šanse da se to ostvari.
Nije se oprostio od hrvatskog vaterpola, iako “vjetrovi” koji pušu ne daju puno prilike za povratak...
– Neću plakati i žaliti se na svoj status, niti za bilo čime što sam dosad napravio. Uvijek sam odlučivao o svojoj sudbini i borio se do kraja. Svima mogu pogledati u oči i, ako se ukaže prilika, vrlo rado ću se vratiti u hrvatski vaterpolo. I u Solaris, naravno – zaključio je Gulin.
Solarisov rekorder
Odanost vaterpolskim idealima omogućila je Nikici Gulinu da u više od 40 godina vaterpolske karijere samo dvaput mijenja klub, što je danas rijedak slučaj u sportu. Zato je i rekorder po broju prvoligaških nastupa u kapici Solarisa (od 1984. do 1997. godine), ali ipak je propustio neke velike stvari...
– U sezoni kad smo se s Partizanom tukli za titulu, završili drugi, bio sam na odsluženju vojnog roka, a obje utakmice famoznog polufinala LEN Kupa sa Szegedom 1996. sam, kao kapetan momčadi, propustio zbog upale pluća. Meni je važnije da sam ostao uz klub u vrijeme rata kao igrač, ali i poslije kao trener, kad nismo imali bazen.